Jedan od najzanimljivijih postjugoslavenskih pisaca koji živi na relaciji Brčko-Zagreb-Ljubljana-Oslo, u svom novom romanu piše o pokušajima da u sebi pomiri suprotstavljene identitete čovjeka koji je i Bosanac, i Norvežanin, i Hrvat, i Slovenac, pa dijelom čak i Srbin

Bekima Sejranovića mediji su proglasili najzgodnijim piscem na Balkanu, avanturistom i pustolovom, svjetskim putnikom, slobodnjakom koji ne mari za društvene konvencije i kojeg se do kraja ne može uklopiti ni u jednu od zemalja u kojima je do sada živio. A bilo ih je mnogo; rođen je u Brčkom, odrastao u Rijeci i Bakru, veći dio života proveo je u Norveškoj, zatim u Sloveniji, da bi se u ovom trenutku skrasio u Zagrebu. Barem privremeno. Proputovao je pola svijeta, živio je s Norvežanima, Japancima, Nigerijcima, Bosancima, Slovencima, Brazilcima i tko zna s kim još, dom nikad nije imao ni nekretninu koja bi mu mogla biti baza. Otac mu živi u Australiji, majka u Belgiji, djeca u Norveškoj i Sloveniji, ostatak rodbine mu je raštrkan po svijetu – kaže da mora obići pola planeta samo da vidi najužu obitelj. Od početka srednje škole živi sam, odgojili su ga djed i baka u Brčkom, nakon pomorske škole i studija kroatistike i književnosti u Rijeci preselio se u Oslo, grad u kojem je proveo polovicu života, putujući, pišući, prevodeći, radeći kao sudski tumač i predajući na fakultetu. Nedostatak korijena davao mu je slobodu kakvu rijetki imaju; ne samo kretanja i odlučivanja, odabira poslova i zanimanja, nego i avantura u koje se upuštao. Jedna od njih okosnica je njegova četvrtog romana “Tvoj sin Huckleberry Finn”, upravo objavljenog u izdanju VBZ-a. Priča je to, između ostalog, o njegovom pokušaju da s dvojicom prijatelja, Japancem i Norvežaninom, zaplovi riječnim putevima od Siska do Crnog mora i burnim događajima koji su uslijedili, iako do Crnog mora nisu stigli. Priča je to i o odnosu s ocem kojeg je u životu rijetko viđao i kojeg želi bolje upoznati, o ženama koje su obilježile njegov život, ovisnostima s kojima se još uvijek bori i, ponajviše, pokušajima da odraste i upozna sebe te pomiri sve te često teško pomirljive identitete čovjeka koji je i Bosanac, i Norvežanin, i Hrvat, i Slovenac, pa dijelom čak i Srbin.

Prvi roman “Nigdje, niotkuda” objavio je 2008. kao 35-godišnjak i odmah za njega dobio prestižnu književnu nagradu Meša Selimović za najbolji roman na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne gore. Vrlo brzo pozicionirao se kao jedan od najzanimljivijih postjugoslavenskih pisaca, koji bez zadrške istresa svoju intimu i iznosi teme koje su, poput auto psihoterapije, prvenstveno njemu važne. Kroz sve njegove romane provlači se prvenstveno potreba da pronađe vlastiti identitet i osjećaj pripadnosti, budući da mu je život bez doma i domovine oduvijek bio najveći izazov, ali i želja da – u 42. godini – konačno odraste i prestane biti nomad i skitnica, slobodnjak bez klasičnih životnih obaveza i ovisnik o širokoj paleti supstanci koje mu iz medicinske perspektive škode – a možda zapravo i ne. Roman je raskošan miks autobiografije i fikcije koji, ipak, ostavlja dojam da je fikcija tek dekoracija njegovoj zbilji, što ga čini rijetko nesputanim autorom slobodnim da iznese najintimnije detalje vlastitog života.

NACIONAL: Roman “Tvoj sin Huckleberry Finn” prije ostavlja dojam dnevničkog zapisa nego literarne fikcije. Je li to zaista tako?

Pisanje gledam kao vlastiti život koji nadograđujem svime što čujem i vidim, kao kipar koji koristi glinu ili kamen i oblikuje ga. Ali zapravo smatram da je sve pisanje autobiografsko, bez obzira na to jesam li napisano zbilja proživio ili mi je netko to ispričao jer istinitost nije stvar onoga koji pripovijeda, nego onoga koji sluša, odnosno čita. Ne pravim razliku između života i fikcije jer što su priče nego fragmenti naših života izneseni na stranicama knjige? Za ranije romane znali su mi reći da su neki dijelovi vidljivo izmišljeni, a zapravo su bili istiniti. I obratno. Tvrdim da svi pisci zapravo pišu o sebi, samo je pitanje kako će postaviti svog pripovjedača. I kad pišu fikciju, govore zapravo o onome o čemu maštaju i razmišljaju, što je opet dio njih.

NACIONAL: Ipak, većina likova iz romana je stvarna; imaju stvarne biografije, životne priče. Smeta li nekima što su razgolićeni javno, pogotovo kad se radi o članovima obitelji?

Moja olakotna okolnost je ta što ne živim na jednom mjestu, oca sam, recimo, vidio tri puta u posljednjih 20 godina, majku također viđam rijetko. Roditelje tako u romanima kao likove obično rano ubijem, da se toga riješim. Ali nije to neka moja osveta, jednostavno sam tako odrastao. Odgojili su me baka i djed i njih sam smatrao svojim roditeljima, ali se u svakom romanu bavim odnosom otac-majka-sin i mislim da sam u tom pogledu iskren, i prema sebi i prema njima. Ne znam kako bi bilo da sam odrastao u konvencionalnijoj obitelji, jedan mi je prijatelj iz Mostara jednom rekao da bi napisao čudo od knjige kad njegovoj obitelji ne bi srce puklo da to sve objavi. Ne bih to nikako uspoređivao s norveškim piscem Karlom Oveom Knausgårdom, čiji je koncept da sjedi na tavanu, piše i onanira i iznosi najsitnije detalje svog običnog života u dosadnoj skandinavskoj demokraciji. No pritom je iznio sve moguće detalje o susjedima i široj i užoj obitelji, pa mu je žena završila na psihijatriji, a otac ga je tužio na sudu.

NACIONAL: Novi roman prvenstveno je posvećen ocu i razrješavanju odnosa s njim. Je li taj trud dao rezultata?

On još knjigu nije pročitao i ne znam kakva će mu biti reakcija. Roman je jednim dijelom autobiografski, ali na neki način i proročki – ja bih volio da, kao i u romanu, ostvarim odnos s njim i da se to stvarno desi. Vidjet ćemo kako će on to shvatiti.

NACIONAL: Što ste otkrili baveći se temom odnosa oca i sina? Iako u životu niste bili čvrsto povezani, vaše karakterne osobine su vrlo slične. Čini li vam se copy-paste princip između roditelja i djece ponekad izraženiji nego što izgleda, pogotovo kad se utjecaj roditelja naoko čini slabim?

Ja sam čitav život pokušavao ne biti kao moj otac, bez obzira na to što smo malo bili skupa, ali smo na kraju ispali jako slični – ne samo karakterno, nego smo imali i slične živote. Obojica smo se puno puta ženili, on ima četvero djece iz triju brakova, ja dvoje izvanbračne djece iako sam se tri puta ženio. I njemu su se roditelji razveli kad je bio maleno dijete, i on je većim dijelom odrastao bez majke. I on je nezreo kao i ja, zajednički su nam problem odbijanja odrastanja, otpor prema klasičnom građanskom životu i preuzimanju odgovornosti. Tako da se to neko generacijsko prokletstvo nastavlja.

  • ‘U NORVEŠKOJ SU DESNIČARI nakon dva desetljeća došli na vlast i nisu imali sentimenta prema izbjeglicama. Što je licemjerno jer su norveški avioni bombardirali Libiju’

NACIONAL: Ipak, u knjizi o ocu pišete s puno ljubavi, iako u životu nije pokazivao emocije.

U mojim prvim pričama bilo je dosta bijesa, tijekom puberteta bio sam ljut na svoje roditelje, s ocem nisam ni pričao do svoje 18. godine. Bio sam ljut i na majku, smatrao sam da su me oboje napustili. Međutim, vremenom i odrastajući, s tim sam se pomirio, prihvatio sam da je to bila naša sudbina. Sad je samo pitanje što sad sa svim tim znanjem, kako premostiti sve te probleme, emocionalne nesigurnosti i manjak samopouzdanja. Vjerujem da čovjek emotivno najviše sazre u prve tri godine života i puno ovisi o tome kao se u tom kratkom razdoblju emotivno sastavimo. No mislim da to preispitivanje traje čitav život i svatko ima neke svoje emocionalne ožiljke. I koliko god se život mijenja i koristimo tehnologiju i pametne telefone, svi mi i dalje volimo, mrzimo, sretni smo i tjeskobni. A to iskustvo roditelja na djecu istovremeno se ne prenosi tek tako, koliko god da nas oni u životu obilježavaju. Da sam ja slušao svog oca, bio bih mrtav već pet puta. Želio me poslati u vojnu školu i taman kad bih bio gotov, počeo bi rat i pitanje je samo koja bi me vojska prva vrbovala. Zatim je želio da postanem pomorac, ali se pomorstvo od njegova vremena drastično promijenilo i vjerojatno bih se predozirao u nekoj luci. Sad kad i sam imam djecu, jasno mi je da će mi, koliko god da se trudio, nešto zamjeriti i sad mekše gledam na sve to. Mladenački bijes se ispuhao i ne krivim ih više, sad bih samo volio da se pomirimo i provedemo barem neko vrijeme zajedno prije nego što netko od nas umre. A otac je u tim godinama kad se smrt svaki čas može desiti i bit će nam obojici žao što jedan drugome nismo dali šansu da imamo više lijepih uspomena.

NACIONAL: U romanu kažete da ste oca jednim dijelom upoznavali i kroz droge, potajno mu dajući kemijske supstance kako bi se lakše otvorio. Je li to zbilja bilo tako i je li, ako jest, imalo učinka?

Imalo je. Droge su katalizator emocija. Kako često putujem, imam dosta prijatelja u cijelom svijetu koje rijetko viđam i nemamo puno vremena za dublje razgovore. Tada obično umjesto da pijemo alkohol, koristimo neke druge tvari, pa se tako lakše otkočimo. Alkohola sam se riješio još kao klinac, vjerojatno sam bio i alkoholičar a da to nisam ni znao. Imao sam problema sa želucem koji su na kraju rezultirali karcinomom želuca, pa sam prestao piti, ali mislim da bi lake droge poput marihuane i MDMA trebalo, ako ništa drugo, dekriminalizirati. MDMAje, recimo, 70-ih godina bio i korišten za liječenje emocionalnih trauma jer omogućava da ljudi otvoreno o njima pričaju. Ponekad se pitam zašto se ljude nasilno podliježe ispitivanjima, kad bi uz malo droge sami sve ispričali. U romanu sam općenito dosta pisao o drogama, ne tako da od toga stvaram nekakvu bombastičnost, nego mi se čini da je ta tematika premalo zastupljena. Jer često se drogiramo da nas emocije ne bole, da ih zatomimo, ali isto tako i da se oslobodimo okova koje nam nameću civilizacija i građanski život. U Norveškoj su, recimo, emocije kod ljudi više potisnute i smatra se nepristojnim pričati o sebi. Kod nas je sasvim normalno u vlaku sresti nekog i saslušati njegovu cijelu životnu priču. Kod Japanaca je to još gore nego kod Norvežana. Zapravo, što je društvo civiliziranije, sputanije je. Norveška i Japan imaju najveću stopu samoubojstava. U Oslu umire najveći broj ljudi od predoziranja heroinom u Europi, 300-tinjak osoba godišnje, a Oslo je gradić koji ima 500.000 ljudi. Takav sustav suzbijanja osjećaja, kakav je u Norveškoj, nije za mene.

NACIONAL: Budući da ste u Norveškoj proveli veći dio života, postoje li tamo razlike u pristupu odgoju u odnosu na onaj balkanski? Jesu li i tamo kritiziranje, grubo discipliniranje i insistiranje na tome da roditelj uvijek zna bolje, također osnove odgoja?

Ne, tamo je to potpuno obratno, oni pak djecu neprestano hvale, nema kritike. Hvale ih i kad ne postignu rezultat. Dok je mene stari kritizirao i kad je trebalo i kad nije, čisto da se ne opustim. No norveški odgoj je drukčiji zato što se djeci ne pokazuju toliko emocije, fokus je na tome da ih se učini što samostalnijima i vrlo rano ih se prepušta institucijama. Tako je sve više i u zapadnijim zemljama bivše Jugoslavije. Ja, recimo, nisam išao u vrtić zato što me čuvala baka i do 10. godine se praktički nisam ni s kim igrao. Radio sam što sam htio, kad sam htio. No kad nemaš tih okvira, kad odrasteš postaneš nesiguran jer ne znaš što je dobro, a što loše. Ako ćeš biti umjetnik i razbijati neke granice, to je dobro, ali ako želiš normalan život, onda je to uznemiravajuće.

NACIONAL: Ali vi kao pisac jeste umjetnik, živite više-manje izvan konvencionalnih granica, kažete da vam za život treba samo nešto novca i putovnica. No ipak vam granice nedostaju, maštate o mirnom životu, puno djece i kućici u cvijeću.

Da, to je taj prokleti ljudski dualizam. Nikad dobro. Čitav život sam nekakav otpadnik, pokušavam imati što manje dodira s društvom. No ipak, istovremeno želim biti dio njega, ukalupiti se i da me on prihvati. I što sam stariji, sve bih više volio imati nekakav normalan građanski život, ići svakog dana na posao nakon kojeg me čekaju žena i djeca. Ali bojim se da je sad već kasno. Pokušao sam tako živjeti i ispostavilo se da ne mogu – nisam u stanju praviti nikakve planove i živim od danas do sutra. No kako vrijeme prolazi, sve sam više umoran od te nesigurnosti. Noćna mora mi je da ću završiti na ulici kao beskućnik – od čega me, zapravo, dijeli samo jedna neplaćena stanarina.

  • ‘RODITELJE KAO LIKOVE u romanima obično rano ubijem, da se toga riješim. Nije to neka moja osveta. Čitav život pokušavao sam ne biti kao moj otac, ali smo na kraju ispali jako slični’

NACIONAL: Roman “Tvoj sin Huckleberry Finn” prvo je objavljen na norveškom jeziku. Budući da se radi o prvom vašem romanu izvorno napisanom na tom jeziku, kakve su bile reakcije i kako ste se na to odlučili?

Zbog love. Jer kad netko objavi roman na hrvatskom pa ga prevede na norveški, sva lova ode prevoditelju. Ali ako pisac objavi knjigu kao norveški autor, država automatski otkupi oko 1000 komada knjige. U Norveškoj imam drukčiju poziciju; tamo sam stranac, useljenik iako imam norveške papire i automatski me stavljaju u kategoriju pisaca koji pišu o problemima useljenika i izbjeglica, iako ja to ne volim. Ja pišem prvenstveno o sebi. No kritike su dobre.

NACIONAL: Dijelili ste dugo stan s ilegalnim useljenicima u Oslu i u romanu oštro kritizirate njihovu obespravljenu poziciju, ističući pritom kako takva situacija zapravo odgovara “ksenofobnoj norveškoj radničkoj klasi koja treba jeftinu radnu snagu, ali i glasove rasističkih desničara u parlamentu”. Koliko su se ti problemi u Norveškoj pogoršali od izbijanja izbjegličke krize?

U Norveškoj su nedavno desničari došli na vlast nakon puna dva desetljeća i oni nisu imali sentimenta prema izbjeglicama, a ni ljevičarima to nije bilo drago. Desnica ionako već dugo pušta političke probne balone i pomiče granice, pa ono što desnica kritizira, za nekoliko godina ljevica obično prihvati. Tako da je Norveška prihvatila tek kojih 2000 izbjeglica, dok se nije umiješala Angela Merkel, a i nakon toga prihvatili su samo oko 8000. Što je licemjerno jer su norveški avioni, recimo, bombardirali Libiju, pa Norvežani koji tvrde da ta zemlja nije bila u ratu već 300 godina, nisu u pravu. Samo taj rat nije vidljiv i zove se vojna intervencija u okviru NATO-a. Prilično sam pesimističan kad je riječ o budućnosti Europe, smatram da će biti mnogo sukoba između domicilnog stanovništva i useljenika. Cijela Europa postaje desničarska i ksenofobična, pa se ja zbilja bojim radikalne polarizacije društva. To se jasno pokazalo na slučaju Andersa Breivika, proizvodu norveškog društva, norveške socijalne demokracije i njihove diktature korektnosti. Norvežani su tijekom prvih nekoliko sati nakon Breivikova pokolja bili sigurni da je to napravio neki musliman i reakcije su među ljudima bile brutalne, što bi bilo tragično da se ispostavilo točnim i pitanje je kako bi se unutar Norveške situacija dalje razvijala.

  • ‘PESIMIST SAM PO PITANJU toga što nam donosi budućnost. Svi mi s prostora bivše Jugoslavije znamo kako je teško zaustaviti kolo nasilja i etničke mržnje kad se ono jednom pokrene’

NACIONAL: Svijet je upravo potresao novi teroristički pokolj, onaj u Parizu, kao kulminacija krvave taktike kojom se terorističke skupine služe već više od desetljeća. Budući da svojim dvostrukim porijeklom spajate sad već i službeno zaraćene dijelove svijeta, onaj zapadnoeuropski i onaj muslimanski čiji je utjecaj sve izraženiji i u BiH, kako gledate na ovakav sve dramatičniji razvoj situacije i čemu on, iz vaše perspektive, vodi?

Najprije bih izrazio iskreno žaljenje za žrtvama i sućut svima koji su pogođeni ovim napadom. Ja se već odavno bojim ovakvog scenarija, terorističkih napada koji ne samo da će donijeti ljudske žrtve, nego i potpiriti vjersku, rasnu i etničku netrpeljivost u Europi koja istovremeno postaje sve više multietnička, ali sve više ksenofobična.

Pesimist sam po pitanju toga što nam donosi budućnost. Znamo svi mi s prostora bivše Jugoslavije kako je teško zaustaviti kolo nasilja i etničke mržnje kad se ono jednom pokrene. Plašim se sličnog scenarija, ali čini se da se on već događa tu pred našim očima. Imam ponekad osjećaj kao da je Treći svjetski rat već počeo, samo što se ne vodi atomskim oružjem kao što smo očekivali i nema jasne bojišnice. Barem ne još.

Komentiraj

FOTO:Nacional i privatni album
PODIJELI
Tanja Simić Jelača, novinarka s 10-godšnjim iskustvom rada u Nacionalu, orijentirana na teme vezane za život i društvo općenito; od gospodarstva, znanosti i tehnologije do kulture i zdravstva.