Na periferiji Preševa, srbijanskog grada i sjedišta općine tik do granica s Makedonijom i Kosovom, glavna ulica blokirana je mjesecima metalnim ogradama. Izbjeglice neprestano pristižu, slobodno prolaze kroz grad i ponizno ulaze u taj prostor smatrajući da su za jedna vrata bliže svom cilju.

Grad albansko-srpske snošljivosti

Gradić s oko 13,5 tisuća stanovnika, kao i drugi nastanjeni većinom Albancima, i prije dolaska izbjeglica vrvio je životom. Pločnici su puni ljudi. Brojni su se angažirali oko prihvata izbjeglica. Lokalni aktivist Qemal Xhemaili nam skreće pažnju da je Preševo i u vrijeme najtežih sukoba Srba i Albanaca znalo sačuvati mir. Odnosi dvaju nacionalnih skupina ne doimaju se napetima.

Dva dana možda nisu dovoljna za pravednu ocjenu odnosa Preševljana prema strancima, no dalo se zapaziti i dobroga i lošega. Bez domaćih volontera, zajedno s onima iz inozemstva, nije moguće zamisliti prihvat rijeke izbjeglica koja svaki dan prolazi kroz grad. Istovremeno, tu su i ljudi koji nadomak Prihvatnog centra zaskaču nesretne ljude te ih pridobivaju da uzmu kod njih skupe vožnje do Hrvatske.

Naš smještaj bio je prilično razočaravajući, jer smo sobu s prljavom posteljinom, bez tople vode i bez doručka, platili 20 eura. Iako je na vratima hotela pisalo da obavezno uzmemo račun, recepcionar se prilično začudio kad smo ga zatražili. Dok smo čekali na ostatak novca, iz susjedne sobe je dopiralo lupanje, a potom je samo u gaćama izišao mladić i potom se vratio u sobu.

To … ludo!, prokomentirao je recepcionar koji jedva zna pokoju riječ srpskog, okrećući dlanovima.

„Cijena krvi je nula“

Na početku i na kraju blokiranog dijela ulice, u dužini od nekoliko stotina metara, nalaze se štandovi s ceradama na kojima je na engleskom i na arapskom jeziku ispisana dobrodošlica izbjeglicama i oznaka UNHCR-a. Drže je volonteri iz Njemačke, Slovenije i Preševa, koji su organizirani u manje autonomne skupine.

Sirijac Kaled, koji se kreće prema Prihvatnom centru, kaže da je iz Alepa, pet tisuća godina starog grada s 2.3 milijuna stanovnika, u kojem su mnoge drevne građevine porušene. Kaže da je njegova obitelj sigurna, a najviše njegovih rođaka – mrtvo.

„Cijena krvi je nula“, kaže rezignirano trgovac koji je završio studij političke ekonomije, a čiji je krimen što je na počeku revolucije, kaže, prije četiri godine, „pokušao napisati nešto“, pa „odletio“. „Pokušao sam se vratiti iz Libanona i bio na metar do granice, ali ako ste protiv vlasti – ne može!“, kaže.

  • Puno je strana, vi to ne možete razumjeti. Svi žele samo novac i moć koji dolazi od nafte. Ja sam musliman, molim se i postim, ali nisam dobar za njih, dodaje punašni Kaled i odlazi na začelje kolone.

Kolona za registraciju bila je tog dana dugačka stotinjak metara, no sljedeće jutro nije bilo nikoga, tek mnoštvo odbačenih odjevnih predmeta, deka i plastične ambalaže od jela i pića koje su uklanjali volonteri, tjerajući pse lutalice.

Većina ljudi s kojom smo razgovarali predstavljaju se kao Sirijci, zatim Iračani i Afganistanci. Odrasli su pretežno odjeveni u sivo i tamno, od kojih su neki zamotani dekama, a djeca u življe boje, curice u crveno ili roza. Statistički, najviše je tamnoputih mladića.

Od početka prema začelju, kolona je poprečno razdvojena praznim „kućicama“ u skupine od po nekoliko desetaka izbjeglica, koje puštaju zajedno na registraciju.

Želi medijima mijenjati svijet

Na začelju kolone je obitelj mlađeg para s više male djece, također iz Alepa, koja je povela i starca u kolicima. Mamur Naser (75), sjedao je na podu, pa su ga uz njegovu slabu pomoć podigli na kolica. Na trenutak je ostao sam i glavu gurnuo u ruke.

Moja zemlja je moja majka, sve što imam. Tamo su velike bitke. Moju kuću je Daesh uništio. Želim u Njemačku, nadam se da će mi dati smještaj i da ću zaraditi novac i imati dobar život, kaže 35-godišnja majka okružena s nekoliko djece, Kitam, dok se muž brinuo oko starca.

Uz ulicu je prostorija lokalnih volontera u kojoj su se izbjeglice okupile oko nekoliko utikača za punjenje mobitela. Tu je i dvojni toalet te dva visoka frižidera s bocama vode – iz Jamnice.

Jedan od tri volontera ispred kuće kaže da je njihov posao uputiti izbjeglice gdje se trebaju prijaviti, te im pomoći oko najosnovnijeg. Njegova udruga, SOS, broji oko 70 volontera koji rade, kaže, po 12-15 sati dnevno, i napominje da im je zabranjeno davati izjave stranim novinarima.

„Šta će ona vaša predsednica da stavlja neki zid, pa šta će ovi ljudi bre? Oni imaju problem, mi smo ih pustili da idu, vidiš da je pola grada zatvoreno“, kaže volonter Albanac na lokalnoj varijanti srpskog, dok iz prostoriji odjekuje dječji plač.

  • Azad Vanliy, 22-godišnji student pisanja i glume, prije tri mjeseca morao je napustiti dom u Damasku nakon čega je boravio u planinama blizu Turske. Ondje, kaže, mafija odlučuje o tvojoj sudbini. Ako platiš 1.200-1.500 eura možeš ići, inače ostaješ u Turskoj.

Kaže da su Sirijci dobri ljudi, koji rano počinju raditi, koji vole slobodu i ne žele živjeti u strahu. Međutim, Asad im to odriče, a njegovi ljudi su ih ubijali. Sve je to zbog novca, kaže, i dodaje da Asad želi kontrolirati sav novac i da u tome ima podršku političara stranih zemalja čije javnosti ne znaju za to.

„U svakoj smo zemlji morali platiti po tri-četiri stotine eura”, kaže i dodaje da se na njegovom putu dugom deset dana jedno Crveni križ za njih brinuo. „Noći smo u Grčkoj, Makedoniji i Srbiji čekali na podu, nije ih briga hoće li netko od djece umrijeti“, jetko dodaje.

„Ne znam što očekujem, ali imam dobar osjećaj“, kaže i ističe da želi radit u medijima i mijenjati svijet. Zaključuje kako u koloni ima mnogo ljudi koji kažu da su iz Sirije, ali su iz Iraka, Irana, Pakistana.

Pitam ga kako se na arapski kaže sretno. „Az said“, odgovora, što sam i poželio budućem kolegi.

Policajci kažu da im je gore nego izbjeglicama

Tishko (30) iz Karkuka u Iraku ima u Švedskoj sestru, oca i brata, a u koloni su s njim deset godina mlađa supruga i majka. Soboslikar je, kaže i dodaje da je to dobar posao.

Do njega tri tridestogodišnjaka Sattar, Town i Elnaz iz Afganistana, a korak dalje, dječak me oponaša u fotografskoj pozi, ciljajući na me kroz tubu toalet papira.

Policajci sa strane puše. Jedan od njih nekoliko je puta dolazio na ispomoć iz unutrašnjosti. Kaže isti što i Vanliy, da jedan dio izbjeglica pobacaju putovnice i predstavljaju se da su iz Sirije, jer imaju veće izglede za dobivanje azila. Dio njih se ne želi prijavljivati nego se kriomice probijaju kroz Srbiju prema sjeveru. Kaže, naši ih pronađu do Bujanovca. I sada ih poneki autobus pokupi prije kontrole pa odveze do Bujanovca gdje sjedaju na međugradsku liniju. Taksisti takvima na crno obično uzmu 150 eura po osobi, kaže.

„Sigurno neko prođe, ima i obilaznih putova, ne može da se spreči sve to“, kaže policajac.

Njegov kolega se obrecnu na izbjeglicu koji je išao mimo reda: „Gdje ćeš bre, halo?“

Nakon što mu je čovjek pokazao da ima putovnicu, policajac je snizio ton, ali se nije ispričao. Iako statistički minoran, taj je primjer pokazao kako izbjeglice mogu postići rezultat tek kao dio velike grupe.

Jedna volonterka pristupi policajcima i zamoli ih da jednu trudnu ženu propuste u sobu za žene, što joj i dopuštaju. Što vi kad je kiša, pitam policajca do sebe.

„Ništa, naj….li smo, gore nam je nego njima. Neki dan su čizme bile pune vode“, odgovori.

Ismael Laghbaba, 25-godišnji slikar iz Wassela u Iraku za čas posla je demonstrirao svoje umijeće. U moj blok je nacrtao prvo što mu se našlo na horizontu – policajca – potpisao se i dodao komentar: „Thanks Police“. Za nagradu je dobio blok i olovku, što su mu kolege proslavile pljeskom: Picasso, Picasso!

Volonteri: muslimani, katolici i ateisti

Hodža obližnjeg sela Čukarka, efendija Lukman Ibrahimi, dijeli sokove i „đevreke“ zbog kojih djeca pružaju ruke i povikuju.

„Ovako stalno radim godinama sa jetimima… onaj što je siroče, nema oca, a sad s izbeglicama. Svaki dan podelimo 600 sokovi i voda i đevrek. Meni je najlakše da sakupimo ljude i pomoć u džamiji“, kaže i dodaje da pripadaju udruzi Islamski forum mladih, koji najviše pomoći prima iz Turske.

„Već četiri godina svaki dan u džamiju imam izbeglice, do prije dve godini bilo najviše iz Afganistana, nekad ih policija istera nekad ne istera. Već dve godini svaki dan mi je ful džamija. Pomažemo koliko možemo, ali ima onaj čovek što radi na crno, naplati im 150 eura do Bujanovca kad je bio sneg. Ne znam gde su dalje išli“, kaže.

Kolona potom ulazi u dvorište neke tvrtke pored Željezničke stanice, gdje novinare ne puštaju. Uspijem se nekako ugurati, gdje mi volonteri španjolske dobrotvorne udruge Remar s regionalnim sjedištem u Zagrebu daju osnovne podatke i pokažu što rade. Andrej iz Rumunjske kaže da ondje izbjeglice dobiju piće i toplu juhu, odjeću, kabanice, i obuću.

Potom me je policija potjerala vani, nakon čega šef, Marcos iz Španjolske, s prevoditeljem Željkom iz Splita, objašnjava da dalje izbjeglice prolaze kroz rendgen i daju otiske prstiju, da bi poslije toga „bio koliko-toliko organiziran prijevoz do Hrvatske“.

Oni su tu mjesec i pol dana, trenutno ih ima desetak i smjenjuju se svako tjedan dva. Čini mu se da ovo neće tako brzo završiti, zbog čega su tražili i dobili odobrenje da mogu ostati cijelu zimu. Imaju svoje punktove još u Beogradu, u Hrvatskoj i u Grčkoj.

Razgovor je prekinuo jer su volonteri iz nekih „tko zna kojih organizacija“ proveli neko dijete, „na račun koga prođe cijela obitelj mimo reda“.

Pet sati toplog sna

Nakon 50 metara unutar Prihvatnog centra, izbjeglice ponovo izlaze na cestu. To je jedini prostor u kome su izbjeglice u Srbiji izvan dodira javnosti. Za razliku od Makedonije i Hrvatske, u kojima su izbjeglice izolirane i pod nadzorom.

Policajci na izlazu ne žele davati informacije i upućuju na glasnogovornika policije koji se nalazi u Vranju, 40 km daleko od Preševa. Ondje je lokalni trg, na kojem je još jedan volonterski štand, a prostor pored izbjeglica ispunjavaju i lokalni momci. S nekima sam ugodno porazgovarao o „životu“, ali jedan me optužio da sam ga slikao i tražio da izbrišem sliku, a drugi da sam špijun i „policaj kriminal“.

Ondje je svoju sreću došao potražiti i prosjak iz obližnje Vranjske Banje. Namješta se da ga fotografiram i traži da mu dam nešto zauzvrat, ili barem sliku odmah. Jedan mu je, kaže, dao euro, a drugi, „na stanicu, dva evra“. I na drugim mjestima zapazili smo prosjeke koji traže pomoć od izbjeglica.

Na štandu s napisom: „Čaj za svakoga, hrana samo za izbjeglice“ poslužuje nekoliko momaka i djevojaka iz Preševa i Njemačke. Njemačka volonterka Arlena kaže, pripada autonomnoj lijevoj političkoj grupaciji, koja radi u malim skupinama i samostalno skuplja pomoć i određuje gdje će ići pomoći. Kaže da je imala teško djetinjstvo i da želi pomagati . Njemačka ima dosta svega, pa nam je dužnosti da damo i drugima, kaže djevojka s kratkim rukavima koja je ovdje došla iz Opatovca i – nestade.

  • Iza štanda je dućan kroz koji prođe veliki broj ljudi. Drugi je na izlazu iz grada, čiji vlasnik kaže da je do sada imao deset kontrola. „Tri odjednom. Tržišna, radna i veterinarska. Nešto mora da ti nađe, uvek nešto može. Ispravan može da bude jedno Bog. Čovek ne može“, objašnjava.

Odmah do štanda red autobusa čeka na izbjeglice. Autobus Birolinebusa iz Sombora, koji se postupno puni, na prednjem staklu ističe obavijest da bus ima wi-fi, internet i punjač mobitela.

Vozač nije želio govoriti za medije, nije čak bio ni prijateljski raspoložen. Izbjeglice moraju platiti 25 ili 30 eura za prijevoz do Šida. Za nekoliko minuta autobus se okreće na malom trgu i odlazi.

Putnici se opuštaju: riješena je još jedna prepreka. Na redu je pet-šest sati mira i toplog smještaja. Uskoro će utonuti u san. Neki se neće probuditi ni na odmorištu, na autocesti kod Paraćina. Djece su pozaspala po svemu na čemu se moglo: na sjedištima, u krilima roditelja, na stoliću ispred sjedišta i na podu između redova, kao u nekom sretnom crtiću.

Komentiraj

FOTO:HINA/ Ivo LUČIĆ
PIŠE:Ivo Lučić
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.