Srbijanski kriminalac reagirao je na prijedlog novinara beogradske Politike Miroslava Lazanskog da, s obzirom na to da Srbija u budžetu nema novca za kupnju oružja, taj posao preuzmu srbijanski tajkuni

Nedavno pokrenuta utrka u naoružanju između Srbije i Hrvatske uglavnom se svodila na razmjenu relativno oštrih izjava na relaciji Beograd – Zagreb, bez ikakvih konkretnih pomaka na terenu, ali se proteklih dana pretvorila u prilično bizarnu predstavu s čudnim likovima poput srpskog kriminalca Sretena Jocića, poznatijeg kao Joca Amsterdam, koji je, navodno, iz zatvorske ćelije ponudio financijsku pomoć državi Srbiji za kupovinu ruskih protuavionskih raketa S-300.

“Ako treba, ja ću Srbiji kupiti S-300”, poručio je Jocić, kako je objavio beogradski tabloid Informer.

List tvrdi da je Jocić time reagirao na prijedlog novinara beogradske Politike Miroslava Lazanskog da, s obzirom na to da država Srbija u budžetu nema dovoljno novca za kupnju oružja, taj posao na sebe preuzmu srpski tajkuni.

Neformalni Vučićev glasnogovornik Miroslav Lazanski. FOTO: Screenshot HRT
Neformalni Vučićev glasnogovornik Miroslav Lazanski. FOTO: Screenshot HRT

“SVE OVISI O NACIONALNOJ I POLITIČKOJ VOLJI. Ako vam nešto zaista treba, uvijek možete naći izvor financiranja. Ne mora to biti budžet, može i od novca nekih kompanija. Postoje razni modaliteti plaćanja raketnog sistema, i barter poslovi, razne vrste kompenzacija, a mogli bi se i tajkuni malo stisnuti i odvojiti pare za sigurnost domovine”, izjavio je Lazanski.

On je ustvrdio da su tajkuni veliki dio bogatstva stekli zahvaljujući toleranciji države, a ne osobnim i poslovnim sposobnostima, pa bi sudjelovanjem u kupovini S-300 s 20 ili 100 milijuna eura “kupili” ugled i odužili se narodu.

Naši tajkuni nisu državljani Kajmanskih i Djevičanskih otoka ili Cipra, već Srbije, što podrazumijeva određene obaveze. To je svojevremeno predsjednik Rusije Vladimir Putin napravio s ruskim oligarsima, a to je u kriznim trenucima uobičajeno i na Zapadu, rekao je Lazanski.

Srpski bogataši se, začudo, nisu oglasili povodom te inicijative, ali jest Jocić. Poručio je da tajkuni ne moraju platiti S-300 jer “ionako skoro nikome ništa ne plaćaju”, ali da će on “uz pomoć prijatelja u svijetu” prikupiti novac, koliko god treba, za sustav obrane domovine.

NEMA SUMNJE DA JOCIĆ IMA “prijatelje u svijetu”, ali je pitanje jesu li se oni spremni odreći više od 100 milijuna eura za kupovinu nečega što Srbiji, prema svemu sudeći, ni ne treba, osim vlastima tijekom neprekidne predizborne kampanje. Vjerodostojnost Jocićeve ponude trebalo bi prihvatiti s velikim grumenom soli i zbog činjenice da ju je objavio Informer.

To jest list vrlo blizak srpskoj vladi, ali je i novina koja je prije godinu dana na naslovnici objavila fotografije porno glumice Diamond Foxxx tvrdeći da se radi o predsjednici Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović. Informer je nedavno, također na naslovnici, obavijestio javnost da je zagrebački Nacional svojim pisanjem odgovoran za “početak potpunog političkog kaosa” u Srbiji. Iako je u Srbiji Nacional nemoguće kupiti!

  • ‘DA JE SRBIJA 1999. GODINE, tijekom sukoba s NATO-om, imala S-300, ne bi bilo razrušenih zgrada po Beogradu i Srbiji’, rekao je potpredsjednik ruske vlade Dmitrij Rogozin poslije razgovora s Aleksandrom Vučićem

Jocić možda nije ponudio stotinjak milijuna eura za kupovinu S-300, ali je sigurno da se, gotovo istovremeno sa svojom navodnom patriotskom gestom, obratio državi Srbiji tražeći da mu isplati odštetu od 500.000 eura. Razlog je što je Jocić u ožujku na Specijalnom sudu u Beogradu oslobođen optužbe za sudjelovanje u ubojstvu osnivača Nacionala Ive Pukanića i njegova suradnika Nike Franjića, izvršeno u Zagrebu 23. listopada 2008. Nakon što je oslobođen optužbe, Jocić je podnio tužbu zbog “nezakonita pritvaranja, kršenja pretpostavke nevinosti u izjavama državnih organa i ostalih razloga koji su posljedica njegova uhićenja”. Odšteta bi trebala biti isplaćena iz državnog budžeta.

U PRITVORU JE JOCIĆ BIO TRI I POL GODINE, od 27. travnja 2009. do 28. prosinca 2012. godine, ali je i poslije oslobađajuće presude ostao iza rešetaka. Razlog je taj što je u međuvremenu osuđen na 15 godina zatvora zbog poticanja na ubojstvo Gorana Marjanovića, poznatijeg kao Goksi Bombaš, 1995. godine.

Jociću je kasnije, primjenom zakona o amnestiji, petnaestogodišnja kazna smanjena za četvrtinu. Možda će njegova najnovija patriotska ponuda utjecati na novo skraćenje?

Što se tiče prodavatelja S-300, nedavno je u Beogradu boravio potpredsjednik ruske vlade Dmitrij Rogozin. Da je Srbija 1999. godine, tijekom sukoba s NATO-om, imala S-300, ne bi bilo razrušenih zgrada po Beogradu i Srbiji, rekao je Rogozin poslije razgovora sa srpskim premijerom Aleksandrom Vučićem.

Ruski raketni sustav S-300 već je nekoliko puta javnosti prdstavljen na raznim vojnim paradama. FOTO: HANDOUT/GULIVER/GETTY IMAGES
Ruski raketni sustav S-300 već je nekoliko puta javnosti prdstavljen na raznim vojnim paradama. FOTO: HANDOUT/GULIVER/GETTY IMAGES

DODAO JE DA ĆE MOSKVA razmotriti tehničke detalje zahtjeva Beograda za nabavku naoružanja i sustava S-300, obećao da će Rusija “osigurati direktnu podršku savezniku na Balkanu”, ocijenio da Srbija “ima pravo nabavljati visoko efikasno neofenzivno naoružanje” i darovao Vučiću – maketu raketa S-300 u lijepoj prozirnoj kutiji.

Rogozin je bio u Beogradu i otišao, ali u glavnom gradu Srbije sve češće boravi prijatelj potpredsjednika ruske vlade Steven Seagal, američki glumac, filmski producent, majstor borilačkih vještina, gitarist, rezervni zamjenik šerifa u Louisiani, aktivist za zaštitu životne sredine, borac za prava životinja i vlasnik brenda energetskog pića.

Proteklih nekoliko godina Seagal je često bio u posjetu Rusiji, gdje je šefa te države, a svog prijatelja Vladimira Putina proglasio jednim od najvećih svjetskih lidera, čiji su postupci u Ukrajini “vrlo opravdani”. Seagal je održao koncert na Krimu kao podršku ruskim separatistima u Ukrajini, u blizini Moskve je s Rogozinom obišao izložbu naoružanja i promotor je ruskog oružja.

Prije nego što je 2014. prvi put stigao u Beograd, Seagal je izjavio: “Srbija ima divnu kulturu, ali i hrabre ratnike, a i ja sam ratnik. Pravi ratnici su oni koji se bore za mir, istinu i dostojanstvo.”

U međuvremenu je Seagal postao toliko popularan u vrhu srpske vlasti da mu je Vučić nedavno, nakon što je Amerikanac nastupio na novogodišnjem koncertu ispred zgrade Skupštine Srbije, uručio srpski pasoš. Prije toga je šezdesettrogodišnji Seagal izrazio želju da otvori aikido klub u Beogradu, a najavljeno je i da će obučavati pripadnike specijalnih jedinica srpske policije. Pored toga je Seagal i dobitnik godišnje nagrade za dobročinstvo i humanitarni rad Fondacije Braća Karić.

PREDSJEDNIK SRBIJE TOMISLAV NIKOLIĆ je Seagalu rekao: “Vi ste prijatelj Srbije i očigledno ste prepoznali naše vrline i dušu, a mi to znamo cijeniti.” Seagal je odgovorio da je spreman pokrenuti filmsko udruženje u Srbiji, s ciljem privlačenja investicija iz filmske industrije, većih od milijardu dolara.

Ruski predsjednik Vladimir Putin bio je gost na velikoj paradi povodom 70. godišnjice oslobođenja Beograda, što je prikazano kao primjer dobrih odnosa Srbije i Rusije. FOTO: Marko Mrkonjic/PIXSELL
Ruski predsjednik Vladimir Putin bio je gost na velikoj paradi povodom 70. godišnjice oslobođenja Beograda, što je prikazano kao primjer dobrih odnosa Srbije i Rusije. FOTO: Marko Mrkonjic/PIXSELL

Gradonačelnik Beograda Siniša Mali poslije sastanka sa Seagalom rekao je da je velika čast s “jednim od najvećih svjetskih glumaca” razgovarati o “izgradnji mosta prijateljstva između njega, njegovih prijatelja i Beograda, a cilj je da se što veći broj filmova snimi u našem gradu”.

Tako je, nakon što se pokazalo da unatoč nedavnom pisanju ogromne većine srpskih medija, dvostruki dobitnik Oscara Robert De Niro nikada nije izjavio da se “osjeća kao Srbin”, da bi želio snimiti “povijesni film u Srbiji o Srbiji” i da ga naročito inspiriraju Draža Mihailović i Slobodan Milošević, Beograd ipak dobio “svog čovjeka u Hollywoodu”. Seagal možda nije osvojio dva Oscara, ali je dobitnik nagrade Razzie, namijenjene najgorim ostvarenjima u američkoj filmskoj industriji. To priznanje mu je čak osam puta izmaklo.

Seagal je izjavio da će učiniti sve kako bi što bolje promovirao Srbiju koju smatra novom domovinom. U skladu s tim posjetio je tvornicu oružja i vojne opreme u Velikoj Plani gdje mu se, kako tvrde očevici, dopala samohodna haubica Nora kalibra 155 milimetara, a posebno borbeno vozilo Lazar.

  • LAZANSKI JE USTVRDIO da su tajkuni bogatstvo stekli zahvaljujući toleranciji države, a ne poslovnim sposobnostima, pa bi sudjelovanjem u kupovini S-300 s 20 ili 100 milijuna eura ‘kupili’ ugled i odužili se narodu

Vučić je najavio da će ove godine početi serijska proizvodnja Nore i Lazara, a nedavno ih je pred kamerama usporedio s oklopnim vozilima Patria i haubicama kakve ima hrvatska vojska. “Nama nije problem što su Hrvati od Nijemaca kupili pancir haubice. Imat ćemo naše Nore. Naše Nore su bolje od njemačkih pancir haubica. One su na gusjenicama, naše su na kotačima s neovisnim ovjesom. Naše su puno brže. Teško vam gusjeničari mogu pobjeći. Naši Lazari nisu isti tipovi vozila, Patrie su lakše. Lazari su snažnija, jača, robusnija, ozbiljnija vozila”, ocijenio je Vučić.

Kao da ga je čuo, Seagal je u Velikoj Plani, kada su mu pokazali Lazara, izjavio: “Da sam mogao sudjelovati u njegovoj konstrukciji, izgledao bi baš ovako.”

U VELIKOJ PLANI nadaju se da bi im Seagal sa svojim vezama mogao pomoći u prodaji. Predsjednik općine Igor Matković je rekao: “Jedna Nora vrijedi šest milijuna eura, pa ako nam proda šest komada, mi smo ostvarili profit veći od kragujevačke Zastave i ne bismo imali ništa protiv toga da ga proglasimo počasnim građaninom Velike Plane.”

Tko može Seagalu ponuditi jači motiv da pomogne svojim novim sunarodnjacima?

Komentiraj

FOTO:PIXSELL, GULIVER/GETTY IMAGES I PHOTOSHOT
PODIJELI
Rođen sam u Beogradu 1959. godine. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka. U novinarstvu od maja 1986. godine, kada sam se zaposlio u Tanjugu, gde sam radio gotovo deceniju, a u novinskoj agenciji FoNet sam od njenog osnivanja 1994. godine. Od kad sam u ovom zanatu, za mnoge novinare u Srbiji sam čuo da rade "za Službu". Koliko mi je poznato, samo smo pokojni Slavko Ćuruvija i ja radili "u Službi". U Službi državne bezbednosti Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove sam proveo tri meseca - februar, mart i april 1986. godine. To mi je bilo prvo zaposlenje. Otac i tašta su udružili snage da bi mi našli posao - on je bio pukovnik u vojsci, ona je radila u Interpolu. Bilo je glupo očekivati da će mi naći radno mesto u biblioteci ili filharmoniji. Vrhunac u novinarstvu sam dostigao posle NATO bombardovanja Srbije 1999. godine, kada sam počeo da radim kao fikser za londonski The Guardian. Tokom dva i po meseca bombardovanja sam u FoNetu primio 225 nemačkih maraka. Rory Carroll iz The Guardiana mi je plaćao 150 maraka dnevno. Posle samoubilačkih avionskih napada na Svetski trgovački centar u Njujorku 11. septembra 2011. su zapadni mediji prestali da se interesuju za Srbiju i Balkan, pa sam izgubio dodatni posao fiksera. Osama Bin Laden mi je oteo mnogo novca. Da sam ga sreo na ulici, šutnuo bih ga u međunožje. Za Nacional sam počeo da pišem krajem 1996. godine, posle čega je usledila trogodišnja pauza. Nacional me reaktivirao posle ubistva Željka Ražnatovića Arkana u januaru 2000.