‘Vladimir Nazor’ za životno djelo Mihajlu Arsovskom

 

Hrvatski grafički dizajner Mihajlo Arsovski ovogodišnji je dobitnik Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, najvažnije nagrade u hrvatskoj kulturi. O značaju njegova rada u hrvatskoj kulturi govore njegovi suradnici i stručnjaci koji se slažu da je ovu nagradu trebao dobiti i ranije

Nije mala stvar kada za nekoga kažu da je pridonio da kultura živi punim plućima. Upravo to piše u tekstu u kojem se Mihajlo Arsovski predlaže za Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo za 2019. za područje likovne i primijenjene umjetnosti. Mihajlo Arsovski, prvo ime hrvatskog grafičkog dizajna, osoba koja je posebno obilježila kulturnu povijest šezdesetih i sedamdesetih godina i koja ima reputaciju ekscentrika koji nerado daje intervjue, tu je nagradu ovaj mjesec i dobio.

Mihajlo Arsovski rođen je u Skopju 1937. Okušao se i u scenografiji i kostimografiji, ali najpoznatiji je kao grafički dizajner. Posebno mjesto u hrvatskoj kulturnoj povijesti zauzima njegov rad za Teatar ITD: za to je kazalište oblikovao plakate, pozivnice i unutrašnje oblikovanje. Osim za Teatar ITD, oblikovao je plakate za Galeriju studentskog centra u Zagrebu, Gradsku galeriju suvremene umjetnosti, Internacionalni festival studentskog kazališta, Muzej za umjetnost i obrt i vizualni identitet Pan Adria. Dizajnirao je velik broj knjiga, komplete biblioteka, ovitke gramofonskih ploča i časopise kao što su Studentski list, Polet i Pop express. Osim najvećeg priznanja u karijeri, ovogodišnje nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, dobitnik je nagrade za životno djelo Hrvatskog dizajnerskog društva.

Jasna Galjer, profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta, autorica monografije o Arsovskom, upoznala je Arsovskog početkom devedesetih dok je bila zaposlena kao kustos u Muzeju za umjetnost i obrt, gdje je vodila zbirku dizajna i arhitekture. U toj zbirci nalazi se značajan broj njegovih radova, prije svega plakata za izložbe koje je radio za taj Muzej, ali i drugih radova. Kako kaže, Arsovski se družio s Ivanom Piceljom, koji je redovito dolazio u Muzej i u razgovorima s njim je saznala i naučila mnogo toga o osobama i okolnostima koji su činili kulturnu povijest i obilježili zbivanja na umjetničkoj, arhitektonskoj i dizajnerskoj sceni u našoj sredini od 1940-ih godina nadalje.

 

 

Radovi Mihajla Arsovskog nalaze se u brojnim muzejima a dio njegovih radova bio je izložen i u Zbirci dizajna MoMa-e. Arsovski je dizajner koji duboko razumije medij u kojem radi

 

 

“Ta su mi iskustva doista dragocjena. Također, Arsovski je bio vrlo blizak i sa Zvonimirom Lončarićem, čija je kuća bila svojevrsni genius loci, mjesto druženja kruga ljudi kojem smo oboje pripadali. Jednom je za izložbu Zvonimira Lončarića radio katalog, a tekst je prelomio tako da je na svakoj stranici veličina slova varirala, od jedva čitljive do predimenzionirane. Na otvorenje smo došli u zadnji čas, čekajući kakve će biti reakcije publike. Pri tome smo se dobro zabavljali. Taj ludički moment je kod Arsovskoga bio konstanta. Sjećam se da sam još znatno prije nego što smo se družili, kao mlada kustosica predložila Arsovskom monografsku izložbu. On je to glatko odbio, rekavši da ću morati pričekati da umre, a nakon toga neka radim što hoću. Danas, nakon puno godina i iskustva, nisam više sigurna jesam li dobro postupila što sam uvažila taj njegov stav, no nisam bila dovoljno samouvjerena da bih postupila drugačije. Kasnije, kad sam radila knjigu o njemu, nije se više toliko opirao, bio je puno kooperativniji.”

Ona smatra da je, imajući u vidu popis dosadašnjih dobitnika, Arsovski nagradu za životno djelo trebao odavno dobiti. Kako kaže, njegov je rad jedan od najzanimljivijih autorskih doprinosa u novijoj povijesti dizajna u ovoj sredini:

“Od početka svojeg djelovanja u 1960-ima uvijek je bio prepoznatljiv, drugačiji, proširivao je polje dizajna kao medija, relativizirao granice u kodovima vizualnog komuniciranja. Definitivno je obogatio vizualnu kulturu naše sredine i pridonio njezinom umrežavanju u suvremene trendove. Šezdesetih i ranih sedamdesetih je za studentske novine, Pop express, festival studentskih kazališta i Galeriju studentskog centra često koristio kolaž, a kasnije se više orijentirao strukturalističkom pristupu utemeljenom na vizualnim, ikoničkim i semantičkim kodovima utemeljenim u tada aktualnim eksperimentima u polju vizualne poezije i konceptualne umjetnosti. Karakteristični su primjeri radovi koji se zasnivaju na riječima i slovima, a u kojima je istraživao mogućnosti artikuliranja i reinterpretiranja jezičnih poruka.”

Kako kaže, u domaćoj je sredini definitivno prepoznat, pitanje je samo u kojem kontekstu:

“Unatrag posljednjih petnaestak godina njegov je opus bio predmet historiziranja, radovi se uvrštavaju u različite izložbe, a potvrda da je prepoznat je i nagrada za životno djelo. Također je zanimljivo kako mlađe generacije dizajnera ‘otkrivaju’ Arsovskog, povremeno posuđujući ili citirajući njegove ideje, takoreći kao da je potpuno nepoznat široj javnosti. To bi ukazivalo da imamo problem nedostatne edukacije u području dizajna. Knjigu o Arsovskome poslala sam svojedobno kolegici Juliet Kinchin, kustosici u MOMA-i koja se interesirala za njegove radove, a kasnije su za zbirku dizajna u tom prestižnom muzeju i nabavljeni neki njegovi radovi.”

Marko Golub, kritičar, kustos i voditelj Galerije Hrvatskog dizajnerskog društva bio je s Dejanom Kršićem autorom prošlogodišnje izložbe “Opremio: Mihajlo Arsovski – Oblikovanje knjiga i periodike od 60-ih do danas”. Arsovskog nikada nije upoznao jer on drži do svoje privatnosti, a to je, smatra Golub, uvijek plodno tlo za anegdote kao i u slučaju nekih sličnih značajnih rekluzivnih umjetnika poput, pjesnika Danijela Dragojevića. “Bilo je prilike da ga upoznam dok sam radio izložbu posvećenu Arsovom oblikovanju knjiga i periodike, ali nisam je iskoristio jer nisam htio razbiti mistiku, niti perpetuirati mistifikacije. Arsovski se rijetko otvarao javnosti, koliko znam postoji samo jedan televizijski intervju s njim koji je za RTZ 1972. napravio Radovan Ivančević, fragmenti toga prikazani su prilikom dodjele Nagrade Vladimir Nazor i to je izuzetno vrijedan dokument koji ga otkriva kao skromnog, duhovitog, nezainteresiranog za slavu i krajnje autoironičnog.”

Za period u kojem je intenzivno radio, navodi Golub, negdje od sredine 1960-ih do kraja 1980-ih Mihajlo Arsovski je kontinuirano jedna od tri ili četiri dominantne kreativne ličnosti u grafičkom dizajnu naše sredine i u tom je smislu nezaobilazan. Po njegovom je mišljenju Arsovski izvanredna, sasvim jedinstvena pojava, teško usporediva s bilo kim drugim, u mnogočemu nekarakteristična za svoje vrijeme. S aspekta periodizacije, dodaje Golub, Arsovski izbija na scenu u razdoblju visokog, kasnog modernizma, ali u stilskom smislu to što on radi – kolažiranjem, nekonvencionalnim korištenjem tipografije, preplitanjem elemenata popularne i visoke kulture – može se tumačiti kao anticipacija postmodernističkih postupaka kakvi će postati normom par desetljeća kasnije. Kako kaže, to se može tumačiti kao vizionarstvo, no posrijedi je nešto mnogo bolje – dizajn Mihajla Arsovskog je anomalija, kako god ga se pokušava kontekstualizirati.

“Rad Arsovskog za Teatar &TD doista se često interpretira kao projekt total dizajna, ali on u suštini uopće nije total dizajn u onom smislu u kojem obično razumijemo taj pojam. Moglo bi se reći da se dizajn Mihajla Arsovskog za Teatar &TD ‘manifestira’ kao total dizajn, jer uključuje uređenje interijera, zidne grafike, plakate, ulaznice, programske knjižice, čestitke, različite vrste publikacija i slično, praktički svu vizualnu DNA teatra do zadnjeg detalja. Međutim, total dizajn implicira apsolutnu kontrolu svakog aspekta komunikacije i načina korištenja prostora, krajnju sistematičnost i rigidnost, a u dizajnu Arsovskog za Teatar &TD, pa i za druge sastavnice kompleksa Studentskog centra, nema gotovo ničeg od toga. Štoviše, ne postoji ni knjiga standarda kao neke vrste uputstva za upotrebu vizualnog identiteta i njegovih elemenata. Arsovski jednostavno nije takav dizajner, on ne razmišlja tako. Značaj njegova dizajna za Teatar &TD zapravo se očituje u tome što se on, u cjelini, ali i u fragmentima koji opstaju sve do danas, urezao u kolektivnu memoriju o toj kulturnoj instituciji, udahnuo joj je život s vizualnog aspekta – vaša prva mentalna slika o Teatru &TD, ali i kulturnom pogonu SC-a općenito, uvijek će biti neki element dizajna Mihajla Arsovskog, bez obzira na to jeste li toga svjesni ili ne”, rekao je Golub.

 

 

‘Od 1960-ih do kraja 1980-ih Arsovski je kontinuirano jedna od tri ili četiri dominantne kreativne ličnosti u grafičkom dizajnu naše sredine’, kaže Marko Golub

 

 

Odgovorio je na pitanje koje su karakteristike njegova dizajnerskog opusa, gdje bi ga svrstao, kako ga klasificirati, ima li uzore i nastavljače: “Dejan Kršić, vjerojatno najvažniji pisac o grafičkom dizajnu u Hrvatskoj danas, često ističe činjenicu da Arsovski ulazi u grafički dizajn kao autodidakt, za razliku od drugih njegove generacije, i praktički svih prije osnivanja Studija dizajna u Zagrebu, koji su u dizajn zakoračili iz područja likovne umjetnosti ili arhitekture. Kao svoje osnovno ‘izražajno sredstvo’ Arsovski koristi tipografiju, grafički slovni znak, tiskanu riječ. Nitko nam ne daje bolji uvid u vizualnu dimenziju teksta, njegovu mnogostrukost, činjenicu da egzistira u misaonom, vizualnom i zvučnom obliku, kao što to radi Arsovski. Potom, tu je i postupak kolažiranja, umnažanja, sempliranja slika iz različitih izvora, gdje se pop i psihodelija miješa s visokom kulturom, gdje se arhaično miješa s modernim, potpuno nepredvidljiva eklektičnost. Konačno, Arsovski je dizajner koji duboko razumije medij u kojem radi – bez obzira govorimo li o tipografiji, plakatu, naslovnicama i layoutu knjiga itd – i prenapreže ga onkraj konvencionalnih granica njegovih izražajnih mogućnosti. Mnogi od dizajna Arsovskog su kao kompleksne slagalice u kojima je teško prepoznati sistem, ali čini vam se da se ne mogu skladno složiti ni na jedan drugi način. Nisam siguran da Arsovski ima nastavljače, u smislu da bi netko gradio na njegovom autorskom jeziku i njegovim specifičnim postupcima, ali sasvim je sigurno da je iskustvo susreta s njegovim radom za mnoge dizajnere bilo ključno u razumijevanju izražajnog potencijala ne samo tipografije, nego i bilo kojeg grafičkog medija u dizajnu.”

Grafičarka i slikarica Nevenka Arbanas naglasila je da je Arsovski minimalnim sredstvima postizao maksimalne efekte u grafičkom oblikovanju. Kakav je njihov odnos i što može reći o Arsovskom kao čovjeku i umjetniku?

“Mihajla Arsovskog poznajem već 35 godina. Imali smo ateljee u istom objektu, najprije na Trešnjevci, a zatim u Ilici. Družili smo se s umjetnicima, Markom Grčićem, Ivanom Piceljom, Zvonimirom Lončarićem, Stankom Vrtovcem, Nonom Vranićem i drugima. Raspravljali smo o umjetnosti, ali i o svakodnevnim događanjima i društvenim zbivanjima. Arsovski je dosljedan, sagledava probleme u cjelini, pristupa odlučno, ali uravnoteženo, potpuno proučava tekst koji oblikuje u skladu s viđenjem problema. Ne voli davati intervjue jer njegovi radovi puno bolje govore o njemu i njegovom pristupu problemu.”

Komentiraj