Zdravko Mamić imao je šestero sudaca na platnom spisku, uz šestero koje tvrdi da je osobno korumpirao

Na svoj sudski proces pokušao je utjecati skupim plaćanjem pravnih mišljenja Jasne Omejec i još petero profesora prava koji sucima predstavljaju autoritet. Za Mamićevu aktivnost u pravnim krugovima zna se već dulje vrijeme, a neki se pravnici zgražaju nad svojim kolegama koji su se u to s Mamićem upustili pa to čak nazivaju ‘pravnom prostitucijom’

Odbjegli pravomoćno osuđeni posrnuli nogometni moćnik Zdravko Mamić sasvim sigurno je na platnom spisku imao šestero uglednih hrvatskih sudaca. Ali ne onih koje je proteklih tjedana dana u više navrata prozivao za korupciju, nego je riječ o sasvim drugom slučaju.

Ta notorna činjenica, koju stoga i nije potrebno dokazivati, dodatno razotkriva razmjere Mamićeva upliva u hrvatsko sudstvo i pravosuđe s namjerom da si pomogne u teškoj pravnoj situaciji.

Nacional je to otkrio još u kolovozu 2019., ali sada ta tema, uslijed novonastalih okolnosti Mamićeva slučaja, baca novo svjetlo na stanje u hrvatskom pravosuđu.

Na Mamićevu platnom spisku našla se tako i Jasna Omejec, bivša predsjednica Ustavnog suda i redovita profesorica Zagrebačkog pravnog fakulteta. Ona je kao pravna ekspertica za područje ustavnog i upravnog prava svoju ekspertizu stavila Mamiću na raspolaganje, a Mamić joj je za taj angažman unosno platio.

Već sama činjenica da je ugledna pravna stručnjakinja, bivša predsjednica Ustavnog suda, svojim stručnim mišljenjem pomagala u obrani osobe poput Zdravka Mamića i za to primala novac, svakako je nešto što javnost treba znati, no u cijelom tom slučaju postoji i šira dimenzija. Naime, ona u tome nije bila jedina, nego Nacional zna za barem još šestero osoba iz višeg sudskog ili pravnog miljea koje su to radile.

To puno govori o širini aktivnosti koje je Mamić razvio sa svojim odvjetnikom Veljkom Miljevićem i načinima na koje je pokušavao utjecati na svoj pravni položaj. Za tu Mamićevu rabotu u pravnim krugovima zna se već dulje, a neki pravnici zgražaju se nad svojim kolegama koji su se u to s Mamićem upustili pa to čak nazivaju “pravnom prostitucijom”.

Slučaj Mamićeva angažmana Jasne Omejec može se tu smatrati paradigmatskim. Epilog tog angažmana se, sasvim pojednostavljeno, svodi na to da je Jasna Omejec službeno napisala kako misli da bi Ustavni sud u Mamićevu slučaju stvari mogao vratiti na početak nakon što prva presuda protiv njega postane pravomoćna, na temelju optužnice koju je zastupao neovlašteni zastupnik USKOK-a.

Drugim riječima, Zdravko Mamić, prema njenom mišljenju, nije imao pravično suđenje.

Za mandata Jasne Omejec na čelu Ustavnog suda Ivi Sanaderu je, nominalno zbog povrede prava na pravično suđenje, na početak vraćeno suđenje u sporu u kojem ga se tereti da je primio mito od Zsolta Hernádija da mađarskom MOL-u prepusti dominantna upravljačka prava u Ini, što je imalo iznimno dalekosežne negativne posljedice za Hrvatsku. Ta kontroverzna odluka trajno je zakomplicirala i bitno unazadila položaj Hrvatske u sporu s mađarskim MOL-om oko upravljanja Inom.

Jasna Omejec, bivša predsjednica Ustavnog suda i profesorica na zagrebačkom Pravnom fakultetu, o ‘davanju pravnih savjeta i mišljenja uz nagradu’ obavijestila je Hrvatsku odvjetničku komoru krajem 2016. godine. PHOTO: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

 

Osim Jasne Omejec, na Mamićevu platnom spisku su još petorica istaknutih pravnih stručnjaka, sveučilišnih profesora i sudaca. To su Davor Derenčinović, Viktor Gotovac, Zoran Burić, Leo Cvitanović i Igor Vuletić.

Sve njih u ime Zdravka Mamića kontaktirao je odvjetnički ured Veljka Miljevića i potom ih uz novčanu naknadu angažirao da Mamiću pokušaju pomoći. Oni su to i nastojali učiniti, neki od njih više puta.

U periodu od studenoga 2016. do svibnja 2019. oni su za potrebe Zdravka Mamića uz novčanu naknadu izrađivali pravna mišljenja. Sva ta pravna mišljenja idu u korist Zdravku Mamiću u postupcima zbog kojih je on već dulje u bijegu od hrvatskog pravosuđa.

Prema svemu sudeći, Mamić i njegov odvjetnik Miljević koristili su sadržaj dokumenata koje su za njihove potrebe izrađivali spomenuti odvjetnici, kao polazno uporište za svoje teze kojima su tijekom duljeg perioda nastojali popraviti Mamićevu tešku pravnu poziciju, uslijed koje je on sada već pravomoćno osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu zbog teškog kriminala povezanog s poslovanjem Nogometnog kluba Dinamo.

Pravno mišljenje nominalno je dopušteni način pravne borbe i relativno se često koristi kako bi pojedinci suočeni s nekim pravnim izazovima ili problemima mogli bolje procijeniti svoju pravnu situaciju te u pojedinim sudskim postupcima priložiti ta mišljenja kako bi pokušali utjecati na popravljanje svoje pozicije.

Tako bi barem trebalo biti i u Mamićevu slučaju, ali upravo njegova situacija pokazuje i drugu stranu takvih angažmana. Oni ni po čemu nisu obvezujući za istražna tijela i sudove. U Mamićevu slučaju očito dosad i nisu utjecali na sud onako kako se on nadao, pa se u tom kontekstu u najvećoj mjeri zasad pokazuje da su svi ti pravni stručnjaci, uz novčanu naknadu, zapravo temeljito radili na potkopavanju vlastitog stručnog autoriteta. Ali je zato Mamić s tako izrađenim dokumentima pokušavao izvršiti dodatni pritisak na institucije. A to je radio i na razne druge načine, koristeći, recimo, u kontekstu afere SMS i kriminalne usluge Franje Varge koje je unosno plaćao, što osobno, što preko Dinama.

Mamiću su ti legalno plaćeni dokumenti, odnosno pravna mišljenja, poslužili kako bi sebe pokušao prikazati kao žrtvu sustava koji ga progoni – iako istaknuti pravni stručnjaci tvrde da za to ili nema temelja u sadašnjoj formi ili da su mu narušena temeljna ljudska prava.

Da je riječ o plaćenom angažmanu, najizravnije otkriva dopis koji je 8. studenoga 2016. Hrvatska odvjetnička komora uputila Jasni Omejec, na Katedru za upravno pravo pri zagrebačkom Pravnom fakultetu. U njemu piše:

“Poštovana gospođo Omejec, izvješćujemo Vas da je Izvršni odbor Hrvatske odvjetničke komore na sjednici održanoj 7. studenoga 2016., sukladno propisu članka 5. Zakona o odvjetništvu, primio na znanje i evidentirao Vašu nakanu davanja pravnih savjeta i mišljenja uz nagradu u području društvenih znanosti, polje prava, grana: upravno pravo i uprava na Katedri za upravno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu (Odluka Vijeća društveno-humanističkog područja o izboru u znanstveno-nastavno zvanje i na radno mjesto od 19. svibnja 2016.) kao redovite profesorice u trajnom zvanju.”

Sva pravna mišljenja koja su profesori od studenoga 2016. do svibnja 2019. uz novčanu naknadu izrađivali za potrebe Zdravka Mamića u postupcima zbog kojih je u bijegu – idu u Mamićevu korist.

 

Jasna Omejec u svom pravnom mišljenju dala je savjete koji sugeriraju da su Miljević i Mamić bili u pravu kada su tvrdili da su pojedini dužnosnici USKOK-a koji su radili na njegovu predmetu bili neovlašteni

 

Jasna Omejec je za potrebe Zdravka Mamića na sedamdesetak stranica izradila pravno mišljenje o trima pitanjima koja joj je postavio Mamićev odvjetnik Veljko Miljević. U uvodu svog pismenog angažmana otvorila je jedno intrigantno tehničko pitanje – u kakvom je svojstvu ona zapravo bila angažirana i je li za to bilo pravne osnove ako u dokumentaciji dostupnoj Nacionalu stoji da ju je Mamićev odvjetnik kontaktirao još u studenome 2016., a ona kao pravnu osnovu za svoje pravno mišljenje navodi ugovor o djelu potpisan tek u siječnju 2018. Evo kako je opisala bit svog angažmana:

“Odvjetničko društvo Miljević i partneri iz Zagreba dostavilo je autorici 16. siječnja 2018. ponudu za davanje pravnog mišljenja iz područja ustavnog i upravnog prava te zaštite ljudskih prava u vezi s ustavnopravnim i upravnopravnim aspektima problema koji je opisan ovako: ‘U stručnim pravnim krugovima posljednjih se nekoliko godina vodi rasprava o tome kako treba tumačiti pojam ‘ovlaštenog tužitelja’… Pitanje je u prvom redu povezano s činjenicom da pojedine optužnice USKOK-a sastavljaju i potpisuju općinski i županijski državni odvjetnici, odnosno njihovi zamjenici koji su privremeno upućeni na rad u USKOK, iako ne ispunjavaju zakonske pretpostavke da bi u USKOK-u mogli biti raspoređeni za zamjenike ravnatelja. Unatoč tome, oni u praksi obavljaju poslove zamjenika ravnatelja, sastavljaju, potpisuju i podnose optužnice, a pred sudovima se pojavljuju i predstavljaju kao državni odvjetnici, odnosno zamjenici državnih odvjetnika koji obavljaju poslove zamjenice ravnatelja USKOK-a te se smatraju službenom osobom stranke u postupku. Neki se tijekom razdoblja na koje su upućeni na rad u USKOK i formalno raspoređuju na dužnost zamjenika ravnatelja USKOK-a iako za to ne ispunjavaju zakonske uvjete. Tu pojavu prate i mediji…’

Pitanja naručitelja glase: Kako se treba pravno kvalificirati priznavanje državnim odvjetnicima ili zamjenicima državnih odvjetnika ovlasti da zamjenjuju ravnatelja USKOK-a, odnosno obavljaju poslove zamjenika ravnatelja USKOK-a tijekom njihova privremenog upućivanja na rad u USKOK iako ne ispunjavaju zakonske uvjete za raspoređivanje na dužnost zamjenika ravnatelja USKOK-a? Koje bi učinke na konkretan kazneni postupak imala činjenica da državni odvjetnik ili zamjenik državnog odvjetnika privremeno upućen na rad u USKOK-a, neposredno obavlja poslove zamjenika ravnatelja USKOK-a iako ne ispunjava zakonske uvjete za raspoređivanje na dužnost zamjenika ravnatelja USKOK-a? Može li se u opisanim slučajevima govoriti o povredi ustavnog prava okrivljenika/optuženika na pravično suđenje?”

Jasna Omejec je u svom pravnom mišljenju, između ostalog, napisala sljedeće:

“Njegova je svrha dati naručitelju, u okviru postavljenih pitanja, ekspertno pravno mišljenje na postavljena pitanja iz područja ustavnog i upravnog prava te zaštite ljudskih prava, uz isključivo poštovanje pravila struke. Naručitelj ima pravo reproducirati i koristiti se tim pravnim mišljenjem u svom poslu, ali to mišljenje nije dopušteno ni na koji način dovoditi u vezu s ishodom bilo kojeg ustavnosudskog, sudskog, upravnog ili drugog pravnog postupka u kojem naručitelj sudjeluje ili će sudjelovati u profesionalnom svojstvu zastupnika stranaka u tom postupku ili u bilo kojem drugom pravnom svojstvu u vezi s predmetom pravnog mišljenja… To pravno mišljenje nije dopušteno ni u kojem slučaju povezivati s ustanovom u kojoj je autorica zaposlena ili je bila zaposlena.”

U svom pravnom mišljenju, kolokvijalno govoreći, Jasna Omejec je dala savjete koji sugeriraju da su Miljević i Mamić bili u pravu kada su upozoravali na to da su pojedini dužnosnici USKOK-a koji su radili na njegovu predmetu bili neovlašteni. Ona je napisala:

“S aspekta državnoodvjetničke uprave, opisani bi se problem – ako je riječ o učestaloj pojavi – mogao podvesti pod institut sustavne nezakonite administrativne prakse kao pojave koja ima značenje i razmjere ozbiljnog narušavanja načela vladavine prava i pravne sigurnosti objektivnog pravnog poretka i koja sa stajališta Ustava nije prihvatljiva.” Nadalje, bivša predsjednica Ustavnog suda za potrebe Zdravka Mamića napisala je i da “svi državnoodvjetničko-uskočki akti u kojima je službena osoba USKOK-a potpisana, a ta osoba ne ispunjava zakonske uvjete da bude zamjenik ravnatelja USKOK-a… imaju se smatrati nezakonitim državnoodvjetničko-uskočkim aktima jer ih je donijela neovlaštena službena osoba USKOK-a, pa su i ti akti opterećeni greškom nekompetencije ratione materiae… Za otklanjanje opisane pogreške nije dovoljna puka zamjena potpisa neovlaštenog državnog odvjetnika na optužnici s potpisom ovlaštenog državnog odvjetnika. Ovdje se mora ići ab ovo…”

Za Zdravka Mamića Jasna Omejec je između ostalog tumačila pojam ‘ovlašteni tužitelj’ – što je jedna od stavki na kojima je Mamić pokušao srušiti svoj predmet. PHOTO: Dejan Rakita/PIXSELL

 

Jasna Omejec napisala je i da se moraju poštovati pravomoćne sudske presude, čak i ako se zasnivaju na optužnicama neovlaštenih tužitelja.

“To stoga što je na temelju njih već proveden puni ispitni postupak pred sudom, sve činjenice su sudski provjerene, dokazane i pravomoćno utvrđene, sam postupak je prošao najmanje dva instancijska sudska stupnja, a možda i provjeru pred Ustavnim sudom, pa i samim Europskim sudom za ljudska prava. U takvoj situaciji relevantna je samo i isključivo pravomoćna sudska presuda.”

Međutim, možda i ključni dio njenog pravnog mišljenja za Mamića je naročito važan nakon što je prva presuda, zbog koje je osuđen na višegodišnji zatvor i otisnuo se u bijeg u BiH, postala pravomoćna. A u tom dijelu Jasna Omejec napisala je sljedeće:

“Razmatranje ustavnopravnih aspekata pojedinačnih slučajeva u području zaštite ljudskih prava nikada se ne može provoditi bez uvida u osobite okolnosti samih tih pojedinačnih slučajeva jer je svaki konkretni slučaj unikatan, a prosuđuje se uvijek i isključivo kao posebna jedinstvena cjelina. Uvažavajući tu činjenicu, a imajući u vidu konkretne kaznene predmete vezane uz ogledni slučaj koji je prikazan u ovom mišljenju, načelni odgovor autorice na postavljeno pitanje je pozitivan: Ustavni sud ima ustavnu obvezu štititi okrivljenike/optuženike od optužbi u smislu članka 29. stavka 1. Ustava koje protiv njih pred sudom iznose neovlašteni tužitelji suprotno članku 29. stavku 5. Ustava…”

Sve pravnike koji su radili mišljenja u ime Zdravka Mamića kontaktirao je odvjetnički ured Veljka Miljevića i potom ih uz novčanu naknadu angažirao da Mamiću pokušaju pomoći. Oni su to i učinili.

S obzirom na pitanje je li Sven Mišković kao zamjenik ravnateljice USKOK-a bio ovlašten sastavljati optužnicu i zastupati državu na suđenju protiv Mamića, s Jasnom Omejec slaže se i Viktor Gotovac.

On je svoje pravno mišljenje na tu temu potpisao 5. prosinca 2017., ali ono je znatno kraće – napisano je na tek četiri kartice teksta. Tjedan dana nakon Viktora Gotovca podjednako kratko pravno mišljenje, na nekih šest stranica, o istoj temi napisao je Zoran Burić.

 

Miljević je za Mamićev račun angažirao Derenčinovića i 20. svibnja 2019. zatražio od njega izradu pravnog mišljenja i odgovore na dodatna dva pitanja povezana s optužnicom protiv Mamića

 

Gotovo istodobno Mamić i Miljević angažirali su i Davora Derenčinovića i Lea Cvitanovića. Oni su 12. prosinca 2017. za njih odgovorili na pitanje je li za Mamića i ostale optužene blaži kazneni zakon iz 1997. ili 2011. godine, kada su u pitanju organizator i pripadnici zločinačkog udruženja, grupe ili zločinačke organizacije. Osim toga, odgovorili su i na pitanje je li opis djela koja se tiču Zdravka Mamića, iz prve točke optužnice, takav da opravdava podvođenje pod pojam organiziranja i vođenja zločinačkog udruženja, grupe ili organizacije. Svoje pravno mišljenje sročili su na sedam stranica i njime ukazali na, prema svom viđenju, neke nedorečenosti optužnice koje, dakako, Mamiću idu u prilog. U završnom pasusu tog pravnog mišljenja stoji: “Zaključno, zbog navedenih manjkavosti iz činjeničnog opisa optužnice nije moguće izvesti nedvosmislen zaključak o tome na kojim se radnjama temelji optuženje za organiziranje i vođenje zločinačkog udruženja od strane prvookrivljenog. Iz toga slijedi i neosnovanost dijelova činjeničnog opisa kojim se potkrepljuje postojanje zločinačkog udruženja i počinjenje kaznenih djela u njegovu sastavu kako organizatora tako i pripadnika tog navodno udruženja. Premda navodi iz optužnice daju osnove za sumnju da su okrivljenici djelovali zajednički i planski, takvo je djelovanje, prema okolnostima iz činjeničnog opisa optužnice, moglo biti dostatno za zaključak o eventualnom supočiniteljstvu.”

Cvitanović je s Igorom Vuletićem, izvanrednim profesorom s katedre kaznenopravnih znanosti pri osječkom Pravnom fakultetu, netom spomenuto pravno mišljenje proširio pa su i zaključci nešto opširnije elaborirani, dakako, opet na ruku Zdravku Mamiću. Oni su, između ostalog, zaključili da nije moguće izvesti nedvosmisleni zaključak o tome na kojim se radnjama temelji optuženje, kakav je Mamićev doprinos u smislu odredbi o sudioništvu, da je dio činjeničnog opisa neosnovan, da je izostao odgovarajući opis obilježja djela, krivnje i kvalitete sudioničkog doprinosa u odnosu na sve okrivljenike te da činjenični opis optužnice ne pruža dovoljno osnova za pravnu kvalifikaciju postupanja Zdravka Mamića.

Miljević je za Mamićev račun angažirao Derenčinovića i 20. svibnja 2019. zatražio od njega izradu pravnog mišljenja i odgovore na dodatna dva pitanja povezana s optužnicom protiv Mamića. U prvom ih zanima mogu li se kaznena djela iz optužnice od 10. srpnja 2017. podvesti pod kaznena djela iz članka 7. Ugovora (kaznena djela organiziranog kriminala, korupcije i pranja novca za koja je, prema pravu obiju država ugovornica, propisana kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode u trajanju od četiri godine ili teža kazna) i pod odgovarajuća kaznena djela propisana kaznenim zakonodavstvom BiH. U drugom pitanju ih zanima jesu li kaznena djela koja se optužnicom stavljaju Mamiću na teret počinjena prije ili nakon potpisivanja Ugovora o izručenju i je li za njih moguće izručenje po članku 7. Ugovora o izručenju između Hrvatske i BiH od 28. studenoga 2012. Derenčinović, predvidljivo, na desetak stranica, doduše uz poneku načelnu ogradu, uglavnom secira propuste u impostaciji optužnice i nalazi veći broj razloga što nisu ostvareni preduvjeti za Mamićevo izručenje.

Sva pravna mišljenja koja su profesori od studenoga 2016. do svibnja 2019. uz novčanu naknadu izrađivali za potrebe Zdravka Mamića u postupcima zbog kojih je u bijegu – idu u Mamićevu korist

 

Jedan istaknuti hrvatski sudac o toj je situaciji za Nacional rekao sljedeće: “To nije korupcija, ali ako se uzmu u obzir sve okolnosti Mamićeva slučaja, svakako mislim da se radi o svojevrsnoj prostituciji mojih uvaženih kolega. Pa kada se dogodilo da su oni koji su plaćeni izradili mišljenje koje bi išlo protiv naručitelja? Ali ne može se govoriti o nedopuštenim radnjama. Ovdje je sve napravljeno po propisu, ali se otvara pitanje što im je to trebalo. Osim da za novac izrade nešto čime bi Mamić mogao vršiti legitimni pritisak na institucije.”

A to se i dogodilo, ali nije spriječilo pravomoćno osuđujuću presudu. Drugi izvor iz sudskih krugova za Nacional je izjavio da se pravna mišljenja ne naručuju ako naručitelj ne misli da mu ne mogu pomoći. Taj izvor kaže: “Pravna mišljenja su legitimna, ali ja kao sudac nipošto na njih ne obraćam presudnu pažnju. Čak naprotiv, ali ona mogu služiti kao svojevrsni garnirung spisu kako bi se pokušao napraviti nekakav pritisak tijekom odlučivanja, naročito ako mišljenja izrađuju nominalno ugledni pravnici. Ovisno o kompleksnosti i specifičnosti slučaja, pravna mišljenja u pravilu koštaju između sedam i 15 tisuća kuna. Ali ponekad i znatno više.”

Čini se da je tako bilo u Mamićevu slučaju. Jer jedan istaknuti hrvatski sudac za Nacional je izjavio da se u pravosudnim krugovima govori kako su neka od spomenutih pravnih mišljenja u Mamićevu slučaju plaćena i više stotina tisuća kuna.

Izrađena pravna mišljenja ni po čemu nisu obvezujuća za istražna tijela i sudove, a u Mamićevu slučaju očito dosad i nisu utjecala na sud onako kako se on nadao, ali je on time pokušao izvršiti pritisak.


Tko su pravni stručnjaci Derenčinović, Gotovac, Cvitanović, Burić i Vuletić koji su za Mamića pisali stručna mišljenja

Derenčinović je na Pravnom fakultetu u Zagrebu diplomirao 1995., na istom je fakultetu magistrirao 1998. i doktorirao 2000. tezom “Kaznenopravni sadržaji u suprotstavljanju korupciji”. Od 2010. predstojnik je Katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Godinama se usavršavao u inozemstvu, osnivač je i direktor međunarodnog poslijediplomskog tečaja “Crime Prevention through Criminal Law and Security Studies” na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku. Samostalno i u suautorstvu potpisao je desetak knjiga i više od pedeset znanstvenih i stručnih radova s područja kaznenog prava i zaštite ljudskih prava. Osim na Pravnom fakultetu u Zagrebu, predavao je i predaje na nizu dodiplomskih i poslijediplomskih studija u zemlji i inozemstvu. Bio je član radnih skupina nadležnih ministarstava za izradu i izmjene većeg broja zakona s područja kaznenog prava, između ostalog i voditelj projekta “Kaznenopravno sprječavanje korupcije i organiziranog kriminaliteta”, koji je financirala Vlada. Jedan je od utemeljitelja i dopredsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske, a među funkcijama koje je obnašao su i one člana Odbora za zakonodavstvo Hrvatskog sabora (2004.-2008.) i zamjenika predsjednika Državnoodvjetničkog vijeća.

Viktor Gotovac je docent na Katedri za radno i socijalno pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bio je stručni savjetnik i suradnik na više projekata Vlade, Europske unije i Vijeća Europe, kao i savjetnik pri donošenju mišljenja Europskog gospodarsko-socijalnog vijeća “Republika Hrvatska na putu pridruživanja Europskoj uniji”. Napisao je više znanstvenih i stručnih članaka i knjiga radno-pravne i socijalno-pravne tematike. Od 2012. na prijedlog Centra Tripalo izabran je za člana Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije.

Zoran Burić je na Pravnom fakultetu u Zagrebu diplomirao 2007. i ondje se zaposlio kao znanstveni novak na projektu “Kaznenopravni aspekti pridruživanja Republike Hrvatske Europskoj uniji”. Od 2009. zaposlen je kao asistent, a od 2016. godine kao docent na Katedri za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu. Leo Cvitanović redoviti je profesor na Katedri za kazneno pravo. Suradnik je odnosno nastavnik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 1991., a u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora izabran je 2012. Sudjelovao je u projektu izrade novog hrvatskog kaznenog i prekršajnog zakonodavstva.

Igor Vuletić na Pravnom fakultetu u Osijeku zaposlen je od listopada 2006. kao asistent, od siječnja 2012. kao viši asistent, a od veljače 2013. kao docent na Katedri kaznenopravnih znanosti. Sudjeluje u izvođenju nastave na predmetima Kazneno pravo, Kazneno pravo – vježbe i Međunarodno kazneno pravo na integriranom sveučilišnom studiju te Osnove kaznenog prava na stručnom upravnom studiju. U siječnju 2007. upisao je Poslijediplomski doktorski studij kaznenopravnih znanosti na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Doktorsku disertaciju pod naslovom “Teoretsko opravdanje, pravna priroda i pravni učinak dragovoljnog odustanka od pokušaja u hrvatskom kaznenom pravu” obranio je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 19. prosinca 2011.

Komentiraj