FOTO: NICOLE WITT

JEDAN OD NAJCJENJENIJIH MLADIH MEKSIČKIH PISACA govori o svojoj novoj knjizi u kojoj kroz ironiju obrađuje povijesne odnose Meksika i SAD-a, a priča i o teškom ekonomskom, političkom i moralnom stanju u Meksiku

Godina je 1968., u meksičkoj prijestolnici Ciudado de Méxicu pripremaju se Olimpijske igre, a istovremeno na trgu Tlatelolco bjesne studentski prosvjedi u kojima će život izgubiti više stotina ljudi. Na pustinjskom sjeveru Meksika, iz tada još provincijskog Monterreya, učitelj Ignacio Matus sa skupinom dobrovoljaca, mahom djece s poremećajem u razvoju, kreće u ponovno osvajanje povijesnog meksičkog teritorija Teksasa od okupatorske sile Sjedinjenih Američkih Država. Politička nekorektnost, buntovništvo i ismijavanje imperijalizma, ali i nacionalizma, humor, ironija i parodija osnovne su sastavnice romana “Prosvjetiteljska vojska” meksičkog autora Davida Toscane koji inspiraciju i pustolovni okvir crpi iz slavnog romana Miguela de Cervantesa “Don Quijote”.

Toscana je rođen 1961. u Monterreyu. Objavio je desetak romana prevedenih na četrnaest jezika. Umjesto uspavanki, Toscana je u najranijoj mladosti slušao priče o ratu sa SAD-om, u kojem su sudjelovali njegovi preci. Zato je još kao dijete sanjao o tome kako prodire u SAD i vraća Teksas u okrilje Meksika. U ekskluzivnom intervjuu za Nacional priča o tome, ali i o najvećim problemima Meksika u odnosima sa SAD-om te otkriva što je rješenje svih problema u Meksiku.

NACIONAL: U knjizi “Prosvijetljena vojska” pišete o profesoru koji odlučiti Meksiku vratiti američku saveznu državu Teksas. Inspiracija za ovu priču potječe iz vašeg djetinjstva, zar ne?

Tijekom djetinjstva živio sam blizu mjesta na kojem su se Meksikanci borili protiv gringosa i izgubili rat 1848. Na tome mjestu još se uvijek mogu pronaći tenkovi i zgrade s rupama od metaka. Nekad sam se ondje igrao. Zamišljao sam da se borim u tim bitkama i, naravno, u njima bi uvijek pobijedili Meksikanci. Djed mog djeda borio se u Alamu, tako da su se u mojoj obitelji uvijek pričale mnoge priče o ovome ratu. Stoga sam sve te snove iz djetinjstva o pridobivanju Teksasa preselio u lik profesora.

NACIONAL: Jesu li ironija i komedija bolji pristup životu?

Ideja da bi gomila djece mogla vratiti Teksas je apsurdna i donkihotovska, pa je jedini pristup tome ironiju i humor u širem društvenom smislu. Ali ako govorimo o romanu, on je poput simfonije, s allegrima, adagiom i svime drugim između toga.

NACIONAL: Postoji li zaista to stoljećima dugo meksičko tugovanje za Teksasom? Zašto je ta američka savezna država toliko važna za odnose između Meksika i SAD-a?

Meksikanci su prihvatili taj gubitak. Nije kao u Boliviji, u kojoj i dalje tuguju zbog izgubljenih teritorija u ratovima s Čileom; a naravno da je i to ništa ako gledamo što se, primjerice, događa u Palestini. Mi smo potpuno prihvatili povijest i prihvaćamo kartu Meksika onakvom kakva jest. Ali u šali govorimo da smo mirnim putem oduzeli sve izgubljene teritorije jer sad u SAD-u žive milijuni Meksikanaca. Sad se na toj američko-meksičkoj granici događaju veliki konflikti zbog imigracija, šverca drogom, rasizma i nejednakosti. Ali nema vojnih ni teritorijalnih problema.

NACIONAL: U knjizi pišete da mnogi američki gradovi imaju španjolska imena, postoji snažna povijesna povezanost teritorija, ali kakva je situacija danas? I sami ste spomenuli problem ilegalnih imigranata u SAD-u, a većina su Meksikanci. Nedavno je republikanski kandidat za američkog predsjednika Donald Trump upravo to pitanje potencirao kao jednu od točaka u svojim debatama. Što mislite o tom problemu?

Uvijek mi je bilo čudno zašto gringosi nisu promijenili imena svojih gradova. Ne samo zato što su španjolska, nego i zato što imena mnogih gradova nose naziv katoličkih svetaca ili španjolskog plemstva. Čak i teritorij Novog Meksika samo je preveden u Novi Meksiko, što je danas jedna od američkih saveznih država.

U cijelom svijetu ne postoji granični prijelaz koji označava veću razliku od ovog između Meksika i SAD-a, s iznimkom granice između dviju Koreja koja je zatvorena. Mislim da je diplomacija odradila sjajan posao u održavanju dobrih odnosa, unatoč svim konfliktima. To bi se sve moglo promijeniti ako Donald Trump bude izabran, ali nadam se da se to neće dogoditi. Međutim, čak i ako izgubi, Trump je otvorio vrata promociji rasizma, vulgarnog i uvredljivog govora te blaćenju diplomatskih odnosa; ali ne bez konfrontacija jer su se latino i liberalna zajednica pobunile protiv takvog ponašanja.

NACIONAL: Kakav je danas život u Meksiku? Što su najveći probleme i kako ih riješiti?

Pitam se kako meksička ekonomija još uvijek može funkcionirati od tolike korupcije. Najbolji biznis u mojoj državi je politika. Količina novca koji političari ukradu bez ikakvih posljedica zaista je nevjerojatna. Mnogi se bave i organiziranim kriminalom, a imamo i veliki problem s nasiljem – u posljednjih osam godina ubijeno je 150.000 ljudi! U istom tom razdoblju ubijeno je bar 80 novinara, a policija čak nije ni pokušala išta istražiti. Stoga obični Meksikanci pokušavaju misliti o svojim problemima i svakog jutra drže fige da ih neće opljačkati, oteti ili ubiti.

NACIONAL: U Latinskoj Americi Katolička crkva ima snažan utjecaj. Kakva je situacija u Meksiku?

Iako Meksiko ima katoličku tradiciju, ona je uglavnom utemeljena na sakramentima: ljudi se krste, pričeste, vjenčaju, a kad umru za njihovu se dušu održi misa. Ali unatoč tomu što se većina stanovništva smatra vjernicima, religija se uglavnom drži dalje od javnih mjesta. Odvajanje države od Crkve dogodilo se 1856. i odnosi s Vatikanom bili su prekinuti više od stotinu godina. To je sad već postala naša tradicija, pa stoga većina Meksikanaca smatra da se vlada treba baviti Deklaracijom o ljudskim pravima a ne Biblijom.

NACIONAL: Jeste li vi religiozan čovjek?

Nisam, ali sam vrlo zainteresiran za temu religije kao esencijalnog dijela povijesti, filozofije, kulture i umjetnosti.

NACIONAL: U vašoj knjizi povijest je jako važna, kako se Meksikanci odnose prema njoj?

Ne bih rekao da su Meksikanci previše upućeni u svoju povijest. Većina samo uzme pojednostavljene verzije povijesti koja je naučena u sklopu našeg zlokobnog obrazovnog sustava i s njom rade što žele. Unatoč tome, postoji neko romantiziranje povijesti, ponos zbog Asteka, Maja i drugih pretkolumbovskih kultura, ta ideja da je to bio pravi Meksiko. Stoga se, bez obzira na porijeklo naših obitelji, svi smatramo nasljednicima tih Indijanaca, ne Španjolaca. Međutim, taj povijesni ponos ne radi ništa da olakša trenutačnu situaciju autohtonog stanovništva u našoj zemlji.

NACIONAL: Smatraju vas snažnim novim glasom u vašoj zemlji. Kako ga koristite? O kojim se važnim stvarima mora razgovarati?

Uvjeren sam da je edukacija jedino rješenje za dugotrajne probleme u Meksiku. Stoga sam odlučio uložiti puno truda upravo u to, radeći s učiteljima, mladim ljudima, knjižnicama, čak i prosvjetnim autoritetima, ali bilo je malo ili nimalo koristi.

interview

Komentiraj

FOTO:NICOLE WITT
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture