U Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu 7. rujna otvara se izložba ‘Bachrach & Krištofić: Dizajn & Fotografija’ koja predstavlja retrospektivu njihova rada, a ujedno i kronologiju urbane kulture Zagreba

Od srijede, 7. rujna, pa sve do nedjelje, 23. listopada, građani Zagreba i svi zainteresirani za reminiscenciju neke ‘’bolje prošlosti’’ urbane kulture Zagreba moći će obići retrospektivnu izložbu dizajnersko fotografskog tandema Sanja Bachrach i Mario Krištofić. Djelujući od 1980., taj je kreativni tandem, ali i par u privatnom životu, dizajnirao više od 400 omota nosača zvuka u domaćoj i regionalnoj diskografiji, snimio neke od najpoznatijih fotografija s domaće rock scene i vizualnim identitetom promovirao mnogobrojne glazbenike i umjetnike proteklih 35 godina. U razgovoru za Nacional Sanja Bachrach je ispričala koliko je bilo teško napraviti retrospektivu 35 godina kreativnog rada, koliko su i sami svojim kreativnim djelovanjem bili dijelom urbane kulture hrvatske metropole i jugoslavenskog novog vala, što misle o statusu dizajna i fotografije u današnjem društvu te koliko je za uspjeh njihova kreativnog djelovanja zaslužna njihova intimna povezanost.

NACIONAL: Koliko je bilo teško napraviti svojevrsnu rekapitulaciju vašeg dosadašnjeg djelovanja odnosno istaknuti najvažnije?

Taj nezahvalan posao smo dali drugima. Za izložbu smo odabrali produktivan tim: tekst kataloga napisao je Dejan Kršić s kojim smo se dopisivali i razmjenjivali mišljenja i sjećanja, posluživši kao neka vrsta repera za dešifriranje vlastitog rada. Na osnovu te interpretacije s kustosicom Muzeja za umjetnost i obrt Jasminom Fučkan strukturirali smo cjeline unutar dvije povijesno/tehnološke zone: analogne i digitalne. Priča je razrađena postavom i dizajnom koji rade NJI3 i Clinica. Na taj način smo dobili, koliko je moguće, nepristrano čitanje i prenošenje informacija.

NACIONAL: Na koji ste vaš projekt najponosniji?

Što smo stariji, teže je ukazati prstom na baš samo jedan projekt. Kada smo imali osamnaest bili smo sigurni da i u snu znamo nabrojiti pet najdražih filmova, knjiga, LP-ja, pjesama… Sada sve postaje stopljeno, poput kaleidoskopa u kojem se mnogo toga preklapa a to bi trebalo biti vidljivo i na izložbi. Jedan izričaj se pretapa u drugi; slično je i s radovima, ljudima. Jako smo ponosni na naše projekte poput izložbe Jugoton – istočno od raja (1947.-1991.). Bila dobra ili manje dobra ta izložba je naše dijete – koje, naravno, ima veze i s počecima: Dorian Gray, Denis&Denis i ljubavlju prema diskografiji općenito. U radu na toj izložbi i katalogu najviše nas je veselio rad s ljudima: razgovori s Perom Gotovcem, Dubravkom Majnarićem, Veljkom Despotom, Sinišom Škaricom ili ukazivanje na zaboravljenog dizajnera Ivana Ivezića. Previše toga nestaje nedefinirano i neobrađeno. Svaki takav rad prilog je i poticaj nekom drugom radu na istu ili sličnu temu.

NACIONAL: Kako ste koncipirali samu izložbu? Na čemu ste posebno inzistirali?

Odgovor je djelomično dan u prvom odgovoru, no dodatno pojašnjenje leži u metodologiji prikazivanja kojom se htjelo ukazati na povezane procese i događanja na sceni, uz selekciju podređenu pričanju naznačene priče. Naš rad, kao i rad drugih autora ne postoji sam, izvan prostora i vremena. Susretali smo se, surađivali, utjecali jedni na druge. Naravno, bilo je i stranih utjecaja, pretapanja stilova i rukopisa.

NACIONAL: Koliko je vaš rad proteklih 35 godina svojevrsna kronologija ubrane kulture Zagreba?

Lijepo si to sročio. Da, to je činjenica – čim si prisutan na sceni istog fizičkog prostora 35 godina, sigurno postaješ dio kronologije te iste scene. Pored službenih točaka postoje i mnoge neslužbene. Kada smo kopali po materijalu za bibliografiju kroz ruke su nam prošle sve novine i magazini koji su nešto značili, a u kojima je objavljen tekst o nama: Džuboks, Start, Polet, Studentski list, Pitanja, Studio, Rock, Pop-express, Svijet, Vjesnik, Feral, Globus, Nacional, Večernjak, Jutarnji … Otvoriš neku stranicu s prilogom o tvojem radu, a na suprotnoj je vijest koja te vraća ravno u taj trenutak – dio skupne povijesti Zagreba, a možda i šire.

  • ‘PORATNO VRIJEME bilo je jako teško za freelancere. U kaosu devedesetih izbrisano je mnogo toga dosegnuto prije rata: dignitet profesije, gotovo svake, pa tako i fotografske’

NACIONAL: Početkom 80-ih bili ste najvažniji dizajnersko fotografski tandem za pitanje rock scene, odnosno tadašnjeg novog vala. Koliko ste i sami bili djelom novog vala a koliko ste zapravo ‘’samo bilježili’’ sudionike i događanja tog vremena?

Mario Krištofić je bratić Davorina Bogovića, pa je tako počeo tulumariti i fotografirati Prljavce. Mada su kasnije angažirali Mirka Ilića, Mario je i dalje snimao koncerte i družio se s njima. Davorin je stanovao u Dubravi blizu nas i kada je otišao iz Kazališta, često je navraćao. S njim i neki drugi ljudi, među njima Renato Metessi, ubrzo i Doriani s kojima smo bili kuhani i pečeni svaki dan, uzastopce dvije godine. Radili smo i s Jurom Stublićem nakon prve faze Filmovaca, imali zajedničke izložbeno-koncertne nastupe s Gopcem i Psihomodom. Na ranim Dorian Gray fotografijama tu i tamo uočimo nekog za koga ne znamo više tko je, ali i Gopca ili Indoša… Mada smo u Poletu objavili nekoliko intervjua s fotografijama tijekom osamdesetih, u doba Cice Kustića, Polet nije nikada bio mjesto našeg odrastanja ili boravka – to je sigurno bila Galerija SC, važna točka urbanog i umjetničkog Zagreba. Iskreno, toliko toga se dogodilo da se većine ne sjećamo. Možda je to najbolji odgovor na pitanje da li smo samo bilježili ili bili dio događanja.

NACIONAL: Koliko je teško spojiti glazbu nekog izvođača s njegovim vizualnim identitetom i uobličiti sve u jednu cjelinu na nosaču zvuka?

Sve ovisi o zadatku i spoju interpreta i naše interpretacije. Sigurno smo bili bolji u “slobodnim tehnikama”, a lošiji u zadanim. Raditi s nekima nam je bilo zadovoljstvo, s nekima, ipak, samo posao. Što god radiš u velikim količinama varira u kvaliteti. A neku glazbu i nismo baš mogli dobro likovno uobličiti. Josipa Lisac, Parni valjak, Boa, Prljavo kazalište, Boris Novković – da, kod nekih smo uspjeli, no ne samo zbog glazbe već i njihovog senzibiliteta, pristajanja na suradnju.

NACIONAL: Koliko zapravo dizajn može pospješiti prodaju nekog nosača zvuka, knjige ili pak plakat privući ljude na neko događanje?

Dizajn i fotografija sigurno mogu učiniti mnogo: da iza njih stoji i užasna muzika voljeli bi sve omotnice Vaughan Olivera za Pixies. Ali najvažniji je spoj sadržaja i ovitka. Jedno bez drugog ne može dugo opstati. Tako neki omoti postaju ikone: uspješan su spoj vizualnog prijenosa glazbenog ugođaja. Stoga nije neobično da su mnogi glazbenici imali utjecaj na izgled ovitaka svojih izdanja.

NACIONAL: Od sredine 90-ih pa sljedećih desetak godina ste se dosta angažirali oko organizacije stranih i domaćih izložbi fotografija i dizajna. Koliko je taj segment vašeg rada zastupljen ovom izložbom?

Poratno vrijeme je bilo izuzetno teško za samostalne umjetnike – freelancere. To je nešto što nas je doživotno obilježilo, činjenica da smo samozaposleni ili, zapravo, nezaposleni, cijeli život. U kaosu devedesetih izbrisano je mnogo toga dosegnuto prije rata: dignitet profesije, gotovo svake, pa tako i fotografske. Angažman na organizacijama fotografskih izložbi bio je način naše borbe za struku. Surađivali smo s Hrvatskim fotosavezom na domaćim i međunarodnim izložbama, radionicama. Kasnije smo slično nastavili raditi i u ULUPUH-u.

Drago nam je da se danas toliko govori i radi na recepciji fotografije – organiziraju se festivali, izložbe, natječaji; unutar kojih, čini nam se, svatko nalazi svoje mjesto.

NACIONAL: Bili ste predsjednica ULUPUH-a (Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti ) od 2000. do 2003. godine. Jeste li zadovoljni koliko ste tada u svom mandatu napravili za članove ULUPUH-a ili mislite da ste mogli više i bolje?

To je bio kratak mandat koji sam, doduše, započela 1999. kao predsjednica Sekcije za grafički dizajn i vizualne komunikacije, tj. s Marijevim ulaskom u fotografsku sekciju 1997. godine. Mislim da nismo uspjeli dovoljno pokrenuti promjene: inicirali smo i ostvarili međunarodnu izložbu ženske fotografije Ženska soba, zatim izložbu i okrugli stol Dizajn i moral za prvo izdanje Dana dizajna, problematizirali način prikazivanja na 37. zagrebačkom salonu primijenjenih umjetnosti. Uspjeli smo i oformiti novu, najmlađu sekciju ULUPUH-a, onu za Multimediju i intermedijsku umjetnost. Zatim smo otišli sa svih funkcija: bilo je zaista teško spojiti naš uvijek intenzivan rad i volonterski, sveobuhvatan rad u udruzi.

  • ‘STATUS SLOBODNJAKA stalno se propituje. Ako radite posao poput našeg sami kupujete opremu, plaćate račune. Državu ne koštate ništa, samo zarađujete i plaćate porez’

Drago nam je da smo se tamo istinski zbližili s Darkom Glavanom koji je tada bio u ULUPUH-u. Do njegove prerane smrti radili smo na mnogim projektima i odlično se, pritom, družili i zabavljali.

NACIONAL: Gdje danas vidite najveće kočnice ovog društva kada je u pitanju dizajn i fotografija?

Vratimo se na one stare novine i članke. Dovoljno je otvoriti novine stare 25 godina i shvatiti da su problemi uvijek isti: postavljanje problema i nalaženje rješenja iz perspektive politike. Siromaštvo je drugi problem. Materijalno ili duhovno. Ne postoje signali ili obrasci ponašanja, od vrha prema dnu i nazad, da je kultura zaista važna. A fotografija i dizajn su samo mali dio tog segmenta. Kao i mnoge najviše nas žalosti odsustvo vizualne kulture u obveznom školstvu. Djeca bez znanja vizualne kulture odrastaju u vizualno nepismene ljude, društvo.

NACIONAL: Iza vas je više od 400 omota diskografskih izdanja koja ste dizajnirali te niz plakata, knjiga i raznih vizualnih identiteta. Kako biste kao doajeni dizajna u Hrvatskoj ocijenili hrvatski dizajn u odnosu na globalna kretanja u dizajnu?

Na vanjskim glazbenim mrežnim stranicama na kojima spominjemo oznake idu do 485 i više – a to je samo dio našeg rada. Tome pribrajamo petnaestak godina rada u sferi kulture i produkcije. Ne volimo ocjenjivati, to je mnogo lakše nego raditi. Naša kći Tessa završila je zagrebački Studij dizajna, radi s dvije kolegice u malom ženskom kolektivu pa često gledamo njihov rad a pratimo i rad drugih. Ima sjajnih mladih dizajnera, neki od njih ostvaruju i međunarodne karijere, dobitnici su svjetski relevantnih nagrada. S druge strane, istina je nešto što je Kršić primijetio i u svom tekstu za naš katalog: danas je mnogo toga slično jedno drugome, događa se behancezacija promišljanja, unifikacija.

NACIONAL: I sami ste 1989. godine u Antwerpenu osvojili priznanje Diamond Award Music Festivala u kategoriji najbolje svjetske studijske rock fotografije. Koliko se teško na tom polju autorske rock fotografije probiti danas u svijetu?

Mislim/o da bi bilo bolje to pitanje postaviti Branislavu Rašiću. Početkom devedesetih je počela naša tranzicija u svijet suradnje s izvanglazbenom scenom. Fotografske izložbe smo radili i dalje, no u potpuno drugom žanru. Na to natjecanje nas je prijavio Ozren Kanceljak koji je tada radio u Jugotonu – bez njega i prijave diskografa ne bi bilo ništa. Bio je to zabavan izlet, a mi smo bili iskreno iznenađeni da smo se s fotografijama Jure Stublića, Davora Gobca i Gorana Bregovića našli u društvu već spomenutog Vaughana Olivera, Antona Corbijna ili Petera Savillea.

NACIONAL: Vaši radovi nalaze se u zbirkama Muzeja za umjetnost i obrt te Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, no, jeste li zadovoljni svojim statusom slobodnih umjetnika i općenito percepcijom javnosti vašeg kreativnog djelovanja?

Status slobodnjaka – samostalaca – se kod nas stalno propituje: tko su ti ljudi, jesu li zaslužili dobivati naš novac, što je samo rezultat nerazumijevanja i nezainteresiranosti za kulturnjake. Ako radite neki posao poput našeg sami kupujete svu opremu, plaćate sve račune i ulaganja.

Državu ne koštate ništa, samo zarađujete i plaćate uredno porez. Pored toga radite na neprofitnim projektima ili u udrugama koje pridonose razvoju civilnog društva. Naša jedina “privilegija” je ono što ima svaki drugi radno sposoban građanin RH – uplata zdravstvenog i mirovinskog iz proračuna. Nikada nam nije bilo jasno zašto vlada mišljenje da je to nešto što treba imati baš svatko drugi – osim umjetnika.

Mi smo navikli na taj status, ali, kao što sam rekla, odrastati bez sigurnih prihoda s dvoje djece, plaćati račune – nije jednostavno.

Za vrijeme rata, poslova, naravno, nije bilo. Sretni smo da smo svi tu, ali sjećamo se dana kada smo doslovno vadili sitniš iz staklenki. I to je život samostalaca.

NACIONAL: Godine 2012. ste osnovali umjetničku organizaciju Kultura umjetnosti kroz koju ste realizirali projekte ‘’Boro Kovačević – umjetnost makete’’, ‘’Spasi znak’’ i ‘’Jugoton – istočno od raja.’’ ‘’Spasi znak’’ je projekt kojim ste odlučili pridati veću pažnju zaštiti i obnovi starih tvorničkih natpisa, znakova i logotipova kao doprinos očuvanju dizajnerske i industrijske baštine. Jeste li zadovoljni koliko su dosadašnji ministri kulture izdvajali sredstava i vodili brigu o tom segmentu vizualne kulture?

Mi smo, do sada, nekako u sredini, često dobivamo sredstva, od Grada, Ministarstva – možda ne dovoljno za opseg programa koji bi htjeli ostvariti, ali dobivamo. To nam je poticaj da se, kada stignemo, prijavimo i na vanjske natječaje ili na natječaje drugih ministarstava pored onog kulture. Drugo je pitanje strategije – sistematičnog postavljanja i rješavanja pojedinih zona zanimanja.

NACIONAL: Koliko je vaš put dizajnerice odredio vaš otac Čedomil Bachrach, ugledni jugoslavenski ilustrator, strip crtač, animator i grafički dizajner?

Drago mi je da je spomenut i otac koji me uveo u svijet dizajna i stripa, crtanog filma, pop-kulture. Radio je ilustracije u Veselom Vandrokašu, Mika Mišu, Petku, surađivao s braćom Neugebauer. Kao mala sam se igrala ispod njegovog radnog stola na kojem je radio reklame za tvornicu Sljeme, Šibensko narodno kazalište ili Žitokombinat, Klaru. Bila sam sigurna da ću, poput vas, biti novinarka – ipak sam dizajnerica. Djetinjstvo nas često određuje, ja sam sa svojim određenjem zadovoljna.

NACIONAL: Dizajn i fotografija u vašem su slučaju nedjeljiva cjelina. Istodobno, vas dvoje ste zajedno još od 1980. godine. Poslovno i privatno. Koliko je za uspjeh vašeg kreativnog djelovanja zaslužna vaša intimna povezanost?

Jako nam je važan zajednički potpis/pojavljivanje. Jedan od važnijih principa djelovanja, nam je zajedništvo i ravnopravnost, bez obzira na format i medij (dizajn, fotografija, izložba) ili učešće. Nismo se potpisivali s oba prezimena (abecednim slijedom) zbog utvrđivanja autorstva, već zbog želje da korisnicima, gledateljima pošaljemo poruku o skupnoj, žensko/muškoj suradnji. Imali smo ideju da ljudi razumiju da je i to naš udio u svijet/l/u borbe ravnopravnosti žena i muškaraca, autorica i autora. Kustos Moderne galerije u Zagrebu Željko Marciuš, napisao je divnu rečenicu u povodu naše izložbe 2010. godine u Studiju galerije Josip Račić: “Idealistički i uživljeno gledajući na odnos umjetničkog para Bachrach&Krištofić gledamo kao na Brâncuşijev Poljubac, gdje se dvoje stapa u jedinstven vizualni sklop, zrcaleći se kao dvostruka igra zajedničke jedinke prema svijetu.” Ne vjerujem da bih mogla našu povezanost bolje opisati.

Komentiraj

<
FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.