ZRINKA HRVOJ: ‘Nisam rođena na moru i nadam se da će nekoga moje akcije probuditi da shvati da svi to mogu’

Zagrepčanka koja se 1998. zbog ljubavi preselila na Čiovo, bivša prvakinja Hrvatske u triatlonu i treća na svijetu na vojnim igrama, govori kako je prije 27 godina postala prva skiperica u Hrvatskoj i kako gleda na predrasude

Iako smo već duboko u 21. stoljeću, još uvijek je rasprostranjeno mišljenje da su žene manje sposobni skiperi te da na brodu donose nesreću. Pomislio bi čovjek da su takva razmišljanja povezana isključivo uz neke manje razvijene države, ali iznenadite se kada malo „prosurfate“ člancima na internetu i shvatite da čak i poneki državljanin, diplomatski rečeno, zapadnog kulturnog kruga, nema povjerenja u skiperice. Naravno, skepticizam priznaju tek nakon što tijekom plovidbe sa svojom obitelji povjerenje konačno poklone ženi. Jedna od onih koje prkose predrasudama na našem Jadranu je Zrinka Hrvoj, Zagrepčanka koja se 1998. zbog ljubavi preselila na Čiovo. Sport joj je oduvijek glavno pogonsko gorivo, uspješna je magistra kineziologije te je kao bivša pripadnica sportske čete bila treća na svijetu na vojnim igrama, a u svojim dvadesetima ponosno je nosila titulu prvakinje Hrvatske u triatlonu. Velika je ljubiteljica konja i jahanja. Ukratko: žena, majka, kraljica! No unatoč svim tim sjajnim trijumfima, Navigareu je svakako najvažniji bio podatak da je upravo Zrinka svojedobno postala prvi ženski skiper u Hrvatskoj. Sedam godina je bila i asistentica na Pomorskom fakultetu u Splitu, a kao da sve to nije dovoljno, ta fascinantna žena upravo se vratila s pohoda na kojem je osvojila najviši vrh Afrike i jedan od takozvanih 7 Summits (sedam vrhova) – Kilimandžaro.

NAVIGARE: Koliko dugo već radite kao skiperica? Kako ste se na to odlučili, osobito s obzirom na uvriježeno mišljenje da žene donose nesreću na brodu?

Kao skiperica radim – moram priznati, sad već računam – 27 godina. Početak nije bio lagan, ne zbog moje prilagodbe, već zbog naše sredine. Vozila sam transfere brodova bez ljudi kako bih sve uvjerila da je brod u sigurnim rukama i da će se i ljudi i brod vratiti u komadu. Što se tiče toga da žene donose nesreću na brodu, dovoljno je reći da već dulje jedrimo na regatama i sve smo bolji. Zaključak može biti samo jedan – žene na brodu donose sreću.

NAVIGARE: Kao prva skiperica na ovim prostorima, s kakvim ste se reakcijama gostiju susretali? Prevladava li oduševljenje ili skepticizam?

Radilo se pretežno o inozemnim gostima koji bi se iznenadili kada bi ugledali ženu skipera, ali ideja im je uvijek bila prihvatljiva. Nikad nije bilo negativnih reakcija. Možda nisu imali drugu opciju, ali su se pravili „cool“. Možda je za takvu reakciju presudno bilo i to što sam uvijek zahtijevala da ih unaprijed obavijeste da će ih na brodu dočekati skiperica. Nisam željela da se „šokiraju“ jer iako je u inozemstvu to već bila uobičajena praksa, u Dalmaciji se radilo o pravom svjetskom čudu. Bila sam prva žena trener jedrenja na Kineziološkom fakultetu te prvi skiper žena. Poslije su moje prijateljice iz ženskog tima počele također raditi taj posao, tri do četiri godine nakon mene, tako da je more postalo zanimljivije ženama, a vlasnici chartera nekako su počeli sve lakše prepuštati timun ženama. Kod gostiju je uvijek prisutna i znatiželja, a meni je bilo najdraže kad odmah prvoga dana bude vjetra za zajedriti pa se brod nagne, a njihovo povjerenje, uz adrenalin, naglo poraste. Ostatak tjedna te obožavaju, stalno te fotografiraju i prave se važni – kao neka egzotika je to bilo!

Zrinka Hrvoj bila je prva žena trener jedrenja na Kineziološkom fakultetu, a danas u Splitu ima i svoj fitness centar. FOTO: Privatni album

NAVIGARE: Je li se događalo da netko inzistira na muškom skiperu?

Samo je jednom bilo iznenađenje kad sam na tri dana morala zamijeniti skipera koji se razbolio. Dojurila sam na brod u Maslenicu i, pazi iznenađenja, ne samo što sam bila žena, nego sam bila i trudna. Ipak to su primijetili tek na povratku kad im je moj muž rekao: „Jeste li čuvali moju trudnu ženu?“ Bila sam trudna sa sinom jedno pet mjeseci i imala sam trbuščić.

NAVIGARE: Je li ženama teže u tom poslu i što biste istaknuli kao najveću prednost koju žene tu imaju, a što bi bila otegotna okolnost?

Danas je stvarno dobro biti žena u tom poslu. Sve je više upita za ženama skiperima, a nas je malo pa možeš lijepo podići cijenu.

NAVIGARE: Nakon plovidbe sa skipericom gosti u komentarima često ističu da ih je oduševilo što su žene pouzdane, pažljive, stručne i veliki profesionalci. Imate li i vi slična iskustva?

Nekako su ljudi kojima je to OK obično obitelji pa im dobro dođe da još jedna osoba na brodu „baci oko“ na djecu ili navečer malo na njih pripazi. Babysitting me ne ubije, a ljudi se lijepo provedu i vrate kao s medenog mjeseca. Dobro kuham pa im ponekad usput nešto spremim. Nije mi problem, a lijepa je gesta.

NAVIGARE: Morate li se baš zato što ste žena više truditi od svojih kolega?

Nemam osjećaj da se treba truditi duplo. Svi se mi trudimo oko gostiju jer ljudi nam se često vraćaju. Uvijek dajemo svoj maksimum jer gostima je to najljepši dio godine koji toliko čekaju. Puno to i plate pa je red da im uljepšamo te dane. Skiper diktira tj. prati tempo i energiju gostiju pa prema tome može puno utjecati na njihov godišnji odmor.

‘Što se tiče naših chartera, u Hrvatskoj postoji tek pet, šest aktivnih skiperica. Mislim da će broj ubuduće još više rasti, a zašto ne?’

NAVIGARE: Koliko često susrećete žene skipere na Jadranu? Primjećujete li da broj raste? Mislite li da bi ih trebalo biti i više?

Ne znam točno situaciju na Jadranu, ali što se tiče naših chartera, u Hrvatskoj postoji tek pet, šest aktivnih skiperica. Mislim da će broj u budućnosti još više rasti, a zašto ne?

NAVIGARE: Koje plovilo vam je omiljeno i zašto? Preferirate li plovidbu na jedrilicama ili motornim jahtama i zašto?

Vozim i jedno i drugo, ali draže su mi jedrilice. Kad se dignu jedra i ugasi motor – nema ljepšeg. Samo more „pjeva“. Jahte su više poput kamp kućica na moru, koje mogu brzo juriti, ali i trošiti gomile goriva, a ja sam pobornik filozofije „think green“.

NAVIGARE: Kako izgleda vaš dan kada ste na brodu s gostima?

Neki se gosti bude rano, već u šest. Neki spavaju predugo pa propuste ta predivna jutra. Nekako se unaprijed dogovorimo oko polaska kako bi se stigli pripremiti i nabaviti na kopnu sve što im je potrebno. Lakše je ako smo u uvali jer se svi pobacaju u more, popiju kavu, čaj, doručkuju i dižemo sidro. Jednostavan život! Rutu nastojimo raditi prema vjetru kako bismo što više jedrili, ali ako je to moguće, trudimo se obići sva mjesta i uvale koje su oni zacrtali. Ako nemaju ideja, ja im složim rutu i predložim zanimljiva mjesta.

NAVIGARE: Kako bi, po vama, izgledala najljepša đita Jadranom? Koje uvale ne bismo smjeli propustiti?

Volim „one way“ ture, na primjer, iz Dubrovnika za Split ili obrnuto. Čudesno je obići Elafite, Mljet, Lastovo, Korčulu, Vis i eto vas u Splitu. Ma raj!

NAVIGARE: Što je najljepše u ovom poslu, a što najteže?

Najljepše je kad ljudi idu doma ozareni, odmoreni, presretni i sljedeće godine ponovno dođu i sjećaju se cijeloga puta. Svake večeri znaju gdje su što jeli, pišu dnevnike, a ako žele, nauče i jedriti.

‘Danas je stvarno dobro biti žena u tom poslu. Sve je više upita za skiperice, a nas je malo pa možeš lijepo podići cijenu’, kaže Zrinka Hrvoj. FOTO: PETAR SABOL ZA SEBASTUS SAILING

NAVIGARE: Sigurno ste putovali s puno zanimljivih ljudi. Postoji li neka grupa ili đita koje se posebno sjećate? Možda neka anegdota s plovidbe?

Nakon pet sezona jedrenja Helen i Manfred iz Šangaja postali su mi dragi prijatelji. Na kraju su kupili kuću na Hvaru i sad se spremaju u penziju, naravno – na Hvar! Od njih sam učila trendove u gastronomiji. Svjetski ljudi ponesu svijet sa sobom. Bilo je divnih ljudi, djece koja su sad već ozbiljni ljudi, a prvi put kad su sa mnom jedrili bili su klinci.

NAVIGARE: Jeste li ikad bili skiperica nekoj poznatoj osobi? Znamo da je na brodu vaše i suprugove charter tvrtke ljetovala i Severina. Kakvo je to bilo iskustvo?

Severina je bila na jahti mog supruga Happy 3, a ja sam za to vrijeme radila na katamaranu. Njega bi trebalo pitati o dojmovima, ali po oduševljenju rekla bih da ga se baš dojmila. A i fotografije su za 10. Zvijezda, što reći! Iako kažu skromna, predivna žena.

NAVIGARE: Kako provodite mjesece izvan sezone?

Zimi skijamo. Suprug i ja smo učitelji skijanja u penziji i obožavamo jurcati po planinama. To nas baš opušta. Svake zime otputujemo nekamo daleko kako bismo vidjeli malo svijeta i donijeli neke nove ideje.

Već pet godina imam i fitness centar Mint u Splitu. Ljeti je nešto manje posla tako da stižem i na brod, ali svejedno traži svoje. Zimi je tu aktivno petnaest trenera za osamnaest različitih programa orijentiranih uglavnom na žene.

NAVIGARE: Kakva je sezona dosad u usporedbi s prošlom godinom i koliko je, prema vašem iskustvu, situacija u Ukrajini ostavila traga na nautičkom turizmu?

Sezona je odlična. Ja ću jedriti samo pet, šest tjedana jer sam aktivna i u fitness centru, a imam i curicu od 11 godina. Kako ne želim propustiti njezino odrastanje, kombiniram tjedan na moru, tjedan kod kuće. Kriza u Europi se u nautici ne osjeća. Uopće ne pratim vijesti jer sam većinu vremena bez signala tako da stignem vidjeti samo nužno.

‘Severina je bila na jahti mog supruga Happy 3, a ja sam za to vrijeme radila na katamaranu. Po oduševljenju bih rekla da ga se baš dojmila’

NAVIGARE: Znamo da ste bili i vlasnica restorana u kojem ste predstavljali osobito inovativna vegetarijanska jela, s obzirom na to da ste vegetarijanka. Kuhate li svojim gostima?

Bila sam vlasnica burger bara Toto na Matejuški i to je bilo super iskustvo. Problem je bio što je bilo teško pronaći vrijeme za bijeg na more. Zbog toga sam bila stvarno nesretna, kroz prozor bih gledala kako svi isplovljavaju, a ja bacila sidro u restoranu. Restoran je prodan, a ja sam digla sidro. Volim kuhati. Ove sam zime prošla brojne seminare kuhanja, pa čak i na temu brodske kuhinje. Gosti vole restorane, ali ih je lijepo iznenaditi nekim laganim ručkom ako se za to ukaže prilika. Od gostiju se može naučiti kuhati neke stvari i kombinirati neke namirnice koje su za nas neuobičajene.

NAVIGARE: Nedavno ste se popeli na Kilimandžaro. Kako ste se i koliko dugo pripremali za osvajanje tog vrha?

Za Kilimandžaro sam se pripremala „on and off“ dva, tri mjeseca, a malo je to za ono što te na usponu čeka.

NAVIGARE: Je li uspon ispunio sva vaša očekivanja? S kojim ste se izazovima susreli i što biste preporučili onima koji se namjeravaju upustiti u tu avanturu?

To je stvarno iskustvo koje iz temelja mijenja život. Ma, preludo! Svakoga dana pomalo ostaješ bez kisika. Sve je rjeđe i rjeđe i tako se nekako gasiš do te mjere da je na kraju nas šest žena prestalo brbljati. Eto do koje granice to ide.

Preporuka je ponijeti bocu kisika ako zatreba, a ne kao mi, bile smo poput ribica u akvariju. Moje suputnike je jako boljela glava. Mene nije boljela glava, ali mi se nemoguće spavalo. Zaspala bih stojeći podbočena na treking štapove.

Zrinka Hrvoj strastvena je avanturistica i sportašica, a nedavno se vratila i s pohoda na kojem je osvojila najviši vrh Afrike i jedan od takozvanih 7 Summits (7 vrhova) – Kilimandžaro. FOTO: Privatni album

NAVIGARE: Znamo da vam je želja osvojiti Mount Everest. Je li vas strah takvog pothvata i kada mislite da biste ga mogli realizirati?

Mount Everest će zasad pričekati.

NAVIGARE: Kilimandžaro i Mount Everest su planine koje se ubrajaju u čuvenih 7 Summits, odnosno sedam najviših planina sedam kontinenata. Je li vam cilj osvojiti svih sedam?

Trenutačno mi je Marjan svakodnevni cilj.

NAVIGARE: Zbog čega ste kao svoj životni moto odabrali izreku „strah ubija, a radoznalost pomlađuje“? Smatrate li da je radoznalost vaš ključni pokretač? Ima li tu i prkosa, odnosno, kako bi Dalmatinci rekli, „dišpeta“ da kao žena možete sve što mogu i vaše kolege?

Radoznalost je neophodna za nova učenja, onako aktivno, baš s punim srcem. Treba imati hobije i učiti. Mozak se mora usavršavati i na područjima gdje baš nije najbolji jer inače zahrđa kao stari sat. Nadam se da će nekoga moje akcije probuditi da shvati da svi to mogu jer ja nisam rođena niti imam korijene na moru. Sama sam ih tu donijela i pustila. I u planine sam krenula sama. Sama odlučujem o svemu. Često se žene zaustave kada odluče imati djecu. Ali važno je sjetiti se da kada djeca gledaju hrabru mamu, ne mogu biti drugačija nego hrabra. To je važno za lijep i ispunjen život bez kajanja. Svima brzo dođe kraj. To može biti s dvadeset, pedeset ili sedamdeset i zato treba živjeti punim plućima i zdravim odlukama čuvati svoje tijelo, zdravo se hraniti, ne pretjerivati ni u čemu. Treba biti pretjerano željan samo znanja. Treba naći svoje ljubavi i talente. Možda to nekima zvuči tužno, ali može biti motivirajuće. Prilike treba prizvati, isprovocirati.

NAVIGARE: Koju biste poruku poslali ženama koje bi se željele baviti ovim poslom?

Život je predivan i prekratak za sve naše snove. Zato hrabro naprijed i sve će doći u svoje vrijeme. Treba samo biti spreman na akciju.

Komentiraj