Tri godine nakon što su na Zagreb Doxu redateljica Dana Budisavljević i njezina obitelj razgolitili svoju intimu govoreći o autoričinoj seksualnoj orijentaciji u filmu “Nije ti život pjesma Havaja”, njezina je produkcijska kuća Hulahop na ovogodišnji festival donijela novu dirljivu obiteljsku priču. Riječ je o dokumentarnom filmu “Lijepo mi je s tobom, znaš”, redateljskom prvijencu 33-godišnje snimateljice iz Zagreba Eve Kraljević. Film je portret njezine 35-godišnje sestre Mije rođene s Downovim sindromom, koji zapravo više govori o životu, odnosima, sazrijevanju, ljubavi i privrženosti, nego o tom vidljivom kromosomskom poremećaju od kojeg društvo često zazire. Očaj i tuga obitelji u kojima se rodi takav član najčešće su prvo i zadnje što širu javnost asocira na taj poremećaj, a brutalna iskrenost i neposrednost osoba s Downovim sindromom toliko su neuobičajeni da se društvo s njima ne zna nositi. Na ulici je teško ne pogledati u njih, u komunikaciji još teže procijeniti kako bi na nešto mogli reagirati. Njihova nepredvidljivost neupućene često plaši i većini je, ako im to okolnosti ne nameću, lakše s tom se temom uopće se ne baviti. Čini se lakše ne znati s čim se sve takve obitelji moraju nositi, kako izgleda njihov svakodnevan život i koliko im je teško. Jer uobičajena pretpostavka je da je takav događaj tragedija bez presedana, teret koji ne opterećuje samo roditelje, nego i njihovu braću i sestre. Upravo je takve predrasude Eva Kraljević svojim filmom željela srušiti.

[quote_box_center]

  • Film “Lijepo mi je s tobom, znaš” redateljski je prvijenac 33-godišnje snimateljice iz Zagreba Eve Kraljević
  • Film je portret njezine 35-godišnje sestre Mije rođene s Downovim sindromom
  • No, više govori o životu, odnosima, sazrijevanju, ljubavi i privrženosti, nego o tom vidljivom kromosomskom poremećaju od kojeg društvo često zazire

[/quote_box_center]

“Htjela sam razbiti predrasudu da su osobe s Downovim sindromom jadni ljudi koji pate i bolje bi im bilo da se nisu rodili, a njihovi su roditelji nesretnici kojima je život stao kad im se taj užas dogodio. Ne kažem da nema teških situacija i tragičnih priča, ali ima i ljudi koji se teže nose i s puno lakšim dijagnozama – sve je stvar toga kako ćemo neki problem doživjeti. Ja sam, zapravo, tek nedavno shvatila da Downov sindrom uopće ima loših strana. Naša je mama pazila da nas dvije uvijek budemo u ravnopravnoj poziciji, da se ja ne osjetim zapostavljeno, što se često dešava zdravoj djeci u takvoj situaciji. Tako sam odrastala u uvjerenju da smo nas dvije iste, odnosno jednako normalne. Bile smo jako povezane, osjećala sam se isprepleteno s njom, gotovo da nisam znala gdje ja završavam, a gdje ona počinje. Tek sam sredinom osnovne škole počela primjećivati da nešto nije u redu – ali ne zbog mojih iskustava s njom, nego zbog reakcija drugih. Ljudi su nas čudno gledali, pred njom su se neobično ponašali, vidjelo se da nas sažalijevaju. To mi je jako smetalo i željela sam im objasniti da je ona jednostavno – Mija; prekrasna, vesela, zabavna i duhovita cura koju nemaju razloga sažalijevati. Meni je njezino ponašanje bilo normalno; beskrajno nas je svih zabavljala i voljela na potpuno bezuvjetan, bezrezervni način.”

Više pročitajte u novom broju Nacionala

Komentiraj