NACIONALNA GROUPIE Traži se desničar

Draži si mi ti takav OD SVIH ONIH GORE POZERA, LICEMJERA. Ti bar zaslužiš ručak kopanjem ka šta su nekad naši didovi. Di ćeš više nać takvog muškog…

Sunce mi je svom silinom tuklo u glavu dok sam u podne obrađivao eko vrt u podnožju motovunskog brda. Znoj mi je probijao čak i iz jagodice kažiprsta. Svako malo morao sam zastat s kopanjem jer su me spopadali napadi vrtoglavice. U jednom trenutku dok sam iz čuturice ispijao mlaku vodu, svrnuo sam pogled u stranu i ugledao kako mi se poljem primiče žensko biće koje kao da se izrodilo iz sunčevih zraka, kao da je bilo čista emanacija sunca. Fatamorgana, pomislio sam. Goran Bare je o tome pjevao u svojim pjesmama napisanim dok je još bio drogeraš: kako mu se u sobi, obasjane svjetlošću, ukazuju žene nadnaravne ljepote.

Posve mi se približila. Jedini znak da nije s nekog drugog svijeta, bile su do iznad butina joj odrezane traper hlače marke Pul end Bir. I majica sa slikom ovozemaljske pjevačice Madone.

“Jesi ti taj Svirac?” progovorila je na hrvatskom u kojem se blago osjetio dijalekt Dalmatinske Zagore.

“Jesam…”

“Ja san Lidija”, pružila mi je srdačno ruku. “Reka mi je Samir da me oš upoznat…”

JOŠ UVIJEK NISAM BIO NAČISTO je li ovo halucinacija ili stvarnost. Jer ja fakat jesam u komentarima na svom fejsbuku preklinjao Večernjakovog estradnog novinara Samira Milu da me upozna s pjevačicom Lidijom Bačić. Ali bilo je to više u šali. Također sam mislio da se i on šali kad je rekao da će je dovesti na filmski festival u Motovun. I, evo, ona sad tu stoji predamnom u polju. Ja ovako gol do pasa i nauljen vlastitim znojem kao da sam postao glavni akter njezinog najnovijeg ljetnog spota u kojem pjeva o tome kako je u nekoj istarskoj pripizdini napokon našla pravu ljubav, siromašnog ratara Pavla. Već sam u sebi skladao i refren za taj ljetni hit: “Nije lip, nema skupa kola ni gomilu para, al za ljubav i dobar provod, dobru šalu ima dara.”

“I tako si ti ovin gore ljevičarskim mlatimudanima dobrovoljno prista bit rob?”, trgnuo me iz ekstaze njezin pomalo podrugljiv glas.

“Ma, ne… Nisam im ja nikakav rob, ja sam Vofer.To me moja nova ženska, Londončanka tu prijavila… Njezina tetka Sju Kopard osnovala još je davnih sedamdestih tu ekskluzivnu organizaciju WWOOF, World Wilde Opportunities on Organic Farms. Ideja joj je bila da ljudima iz gradova omogući da što češće borave u prirodi. Znači, kao Vofer dobiješ besplatno smještaj i hranu negdje na selu u zamjenu za održavanje organskog domaćinstva…” svim svojim verbalnim silama trudio sam se saprat sa sebe odbojnu stigmu roba.

“Pa super ti je ta tvoja Londončanka. Šta, to je ka neka otmjena gospođa ljevičarka? Ona gore na brdu đipa, pije s režiserima, a ti tu crnčiš u polju da bi njoj moga omogućit besplatan smištaj… Lipo je to smislila ta njena tetka. More bit da si je i ta Kopard našla nekog Crnca da kopa za nju…”

Sasjekle su me te njezine riječi. Gadno je kad ti netko, pogotovo dok crnčiš po ovakvoj vrućini, saspe neumivenu istinu u lice.

“Ajde, šta si se pokunjio… Draži si mi ti takav od svih onih gore pozera, licemjera. Ti bar zaslužiš ručak kopanjem ka šta su nekad naši didovi. Di ćeš više nać takvog muškog… Da u podne liti kopa u polju. Svi bi sad tili bit frajeri s klimom u skupim kolima. Ili ka ovi gore… Gospoda režiseri! Danas i moja baba može bit režiser! Uključiš kameru na mobitelu i snimaš. I tražiš od onog Havca da ti za to dade pare. Al, ajde ti, braco, zavrni malo rukave pa radi, kopaj! Pokaži da u životu znaš preuzest na sebe i muku, a ne samo uživat… Ma zato kad mi je Samir reka da ti dolje kopaš da bi oni gore mogli jist i pit, odmah si mi porasta u očima! Rekla san, iden se ja doli poklonit tom čoviku! Daj, asu, da te poljubin!” primaknula mi se i poljubila me u obraz.

Sad sam pak samog sebe počeo doživljavat kao neko nadnaravno stvorenje. Kao da se iz čovjeka pretvaram u biće koje još nema imena, u nešto strahovito silno, u novog mučenika čovječanstva! Skroz sam odlijepio.

“NISAM ČOVJEK, ja sam dinamit! Zaletit ću se u ovo brdo i raznjet ga kao što su bolješevici htjeli raznjet Kristalni dvorac! Ja stvaram povijest! Ja sam Neman, Razapeti, Antikrist! Ja sam Dioniz koji pleše na suncu! Ja sam novi Van Gog koji umjesto kistom motikom slika direktno po zemljinoj kori! I dinamitom uništava sliku kad mu se učini neuspjelom!” kriknuo sam u ekstatičnom bunilu.

Lidijin poljubac još mi je žario obraz. Mislio sam, izgorjet ću. Ona je poljupcem zapalila fitilj na dinamitu. Vjerojatno s namjerom da se zaletim i raznesem sve te ljevičarske neradnike na brdu koji su uza sve, prezirali Lidijne pjesme. Zatrčao sam se poljem, derući se:

“Ej, vi gore, busali ste u prsa da tražite tvrdog desničara, izazivali ga da se dođe sukobit s vama u Motovun! Evo, dozvali ste Neman!”

Nadomak brdu zakačio sam nogom o nekakav sasušeni korijen. Poletio sam u zrak kao da su mi fakat iza na lopaticama izbila anđeoska krila, a onda sam glavom aterirao ravno u još nedozrelu bundevu veličine piciginaške lopte. Rasprsnula se pod silinom udarca.

Dok sam brisao oči, prekrila me nečija široka sjena. Podigao sam pogled i iznad sebe ugledao organizatora motovunskog festivala Igora Mirkovića.

“Šta to radiš! Uništio si mi bundevu koju sam si uzgajao za proslavu Helouvina u Jabuci! Dali smo ti smještaj, hranu da nam uzgajaš voće, povrće, a ne da ga gnječiš!” bjesnio je Mirković

Mene još uvijek držalo bunilo. Sok od bundeve cijedio mi se niz čelo, a meni se činilo da mi pretvara lice u zlatnu masku. Vidio sam Lidiju Bačić i sebe kako postajemo izaslanici boga Sunca na zemlji. Mirkovića i svu tu njegovu gore ekipu natjerat ćemo da motovunsko brdo, nama u čast, pretvore u piramidu.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.