Gledam ovu novu sezonu Big Bradera i ne znam je li mi žao što me nisu primili u kuću. Kako je uopće došlo do toga sam pred ljeto otišao na audiciju za Big Brader? Tako što me ekipa oko mene i na fejsbuku uvjeravala, pilila u mozak da bih time napravio veliku stvar za čitanost svojih knjiga. Za književnost općenito. Ako bih se u BB uspio prikazat zanimljivim kulerom mogao bih široke mase zapalit za književnost. To me zapravo najviše i popalilo da odem na audiciju… To da bih kroz taj šou mogao promovirat književnost, približit je narodnim masama. Maksim Gorki se za takav ideal ne bi libio ući u BB kuću.

VJEROJATNO BI SVE TO OSTALO SAMO NA NAGOVARANJIMA i pustim pričama da mi frend, vlasnik jednog rokerskog noćnog kluba za starije i nemoćnije nije frend s Antonijom Blaće. On se onu zadnju noć pred audiciju baš nabrijao da se odem prijaviti… Evo, on će nazvat Antoniju. Ona će toj ekipi koja bira stanare reći neka obrate pažnju na mene, neka me ne otpile na prvu. Pristao sam omađijan njegovom pozitivnom energijom. Više nije bilo uzmaka. Frend je nazvao Antoniju, ona je prpošno rekla da dođem sutra u podne na audiciju. Čini joj se to kul ideja… Stavit u kuću i jednog pisca. Pa neka se vidi da Big Brader širi i kulturu, a ne samo najniže, darvinističke nagone. Ha, ha, ha, da, super! Svakako neka dođem, čekaju me!

Taj vlasnik kluba više mi nije dao da tu noć pijem za njegovim šankom.

“Gle, stari, audicija ti je sutra u hotelu Rebro u Kišpatićevoj… Ne bi htel da u međuvremenu završiš u bolnici Rebro na ispumpavanju. Vidiš da si već počel bacat čašice po podu… Odi doma, naspavaj se i pripremi se… To ti fakat, bez jebe, može napravit bum u karijeri. Pogotovo ti to treba jer si tam na onom svom Filozofskom očito propo… Ovo bu tu super. Tri meseca ležiš u kući, imaš klopu i sve, a popularnost ti sama od sebe raste… Ti imaš tu spiku, ti buš se tamo dobro snašo… Možda nekaj i poševiš. Ak se rokneš s nekim muškim Brbinom to bu tek hit… Buš za tu snimku u Kanu dobil nagradu za glavnu mušku ulogu za regionalne dokumentarce. Ajde doma spavat, nema za tebe više cuge.”

IDUĆE PRIJEPODNE ODVUKAO SAM SE NA TU AUDICIJU kao pokisli štakor. Jedva sam na biciklu pronašao faking Kišpatićevu. U holu hotela hrpa ekipa. Teška nelagoda. Provala panike. Isti onaj filing kao kad su me potjerali iz gimnazije pa sam sa šesnaest završio na Burzi na katu s onima s najnižom stručnom spremom: frizerima, bravarima, kovinotokarima i protuhama bez srednje škole kakva sam i sam bio. Pogledavao sam hoću li igdje spazit Antoniju Blaće. Da me ona odvede pred žiri ili šta već, pa da se ova muka što prije svrši. Nigdje je nije bilo.

Fakirski isprepletenih nogu sjeo sam na pod do jedne dosta zgodne, preplanule ženske. Činilo mi se da se ona izdvaja iz ove sumorne hrpe nesretnika koji su se odazvali na Big Brader mobilizaciju spremni žrtvovat vlastitu intimu kao što su nekad ruski vojnici žrtvovali živote za Staljina. Mislio sam da ću se u društvu te lijepojke osjećati manje jadno. Nekako sam uspio ući u spiku s njom. Bila je iz Kaštel Gomilice. U Big Brother, rekla je svisoka, želi upast da bi izreklamirala svoje apartmane koji se nalaze uz kaštelanski zagađeni zaljev, pa im posao s iznajmljivanjem baš ne cvjeta.

“A TI, KOJA JE TEBE NEVOLJA NATIRALA da se dođeš prijavit?”, pitala me, vidjelo se, preko volje.

Posramilo me to. Nisam se doživljavao kao netko tko je ovdje došao iz očaja. Mislio sam da se na mojoj intelektualnoj faci vidi da sam došao iz čiste zajebancije. Kao relativno poznati pisac koji sam na sebi vrši eksperiment. Kao murjak koji se uživljava u mozak krimosa kako bi ga lakše ulovio.

“Ma, ja sam pisac…”, izgovorio sam lagano blazirano.

Ženska se umornim pokretom uhvatila za čelo.

“To je ono čega se bojim… Da su se došli prijavit sve sami teški ridikuli… Ako me unutra okruže s tobom i takvom munjenom ekipom ispast ću u očima svita i ja takva. Ka šta moja baba govori, s kin si takav si…”, zabrinuto će ona.

Osjetio sam kako mi se obrazi žare od bruke. U trenu me spustila na zemlju, odnosno zakopala duboko pod nju kao kokoš zaraženu ptičjom gripom. Kad sam se malo oporavio od udarca, promrsio sam:

“Pa da, svi danas na pisce gledaju kao na gore ridikule od tih u Big Braderu. Zato smo i dospjeli tu gdje jesmo. Umjesto da čitaju knjige, mladi gledaju te morone kako se ogovaraju i ševe u Big Brader kući… Nije ni čudo da kasnije intelektualno sazriju taman da mogu mijenjati iza turista lancune natopljene znojem i spermom. Oni napredniji taksiraju…”

“A, MISLIN KNJIGE… Dao nam je u Ugostiteljskoj onaj naš Baltazar za lektiru da čitamo Uliksa od onog Kafke… Odnosno Džojsa. A, brate, ono malo šta san pročitala… Samo opisuje neke teške banalnosti… Sve mu se svodi na to oće li se tip najest ovčjih bubrega il će se posrat il će pojebat susidu na koju se pali… Di ćeš većeg Big Bradera od tog”, odvratila je Dalmošica.

Bam. Uzvratila mi je udarac. Zamislio sam se. Ovo je fakat originalno. Ona je upravo Uliksa usporedila s opširnim, gigantskim Big Brader izvještajem, pomislio sam. Instinkt me nije prevario kad sam, čim sam je vidio, osjetio da je ona pametna ženska.

Zbog nje mi je najviše i žao što sam kasnije na audiciji ispao toliki smor da mi ni Antonija Blaće nije mogla pomoć da me prime. Da su me uzeli, ja i ta pametnica iz Kaštela bi u BB kući vodili diskusije na kojima bi nam pozavidjeli i oni kvaziintelektualni udavi iz emisije Peti dan.