Dvojica francuskih novinara Benjamin Edgard (30) i Julien Renault (24) nepune dvije godine žive i rade u Zagrebu jer smatraju da Hrvatska ima nešto što nedostaje Francuskoj i drugim zapadnim zemljama te su odlučili ovdje ostati

Za razliku od onih koji “prijete” pakiranjem kofera kada pobijedi neželjena političko-ideološka opcija ili kada se brak definira prema svjetonazoru Željke Markić, Benjamin Edgard (30) i Julien Renault (24) svojevoljno su izabrali Hrvatsku kao neku vrstu “ideološkog egzila”. Riječ je o dvojici francuskih novinara koji nepune dvije godine žive i rade u Zagrebu i koji su smatrali u ljeto 2014., a smatraju i danas, da Hrvatska ima nešto što nedostaje Francuskoj i drugim zapadnim zemljama. U Hrvatskoj su odlučili ostati. Uče jezik, zanimaju ih povijest, kultura i tradicija zemlje, o čemu svjedoči i njihova biblioteka u kojoj se može naći knjiga o raspadu Jugoslavije, kao i prijevodi Ive Andrića na francuski.

U profesionalnom smislu, može se reći da su uspjeli, barem na elementarnoj razini jer egzistenciju su osigurali. Unatoč početnoj neizvjesnosti i riziku, postali su dopisnici švicarskog lista Tribune deGenève, a surađuju i s nekim belgijskim i francuskim medijima. “Ne možemo objasniti što se stvarno događa u Hrvatskoj. Recimo, ako želimo pisati o izborima, moramo i to spojiti s izbjegličkom krizom jer je to jedino zanimljivo, kao i članci o turizmu ili reportaža iz Liberlanda, a ne možemo govoriti o analizi članstva Hrvatske u Europskoj uniji. Netko tko je na licu mjesta, trebao bi raditi ozbiljno i dubinski i donijeti nešto novo, ali to danas nije moguće. Ovdje su došli i novinari Le Mondea koje je zanimao samo HDSSB jer kada se govori o Hrvatskoj, uglavnom se govori o povratku fašizma”, rekao je Renault u razgovoru za Nacional. Intervjuirali su najvažnije političare u protekloj kampanji za parlamentarne izbore, ali integralno je objavljen samo intervju s Vesnom Pusić. Renault je završio povijest i novinarstvo, a Edgard je studirao filozofiju i novinarstvo.

EDGARD TVRDI da je ovdje zadovoljniji novinarskim radom nego u Francuskoj. “Tamo je najčešće riječ o potpuno antinovinarskom radu jer se prodaje informacija koja služi polugama moći, a ne ljudima, a ovdje ipak mogu nešto kritičnije pisati. Kao dopisnik mogu birati teme jer moji urednici u Švicarskoj i Belgiji nemaju uvid koji ja imam, inspiraciju za teme nalazim čitajući i razgovarajući s ljudima. Pokušavam ljudima približiti Hrvatsku izvan okvira turizma i monetarnih tema te im pokazati zašto zemlja na neki način uništava samu sebe i ne potencira vlastite prednosti. Očekivano, Hrvatska nije prioritet u medijima za koje radimo pa iako pišemo puno članaka, nisu svi objavljeni, a prosjek je jedan članak tjedno. Tjedno moramo slati tekstove, bez obzira na to što će od toga biti prihvaćeno. Ponekad nam i urednici zadaju teme pa smo pisali o tome kako izgledaju Vukovar i Dubrovnik nakon rata”, rekao je Edgard. U razgovoru za Nacional prisjetili su se razloga zbog kojih su napustili Francusku i odlučili se baviti novinarstvom u nepoznatoj zemlji. Renault priznaje da u početku nije znao ništa o Hrvatskoj i da je imao pomalo izokrenutu sliku o zemlji, a Edgard je dodao da ljudi u Francuskoj ne rade razliku između Hrvatske i drugih postjugoslavenskih zemalja. Generalna percepcija je takva da je sve što je s Istoka, a Hrvatsku mnogi doživljavaju kao istok, inferiorno u odnosu na Zapad. “Prvo smo nakanili otići u Argentinu, ali Buenos Aires zovu malim Parizom pa smo brzo od toga odustali. Tri mjeseca prije odlaska dali smo otkaz, znali smo da putujemo krajem ljeta, ali još nismo znali kamo idemo. Uzeli smo kartu Europe i počeli istraživati metodom eliminacije, a odmah smo otpisali zapadnu Europu. Hrvatska nam se učinila zanimljivom i zato što je tek ušla u EU, što nam je olakšavalo zaposlenje, ali nas je i profesionalno zanimalo kako EU može transformirati jednu zemlju i što se uopće događa kada ona uđe u tu zajednicu. Spojili smo profesionalnu znatiželju s odlukom o odlasku iz Francuske”, objasnio je Renault dio razloga koji su dvojicu mladih novinara nagnali na promjenu radne i životne sredine.

Obojici su im najvažniji međuljudski odnosi, što su nekoliko puta naglasili u razgovoru. “Ljudi koji su mi bliski nisu razumjeli razloge mog odlaska u jednu manje razvijenu zemlju, njima su važne samo poslovne mogućnosti i visina plaće. Moj odlazak je motiviran odbacivanjem načina kako danas žive Francuzi, želio sam pronaći odnose među ljudima u zajednici koji prkose isključivo ekonomskoj logici, a čega u mojoj zemlji praktički više nema. Izabrao sam Hrvatsku jer sam želio vidjeti je li manje zahvaćena nekim stvarima koje proizlaze iz logike globalizacije i kapitala, pri čemu se uništavaju veze među ljudima, okoliš i život u zajednici. S obzirom na to da je Hrvatska u EU, smatrao sam da je to donekle i prihvaćeno, što se pokazalo točnim. To čini vašu samostalnost iluzijom, prava emancipacija je emancipacija međuljudskih odnosa, ne možemo biti slobodni ako ne postoje spone među ljudima. Umjesto toga, danas kreiramo novog čovjeka, individualca i egoista kojem je svejedno je li on Srbin, Hrvat ili Francuz. U Hrvatskoj ne možete odlučiti želite li krenuti putem totalne globalizacije ili želite osmisliti novi način života koji je više u skladu s vašom izvornošću i koji bi vam osigurao opstanak. Kada sam bio na Visu, rastužilo me to da je lokalni način života ugrožen masovnim turizmom. Hrvatska usmjerava ekonomiju prema grani koja uništava njenu specifičnost. Vis je koloniziran i turisti se ponašaju kao nekadašnji konkvistadori”, kazao je Edgard i priznao da je zahvaljujući vlastitom radu i štednji, ali i povoljnoj financijskoj situaciji u obitelji, mogao otići u drugu zemlju i raskrstiti sa životom kojim ga je uvjetovao.

GOVOREĆI O SVOM SHVAĆANJU nacionalnog identiteta, Renault se prisjetio jedne svoje poznanice. “Iako je Hrvatica, ona to zapravo nije. Ima 28 godina i razapeta je između svog hrvatskog nasljeđa i globaliziranog svijeta. Ja sam joj rekao da je lijepo što će provesti praznike sa svojima u Slavoniji ali ona, za razliku od njene majke, ne osjeća ništa kada čuje tamburicu, okreće leđa zemlji, tradiciji i zajednici. Vidljivo je da je nešto puklo na prijelazu iz jedne generacije u drugu”, rekao je Renault i istaknuo da je i Alainu Finkielkrautu tijekom njegova nedavnog gostovanja u Zagrebu rekao da se mladi ljudi u Hrvatskoj ne napajaju fašizmom, nego američkom kulturom, a isto bi rekao i bilo kome tko bi inzistirao na tome da su Hrvati fašisti. “To mi je nedavno i rekla jedna Francuskinja koja živi u Crnoj Gori. Osim što to nije istina, to nisu pitanja koja bi trebala biti važna, iako i Hrvati potenciraju rasprave o ustašama i partizanima. Ono što mene osobno pogađa je to kada mi je Višanin objasnio da su zadnjih 10 godina nestale fešte i druženja koje su bile karakteristične za to mjesto i da se ljudi nemaju gdje upoznati, ili to kada ljudi napuštaju Slavoniju”, otkrio je Renault. Edgard je o temi nacionalnog identiteta naglasio to da se za inauguraciju Kolinde Grabar Kitarović nikako ne može reći da nije uspjela. “Ja ne dijelim njene političke ideje, ali je inauguracija definitivno bila svečana i lijepa, puna jakih simbola koji su evocirali samostalnost, nasljeđe i tradiciju.”

  • ‘ŽELIM PRIBLIŽITI HRVATSKU van okvira turizma i monetarnih tema te pokazati zašto zemlja na neki način uništava samu sebe i ne potencira vlastite prednosti’, kaže Benjamin Edgard

“GOVORITE SI DA STE necivilizirani i nacionalisti i stvarate si osjećaj krivnje zato što niste Zapad, umjesto da osvijestite vlastite komparativne prednosti. To stvaranje osjećaja krivnje ne vodi ničem dobrom, prihvaćate nešto što nema veze s vašim izvornim identitetom. Posebno je smiješno kada Francuska, u kojoj je osmišljena ideja nacije, nekog proglašava nacionalistom. Prema elitističkom stavu jedne Francuskinje koja radi u jednoj hrvatskoj prehrambenoj kompaniji i živi u Hrvatskoj, postavljanje zastave na prozor nacionalistički je čin, što je smiješno. Hrvatska definitivno ne smije zaboraviti svoj balkanski i slavenski identitet, podvrgnuti se diktaturi tržišta i postati zajednica ravnodušnih ljudi, kao što je to slučaj sa zapadnim zemljama koje idealizirate zbog slika koje se šalju posredstvom medija”, smatra Edgard koji na sličan način razmišlja i o izbjegličkoj krizi. “Izbjeglice dolaze u Europu zbog propagande o savršenstvu europskog načina života pa napuštaju svoju kulturu da bi postali besplatna radna snaga. Kao i Hrvati, misle da je Zapad El Dorado. Vrijedi li više zarađivati puno i raditi degradirajuće poslove ili ostati ukorijenjen i sretan u svojoj zemlji?” zapitao se Edgard.

On problem vidi i u tome što je ljevica Françoisa Mitterranda u Francuskoj, u politički korektnoj maniri, socijalna pitanja zamijenila društvenim kako bi sakrila činjenicu da se podvrgnula kapitalizmu i potpuno odustala od socijalističkog nasljeđa. “Multikulturalizam je mobilnost ljudi u odnosu na kapital i njemu je potrebno da se ljudi kreću. Dok ne riješimo pitanje kapitala, ne možemo govoriti o multikulturalizmu, a slična je situacija i s feminizmom koji nije ništa više doli kapitalizam sa ženskim licem. On je možda priskrbio ženama slobodu, ali je ona uglavnom ekonomske prirode. U Hrvatskoj taj kulturni liberalizam nema tako jak utjecaj kao u Francuskoj, iako se i tu stvari mijenjaju. Dakako da francuski predsjednik François Hollande nema veze sa socijalizmom, iako se njegova stranka zove Socijalistička stranka. Zalaže se za progres i ekonomski rast pod svaku cijenu i ne preispituje štetne posljedice potenciranja isključivo ekonomske logike. On je inkarnacija tehnokrata koji živi u svom svijetu i zato nema doticaja s građanima”, kazao je Edgard i još jednom ponovio da je napustio Francusku jer je njegova zemlja zapostavila svoj način života, što se između ostalog očituje u slomu nekad jake poljoprivrede, po kojoj je bila prepoznatljiva. On smatra da je sporno i to što je sam spomen radnika, ribara ili seljaka dovoljan da se u Francuskoj nekog proglasi komunistom.

UNATOČ TOME što je dominantna religija i u Hrvatskoj i Francuskoj katoličanstvo, Renault tvrdi da nije isto biti ateistom u Hrvatskoj i Francuskoj. “Kada smo početkom siječnja došli na Trg bana Jelačića, začudilo nas je to što je na njemu bilo dvadesetak taksija. Pitali smo se što se to događa, a taksist nam je rekao da je gužva zato što su Sveta tri kralja. Nama to doista nikada ne bi palo na pamet jer smo se u Francuskoj odvikli od ikakvog doživljaja vjerskih blagdana i religijskih osjećaja. Francuska je nekada bila povezana s crkvom i katoličanstvom, ali nakon generacije naših roditelja sve je teže vidjeti katoličanstvo na djelu i osjetiti taj duh u konkretnim stvarima. U Hrvatskoj još postoji ta katolička kultura i njeni sentimenti, što se vidi i na primjeru davanja jer još uvijek postoje ljudi koji će nešto dati, a da ne traže ništa zauzvrat. Bez obzira na religiju, takvo ponašanje je nužno ako želimo plemenitije živjeti u zajednici. Primjerice, još uvijek nema roditelja kojima pada na pamet tražiti novac za stanarinu i hranu od djeteta zato što živi s njima. Hrvatska ima sve potrebne resurse da bi zadovoljila potrebe svojih građana, ali oni moraju osvijestiti to da je potrebno boriti se za stvarnu slobodu i kvalitetnu zajedničku egzistenciju”, zaključio je Renault.

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
Kristina Olujić (1987.), završila je preddiplomski studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti i diplomski studij talijanistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Govori francuski, talijanski i engleski. Za vrijeme studija bila je na novinarskoj praksi u Euronewsu u Lyonu.Surađivala je za nekoliko portala među kojima se ističe jednogodišnji rad na portalu H-alter. U Nacionalu je od veljače 2016.