Suicid se definira kao ljudski čin samouništenja, odnosno, kao namjerno oduzimanje vlastitog života. Prema psihijatrijskoj struci, povezan je s poremećajem osnovnog ljudskog nagona za preživljavanjem. Sociološka istraživanja, pak, ukazuju na to da je najjači nagon u čovjeku – onaj za statusom i/ili afirmacijom. Po tome bi suicid bio posljedica gubitka statusa, odnosno, ideala. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, oko milijun ljudi godišnje oduzme vlastiti život. To znači da se svakih četrdeset sekundi u svijetu dogodi jedan suicid. U Hrvatskoj su se u ovoj godini dosad ubile 324 osobe, svaka dva dana tri. Kada se govori o uzrocima suicida, psihijatri objašnjavaju da je u velikoj većini on rezultat nekog od psihičkih problema u kombinaciji s određenim stresorima. Nedavni slučaj smrti Ivane Fogadić i njenog petogodišnjeg sina Patrika, šokirao je javnost. Ona je, podsjetimo, početkom lipnja na svojem Facebook profilu ostavila oproštajno pismo po kojem se dalo zaključiti da će u smrt sa sobom povesti i sina. Cijela priča završila je tragično. Tijela majke i sina pronađena su početkom srpnja u jezeru HE Dubrava – Patrikovo 500 metara nizvodno od Marine Prelog, a Ivanino u predjelu Struge. Obdukcijom je ustanovljeno da se radi o smrti utapanjem. Darko Marčinko, voditelj Specijalističkog Zavoda za personologiju, poremećaje ličnosti i poremećaje hranjenja na Klinici za psihijatriju KBC-a Zagreb, tada je za Jutarnji list kazao kako pretpostavlja da je u tom slučaju riječ o takozvanom proširenom samoubojstvu u kojem osoba u smrt sa sobom odluči povesti i svoju bližnju osobu. Pretpostavio je i da je u podlozi neko psihijatrijsko oboljenje ili poremećaj ličnosti, no teško mu je bilo išta sa sigurnošću tvrditi bez više informacija i bez provedene takozvane psihološke obdukcije.

Radi što boljeg razumijevanja samoubilačkog čina, koji se suprotstavlja najjačem ljudskom instinktu – onom za preživljavanje, Nacional je posjetio ured psihijatra Darka Marčinka koji je i psihoanalitički i obiteljski terapeut, stalni sudski vještak te docent na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Neposredno prije razgovora za Nacional, Marčinko je razgovarao s akutnim pacijentom. Marčinkov tim napisao je, u izdanju Medicinske naklade, šest knjiga koje se bave temama povezanim sa suicidom te organizirao tematske stručne skupove radi edukacije stručnjaka u području mentalnog zdravlja, kao i edukacije građana. Među njima je i udžbenik nazvan “Suicidologija“.

Marčinko tvrdi da su paušalna medijska izvještavanja o suicidima kontraproduktivna jer je suicid uvijek posljedica dvaju faktora – predispozicije i okidača. “U medijima se često triger faktori poput preljuba, gubitaka u obitelji ili gubitka posla, predstavljaju kao uzroci suicida. Oni nisu uzroci suicida jer je svaki čovjek izložen stresovima u životu. Triger faktori su samo okidači za suicid, a da bi se on učinio, mora postojati i predispozicija”, ističe Marčinko. U predispozicije za suicidalno ponašanje spadaju postojanje psihijatrijskog poremećaja, prethodni suicidalni pokušaji, izlazak iz bolnice, muški spol, kao i problem ovisnosti. Uz faktore predispozicije, procjenjuju se i stresori. Kada se dogodi tragični događaj, onda se sa stručne strane provodi psihološka obdukcija. Tim stručnjaka, objašnjava Marčinko, uzme relevantne navode članova obitelji, prijatelja, poslovnih partnera, poznanika i okoline osobe koja je izvršila suicid kako bi dobio kompletnu sliku. Istražuje se više stresnih faktora kroz duži period, a ne samo jedan.

Od ukupnog broja osoba koje su izvršile suicid, njih 90 do 95 posto su osobe koje su ranije imale razvijen neki psihički poremećaj. Ostatak otpada na osobe koje ga ranije nisu imale evidentiranog i koje nisu imale priliku potražiti stručnu medicinsku, psihološku pomoć. Tri vodeće dijagnoze po riziku suicida su, kaže, bipolarni-afektivni poremećaj, depresija i alkoholizam. Isto tako, paralelno postojanje više psihičkih poremećaja, takozvani komorbiditet, povećava rizik. Primjerice, kombinacija depresije i ovisnosti.

Marčinkov tim istražuje poremećaje ličnosti koji su, prema posljednjim istraživanjima, prilično povezani sa suicidima. “Ti poremećaji pogađaju veliki dio opće populacije – 10 do 15 posto zadovoljava kriterije za neki od poremećaja ličnosti”, kaže Marčinko. Na naslovnici posljednje knjige njegova tima, koja govori o toj vrsti poremećaja, fotografija je mlade žene, crno-bijela. “Obilježje poremećaja ličnosti je crno-bijeli svijet, odnosno, nemogućnost integriranja različitih perspektiva sebe i drugih osoba pa ih osoba vidi ili potpuno crne ili potpuno bijele, nedostaje siva nijansa. Posljednje što smo dokazali u istraživanjima jest da je osjećaj srama taj koji osobe s poremećajima ličnosti gura u depresiju i samoubojstvo”, ističe Marčinko.

Istraživanja pokazuju da se kod ljudi koji počine prošireno samoubojstvo, poput ovog koje je nedavno potreslo hrvatsku javnost, često radi o nekom od poremećaja ličnosti. “Dijagnoza dozvoljava da uz psihopatologiju koja je fokusirana na dio ličnosti, postoje i zdravi adaptivni potencijali ličnosti. Okolinu to često zbuni jer ne može kod bliskih osoba s tim poremećajem povezati ove kontradiktorne dijelove ličnosti. To je u skladu s dvjema činjenicama socijalnih teorija: dio osoba s poremećajem ličnosti visoko je na razini socijalne uspješnosti, npr. osobe s narcističnim poremećajem ličnosti, a vrlo visokom postotku osoba s tim poremećajem tijekom života on uopće nije dijagnosticiran i vrijedi praktički za sve tipove poremećaja ličnosti”, kaže Marčinko.

Istražujući konkretne slučajeve u kojima su pojedinci izvršili samoubojstvo, a ranije nisu bili liječeni, Marčinkov tim došao je do zaključka da se vrlo vjerojatno radilo o smetnjama strukture ličnosti do razine punog poremećaja ličnosti. “U medicinskom smislu, kod dijela tih osoba moglo bi se govoriti upravo o toj dijagnozi. Naša analiza, kao i analiza dijela istraživača sa Zapada, pokazuje da kod tih osoba koje nisu imale dijagnosticiran psihički poremećaj, postoji nešto što se zove patološka narcisoidnost i narcistički poremećaj ličnosti. Njegova obilježja su jake oscilacije između dvaju polova: osjećaja moći s jedne strane i osjećaja nemoći i srama u trenutku kada mehanizmi obrane popuste zato što je doživljen neuspjeh”, kaže Marčinko i ističe da će u tom osjećaju nemoći, ako mehanizmi obrane popuste i nemaju dovoljno podrške, doći do ponašanja po modelu “bolje smrt nego posramljenje”.

Porast broja takvih samoubojstava zabilježen je u prvom valu recesije u Hrvatskoj. Marčinko navodi primjere uspješnih managera koji su vodili kompanije s velikim brojem zaposlenih i koji su u situaciji recesije propali. Oni svoj neuspjeh, kaže, nisu mogli na pravi način prihvatiti iznutra i onda su iz osjećaja nemoći išli na samoubojstvo. “Ono što fali čovjeku današnjeg vremena je tzv. reparacija, popravak. Unatoč velikim gubicima koje čovjek doživljava i koji ga vode i do razine samoubilačkih promišljanja, treba naglastiti da postoje i reparatorni kapaciteti, put oporavka. Kao psihijatar želim naglasiti da u tom procesu oporavka, prihvaćanje stručne pomoći može dovesti do jačanja zdravih potencijala ličnosti i prevladavanja teških psihičkih kriza”, kaže Marčinko.

Istraživanja, kaže, pokazuju i da je stopa suicida veća kod osoba kojima je u obitelji postojala sklonost samoubilačkom ponašanju. “Riječ je o genetskoj predispoziciji kada je moguće da je u mozgu smanjena funkcija serotonina, bitnog neuroprijenosnika za normalno psihološko funkcioniranje”, kaže Marčinko i navodi primjer obitelji američkog nobelovca Ernesta Hemingwaya u kojoj je u četiri generacije bilo šest suicida i još dvije do tri nedefinirane smrti, u kojima se ne zna je li bilo suicida, ali ga se ne može isključiti.

“U podlozi većine suicida je takozvana ambivalencija – želja za produženjem života i želja da si osoba oduzme život”, ističe psihijatar Darko Marčinko navodeći još jedan primjer. Prije desetak godina u američkom gradu San Franciscu postojao je mladić koji je bolovao od bipolarno-afektivnog poremećaja. Ispričao je svoju priču koju su američki psihijatri iskoristili kao pozitivan primjer u borbi protiv suicida. U jednom trenutku se njegovo stanje pogoršalo, imao je suicidalne namjere i napisao je oproštajno pismo. Napisao je da će otići na most Golden Gate i da će skočiti s mosta ako na putu ne sretne nekoga tko će mu se nasmiješiti. Skočio je. U trenutku pada, predomislio se: “Ja želim živjeti!” Preživio je i serijom predavanja ispričao kako suicid uz destruktivnu komponentu može imati i drugu stranu, a to je borba za život i vapaj za pomoć. Većina suicida može se prevenirati.

“Primjena mnogih lijekova, kako antipsihotika tako i antidepresiva, kao i primjena psiholoških, socijalnih i duhovnih postupaka, uz kontinuitet liječenja, smanjuje rizik suicidalnog ponašanja”, kaže Marčinko ističući da je jedan od bitnih oblika prevencije i davanje pravovremenih informacija.

Bitna je i takozvana postvencija. “Smatra se da jedan izvršen suicid pogađa šest do devet osoba u okolini. Osobe koje su ostale živjeti, prolaze kroz faze žalovanja. Ako su neke stvari ostale nerazriješene prije samoubojstva, to može prijeći u patološko žalovanje koje potom može prouzročiti psihički poremećaj. Naš savjet je da i osobe koje su i izgubile blisku osobu, potraže pomoć”, ističe Marčinko. Iznimno je bitna uloga obitelji i bliske okoline. Većina oboljelih na njegovu odjelu su mladi sa smetnjama ličnosti i smetnjama hranjenja. U radu s mladima posebno ističe, uz individualne i grupne terapije, obiteljsku psihoterapiju, jer kroz sagledavanje problema na razini obiteljskih odnosa postižu se značajno bolji rezultati u liječenju ovih osoba i sprječavaju se brojni suicidi.

U Zagrebu unutar Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb, postoje Centar za krizna stanja i prevenciju suicida te udruga Životna linija, koji pomažu suicidalnim osobama putem kriznih telefona. Postoji i niz hitnih službi unutar psihijatrijskih klinika gdje ljudi koji su u psihičkoj krizi, mogu potražiti pomoć.

U Centru za krizna stanja, koji je smješten u sklopu Nacionalnog centra za psihotraumu KBC-a Zagreb, zaposleni su psihijatri i psiholozi koji se javljaju na krizne telefone dostupne 24 sata na dan. Osobe u stanju krize mogu nazvati dežurne telefone 01 2376 470 i 01 2376 335 ili doći na pregled. Prvi pregled pacijenta koji je u stanju krize, može se ostvariti i bez uputnice.

“Imamo nekoliko desetaka poziva dnevno. Krizno stanje je ono u kojemu se osoba ne može prilagoditi zahtjevima koje pred nju postavljaju životni događaji. Primjerice, može se raditi o izloženosti osobe nekom traumatskom događaju kao što su pljačka, fizički napad, silovanje, prometna nesreća, ratna stradanja, elementarne nepogode ili pak dugotrajne nepovoljne okolnosti poput egzistencijalnih problema, bračne problematike, prilagodbe na vlastitu bolest ili bolest bliskog člana obitelji i slično”, kaže psihijatrica Jasmina Plevelj Zajec i nadodaje da se pozivi ne događaju uvijek zbog kriznih stanja. Nekad ljudi zovu zbog savjeta o terapiji, a ponekad je ljudima potrebna psihološka podrška u teškim životnim situacijama. Ističe da se svakom pacijentu pristupa individualno, a tijek razgovora uvijek ovisi o nečijem stanju, potrebi ili problemu. “U razgovoru je iznimno važno biti strpljiv, imati sposobnost pažljivog slušanja i razumijevanja šireg konteksta. Sve navedeno stvara preduvjet za izgradnju odnosa povjerenja između pacijenta i liječnika”, kaže Jasmina Plevelj Zajec. Nekada se tijekom prvog razgovora i pregleda uspije razriješiti krizno stanje prilikom kojeg mogu biti prisutne samoubilačke misli. “Osoba počinje razvijati simptome, razvija stanje jake uznemirenosti koje ometa funkcioniranje. Javljaju se razdražljivost, smetnje spavanja, neželjena proživljavanja traumatskog događaja i promijenjeno ponašanje u smislu izbjegavanja svega što podsjeća na događaj, strah od budućnosti, umor, sniženo raspoloženje, nesposobnost za svladavanje zadataka, a mogu se javiti i tjelesni simptomi poput glavobolje, vrtoglavice, pojačanog znojenja, lupanja srca”, kaže Jasmina Plevelj Zajec. Naglašava i da ne razvijaju sve osobe krizna stanja nakon što su bile izložene traumatskim događajima ili nepovoljnim okolnostima. “Osim karaktera događaja, bitnu ulogu imaju obilježja pogođene osobe. Čovjek nije satkan od jedne emocije i jednog problema. Bitno ga je ne promatrati samo iz jednog kuta“, kaže psihijatrica. U najvećem broju slučajeva, navodi, krizne situacije se uspješno razrješavaju i ljudi mirno nastavljaju živjeti. “Ljepota ovog posla jest u tome da se uz pravovremenu intervenciju, mogu spasiti mnogi ljudski životi i zato se osobe u kriznim situacijama trebaju javiti u Centar za krizna stanja“, kaže Jasmina Plevelj Zajec.

Susrevši se s podatkom da se u Hrvatskoj u prosjeku ubije dvoje ljudi na dan, Tin Pongrac, inače diplomirani povjesničar, došao je prije godinu i pol dana na ideju osnivanja udruge Životna linija, koja putem besplatnog SOS telefona svakim radnim danom od 10 do 22 sata pruža pomoć depresivnim i suicidalnim osobama. “U razgovoru s našim pozivateljima izbjegavamo davati savjete, prvenstveno zato što smatramo da je svatko od nas individualna osoba koja sama najbolje zna što želi i što je dobro za nju. U okviru psihosocijalnih intervencija pružamo emocionalnu podršku, aktivno slušamo te osnažujemo osobe kako bi postale svjesnije vlastitih snaga i mogućnosti”, kažu iz Udruge i naglašavaju da je najbitnije aktivno slušati drugoga. “To znači da se pokušamo „staviti u cipele“ druge osobe bez prosuđivanja je li nešto dobro ili loše. Davanje direktnih poruka koliko nam je stalo ili koliko smo zabrinuti, također može pomoći osobi koja je suicidalna da shvati kako nije sama i da postoje ljudi kojima je jako bitna. Također, ako sami ne znamo kako pristupiti suicidalnoj osobi, ne možemo pogriješiti ako osobu direktno pitamo što bi joj sad najviše pomoglo”, kaže Pongrac.

Pitanje suicida je vrlo važno društveno pitanje i samim time zahtjeva odgovarajuću pažnju i na institucionalnom nivou. U toj udruzi smatraju da u Hrvatskoj toga još uvelike nedostaje te da ta problematika zaslužuje puno više prostora. Iako, kažu, Hrvatska po stopi suicida spada u europski prosjek; godišnje se ubije preko 600 ljudi, a raste broj mladih sa suicidalnim rizikom. Udruga se zalaže za izradu Nacionalne strategije koja bi se, prema njihovu mišljenju, trebala fokusirati na sveobuhvatne programe prevencije koji bi krenuli u vrlo ranoj dobi: jačanjem organizacija civilnog društva koje provode programe usmjerene na mentalno zdravlje, kao i uključivanjem institucija obrazovanja kao najvažnije karike u poticanju odgoja i obrazovanja samopouzdanih, suosjećajnih i odgovornih mladih osoba.

STATISTIKE SE IPAK POPRAVLJAJU

Hrvatska je zemlja koja od početka rata bilježi smanjenje stope suicida. Ona se računa kao broj suicida na sto tisuća stanovnika. Stopa je početkom 90-ih bila 20, a sada je konstantno ispod tog broja. Pad stope objašnjava se boljom dostupnošću psihijatrijske skrbi.

Ove godine MUP je zabilježio 324 samoubojstva i 300 pokušaja. Bilježi se pad od gotovo 17% s obzirom na prošlu godinu, kada je zabilježeno ukupno 751 samoubojstvo i pokušaj samoubojstva.

Vješanjem su se ove godine ubila 184 čovjeka, pucnjem iz oružja ubilo se njih 48, a 23 bacilo se s neke građevine. Najmanje ih se ubilo ubadanjem, troje, a rezanjem žila četvero. Osobe se pokušavaju ubiti i trovanjem, ali im se često uspije spasiti život. Njih 108 ove godine pokušalo se tako ubiti, od toga 63 žene.

Statistika ukazuje na to da muškarci tri puta više izvršavaju samoubojstva od žena. Najviše se ubilo ljudi kasne odrasle dobi, njih 111 između 51. i 65. godine.

NAJČEŠĆE ZABLUDE O SAMOUBOJSTVU

Suicid je kompleksan fenomen na koji utječu brojni biološki, psihološki, socijalni, ali i duhovni faktori. Jedini način borbe protiv suicida je davanje točnih informacija o tom kompleksnom problemu.

Jedna od češćih zabluda je ta da ljudi koji govore o samoubojstvu, neće samoubojstvo i počiniti. Poslije toga je ona da se samoubojstvo javlja isključivo kod jedne socijalne grupacije, kao što su socijalno ugroženi. Nije u potpunosti istinita tvrdnja da se javlja češće kod bogatih.

Postoje i druge zablude poput one da se samoubojstvo najčešće događa bez upozorenja, da su ljudi skloni suicidu potpuno odlučni u svojoj namjeri da umru. Kada počne misliti o samoubojstvu, osoba stalno misli o tome – još je jedna od zabluda. Nije u potpunosti točno ni to da poboljšanje stanja, nakon suicidalne krize, znači da više nema rizika od suicida. Na kraju, nije potpuno istina da su sve osobe koje razmišljaju o samoubojstvu mentalno poremećene.

Pita_samoubojstva_MUP_2015

Komentiraj

FOTO:NAcional
PODIJELI
Komunikologinja s višegodišnjim iskustvom u medijima - tisak, web i televizija. Ambiciozna, radoznala, komunikativa. Zaljubljena u život i u ljudske priče. Društveno angažirane,istraživačke teme posebno su mi područje interesa.