Bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor u petak je na svom blogu ‘Dan nakon jučer’ povodom 25. godišnjice bitke za Vukovar i okupacije tog grada, objavila tekst naslovljen ‘Stoji grad’.

“Vukovar nije samo simbol. To je živi grad u kojem ima i radosti i uspjeha i života, to je grad heroja kojem ne trebaju ni prevelike ni suvišne riječi 18.studenoga”, napisala je, između ostalog, Kosor.

Objavu Vam prenosimo u cijelosti:

“Kao da je jučer bio studeni 1991. Bila sam novinarka u Informativnom programu Hrvatskoga radija. U režiju 9 stizali su posljednji izvještaji Siniše Glavaševića i njegovih kolega. Nismo govorili da su posljednji, ali smo znali da je tako. Znao je i Siniša, znali su i najbliži mu suradnici kao što su znali i da će, ako neprijatelj uđe u grad, novinare među prvima tražiti.

U jednom od posljednih javljanja, u glasu i tonu Sinišinom, zvonilo je ogorčenje i razočaranje, ali straha nije bilo. Slušala sam ga posljednji put naslonjena na okvir vrata režije 9 i samo spuznula na pod. Od nemoći, jada, ljutnje i tuge suze su stizale jedna drugu u tišini.

Kasnije, tih dana, razgovarala sam s prognanicima iz Vukovara, uglavnom ženama i djecom smještenim u zagrebačkim hotelima. Djeca su se igrala a ja sam, nesmotreno, braneći se od zebnje i straha, konstatirala na glas kako je lijepo što nisu potišteni i što se igraju. Zastao je i pogledao me preozbiljno jedanaestogodišnji dječak, pogledom starca, i procijedio: “E, teto, kad bi ti znala kako je nama u duši”. Posramio me do kosti i bola.

Da, zapravo; nitko od nas koji nismo bili u Vukovaru kad je gorjelo nebo i zemlja ne zna stvarno kako su preživjeli izdržali i kako su preživjeli. Nitko ne zna kako je bilo u vukovarskoj bolnici osim onih koji su tamo spašavali živote i kojima su tamo spašavani životi.

Mnogih, koji bi o tome mogli govoriti u ovim danima, nema. Dugo već nema dr. Njavre, dragog prijatelja i liječnika koji mi je često pričao o tome kakve je sve nezamislive rane vidio i što je sve u tim nemogućim uvjetima uspio. I koliko dugo nije ni spavao ni jeo ni mislio ni o čemu osim o ljudima koji su bili na granici života i smrti. Samo je radio i radio. Poput Vesne Bosanac koja i danas, skromno i tiho, prebire po sjećanjima ako netko prigodno upita o tim danima u vukovarskoj bolnici.

Puno smo toga o Vukovaru i Vukovarcima zaboravili, a puno toga nikad i nismo znali. Deseci tisuća ljudi koji svakog 18. studenog dođu u Grad čuju općenito o stradanju, o patnjama, o junaštvu, o padu i dizanju. Malo kada i malo tko u ostalim danima govori o konkretnim i stvarnim ljudima koji su branili grad, vjerovali u njegovu nesalomljivost i voljeli ga na različite načine. Neki s oružjem, neki radom, neki samom činjenicom što su u Vukovaru ostali i dijelili sudbinu branitelja. Rijetko se u ostale dane svake godine govori o Marku Babiću ili o Blagi Zadri. Češće bi trebalo i o Pilipu Karauli, Ivanu Kovačiću ili Zoranu Šangutu. On je danas, doduše, na čelu važnog projekta u okviru kojeg je i Škola mira, ali se i o njemu relativno malo zna.

Sjećam se živo čudesnog 15. siječnja 1998. godine i svečanosti povodom završetka mirne reintegracije kad su ključevi Vukovara opet predani Hrvatskoj. Mnogo je toga i o tom danu izblijedilo u sjećanju, ostala je živa slika uz pjesmu o mladosti Vukovara. O svima onima kojih nije bilo, a morali su biti baš tamo jer su nam bili prevažni. Ta pjesma o mladosti Vukovara zalila je suzama cijelu dvoranu i od toga dana počelo se u Gradu obnavljati i u njega se vraćati.

Najljepše priče o ljubavi, žrtvi i nadi čula sam od Kate Šoljić, majke koja je izgubila četiri sina. O Vukovaru je često govorila, o svojoj djeci s jednakom ljubavlju, uvijek nekako prkosna i ponosna. I druga Kata, Katica Zadro, u svojim sjećanjima na supruga i sina sve nas je često okupljala, mirila i tješila.

Kao i Jozefina Varga koje se malo tko sjeti, iako se ona i danas sa svojih 95 godina sjeća svakog detalja ratnog Vukovara, ali i života prije i poslije strašnoga rata. Sin joj je ubijen na Ovčari, odveden je iz vukovarske bolnice i identificiran tek 2000. godine. Jozefina Varga zna tko je odgovoran za smrt njenoga sina ali se sa svime što joj je život donio i odnio pomirila i nevjerojatnom snagom oprala od mržnje. Čudesna je i nadnaravna snaga zbog koje je optimistična i pozitivna iako sad živi u domu, teško pokretna, ali žilavija i svježija od mnogih vukovarskih političara koji često i uzaludno samo zapomažu.

Uz Vukovar me veže i prijateljstvo s Tihomirom Purdom koji je uhićen na temelju fantomskih optužnica koje su stizale i stižu iz Srbije kao trajna odmazda i prema zatočenicima srbijanskih logora. Nakon pada Vukovara mnogi su branitelji pobijeni, a mnogi odvedeni u logore. Tamo su mučeni, silovani, prebijani i ubijani. Među njima je bio i Fred Matić kojem su kasnije, kad je postao ministar branitelja, njegovi suborci podigli šator pred ministarstvom, nezadovoljni njegovim odnosom prema braniteljima.

I da; priznajmo si, sjetimo se; proteklih godina na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara u tom je gradu bilo i ponižavajućih scena i mučnih rasprava. Iako je uvijek kolona prema groblju kretala iz dvorišta bolnice, odjednom je svjesno politiziranje kolonu podijelilo, a premalo je bilo slabašnih glasova koji su se takvim podjelama odupirali. Podjele su ponižavale vukovarske žrtve, a svrstavanje među “naše” ili “njihove” pojačavalo je mučnu atmosferu i budilo strah, sram i tjeskobu.

Mnogi danas govore o poštovanju prema žrtvi Vukovara i ističu zajedništvo u koloni sjećanja. Ali, treba upitati baš danas; je li ljubav prema Vukovaru bila i protivljenje podjelama na “vukovarsku” i “nevukovarsku” Hrvatsku? Je li ljubav prema Vukovaru i odricanje bilo kome da zapovijeda tko Vukovar voli najviše a tko ga manje ili uopće ne voli? Je li ljubav prema Vukovaru i da se na Dan grada ne izostavi poziv bilo kojem počasnom građaninu/građanki ako taj ili ta nije baš u tom trenutku po volji stranačkim šefovima? Je li ljubav prema Vukovaru da se cijeni i ono što su drugi nekoć napravili za Grad i onda ako i kad ti prvi put dolaziš u Kolonu sjećanja? I je li danas, 2016. godine, ljubav prema Vukovaru i to da poštuješ mišljenje drugih, okupljaš druge i drugačije, ispravljaš nepravde i ne manipuliraš stradalnicima? Je li ljubav prema Vukovaru i da oprostiš sinu Siniše Glavaševića ako je rekao ili napravio nešto nepotrebno, nepromišljeno ili neprihvatljivo? Je li ta ljubav i kad se javno zabrineš nad prijetnjama novinara danas, sjetivši se da su Sinišu Glavaševića i Branka Polovinu brutalno smaknuli na Ovčari (jer su bili novinari)? Je, sve je to ljubav prema Vukovaru i Vukovarcima koji su u danima zbog kojih im se klanjamo bili: što?! Bili su HRABRI LJUDI.

Sjećanja preplavljuju i obuzimaju. Na Ovčari kao i na mnogim drugim mjestima masovnih grobnica diljem Hrvatske, nalazi se jednostavno obilježje s golubicom. Na tom sam projektu radila s dr. Njavrom, kao i na spomeniku koji je postavljen na vukovarskom groblju. Tamo gdje gori vječna vatra. Sjećam se živo i ekshumacija najveće masovne grobnice poslije Drugog svjetskog rata, s 938 pronađenih tijela. I identifikacije pod šatorima i pokopa nekoliko desetaka identificiranih svakog tjedna. Shrvan, nakon tih učestalih pokopa kojima smo nazočili, dr. Njavro je obolio.

U listopadu 1999. s V. Šeksom predložila sam u Saboru da se 18. studeni proglasi Danom sjećanja na žrtvu Vukovara.

Predlažući tu odluku rekoh tada (26.10.1999). :“Tim se danom, dostojno i primjereno, odaje počast svim braniteljima koji su pridonijeli obrani i stvaranju Hrvatske. Vukovar je simbol slobode, dostojanstva, svega najboljeg što jesmo i što trebamo biti”.

Jučer, 17. studenog 2016. aktualni gradonačelnik Vukovara rekao je kako bi Vlada trebala odlučiti “hoće li Vukovar živjeti ili umrijeti”. A sigurno zna da ni jedna Vlada ne može otvarati radna mjesta i zapošljavati ljude kao što ne može prisiliti ljude da se vrate ili da idu u kafiće u koje idu “oni drugi”. Ili da “naša” djeca ne idu radije u razred samo s “našom djecom”. Jasan stav o svim problemima na stolu i grada i svake hrvatske Vlade, učinit će i život u Vukovaru boljim i prosperitetnijim.

Vukovar nije samo simbol. To je živi grad u kojem ima i radosti i uspjeha i života, to je grad heroja kojem ne trebaju ni prevelike ni suvišne riječi 18.studenoga.

Vukovar živi i živjet će. O da! Jer je preživio i onda kad su mu namijenili da umre. A mi ćemo pamtiti i sjećati se jer “sjećanje je tajna izbavljenja”.

Kad bismo još nastojali od sutra biti i bolji ljudi, bilo bi to najviše što bismo mogli učiniti za Grad koji je spašavao Hrvatsku.”

Komentiraj

FOTO:Davor Javorovic/PIXSELL
PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.