Kao što je poznato, 6. siječnja održan je tradicionalni prijem „Hristos se rodi – Vaistinu se rodi!” u povodu pravoslavnog Božića, u organizaciji Srpskog narodnog vijeća. Na prijemu je sudjelovao premijer Andrej Plenković u pratnji četvorice svojih ministara, dok je iz Republike Srbije stiglo izaslanstvo na čelu s ministrom vanjskih poslova Ivicom Dačićem, koji je od srpskog predsjednika Aleksandra Vučića dobio zadatak poraditi na zatopljavanju odnosa između naših dviju država.

Uz Dačića, u Zagreb je stigla i srpska ministrica za eurointegracije Tanja Miščević, ministar za manjinska i ljudska prava Tomislav Žigmanov, kao i patrijarh Srpske pravoslavne Crkve Porfirije. Nema sumnje da su za taj susret i pokušaj normalizacije odnosa Srbije i Hrvatske najzaslužniji predstavnici manjina obiju zemalja – Milorad Pupovac, kao saborski zastupnik i predsjednik Srpskog narodnog vijeća, i Tomislav Žigmanov, prvi ministar u srpskoj vladi iz redova Hrvata. Milorad Pupovac je ulogu manjina u toj inicijativi slikovito opisao kao “crtanje zlatnog mosta između dvaju naroda i dviju država”. Među uzvanicima bio je i Veran Matić, dugogodišnji novinar i urednik kultnog radija B92, trenutačni predsjednik Asocijacije nezavisnih elektroničkih medija, koji je 2018. godine imenovan Specijalnim izaslanikom predsjednika Republike Srbije za pitanja nestalih. Matić je i predsjednik Komisije za istraživanje ubojstava novinara, član Stalne radne grupe za sigurnost novinara i Radne grupe za zaštitu i sigurnost novinara Vlade Republike Srbije. Intenzivno se bavi i humanitarnim radom te je predsjednik Fonda B92, koji je u posljednjih desetak godina organizirao niz velikih humanitarnih akcija. Izvršni je direktor i Srpskog filantropskog foruma, preko kojeg je pokrenuo akciju pomoći Ukrajini.

Nakon sudjelovanja na božićnom prijemu Srpskog narodnog vijeća, dao je intervju Radiju i tjedniku Nacional.

NACIONAL: Jesu li za ovaj susret na božićnom prijemu SNV-a i pokušaj normalizacije odnosa Srbije i Hrvatske doista najzaslužniji predstavnici manjina u tim zemljama – Milorad Pupovac, kao saborski zastupnik i predsjednik Srpskog narodnog vijeća, i Tomislav Žigmanov, prvi ministar u srpskoj vladi iz redova Hrvata?

Bio sam na tom prijemu i moram reći da mi je bilo izuzetno drago kada sam saznao da će prvi put na tradicionalni božićni domjenak u organizaciji Srpskog narodnog vijeća doći delegacija iz Srbije na tako visokoj razini. U protekle tri-četiri godine uglavnom sam ja bio ta spona između Zagreba i Beograda koja je pokušavala nešto učiniti, ali evo, ovoga puta pojavila se politička volja da se zatople odnosi, odnosno, upotrijebio bih termin – da se pokrene proces odmrzavanja. Svakako mislim da je to veliki uspjeh Srpskog narodnog vijeća i Demokratskog saveza vojvođanskih Hrvata i njihova potpisivanja sporazuma o suradnji. Ta suradnja prilično dugo traje. Na razini manjina pokazalo se kako je zapravo prilično jednostavno uspostaviti suradnju i možda je to put kojim se mogu otvarati i druge teme, a ne samo one koje se odnose na status manjina u našim državama. Baš kao što je prije otprilike tri godine započeo proces zajedničkih komemoracija, koji je dosta pomogao normalizaciji odnosa između vladajuće stranke i predstavnika srpske manjine u Republici Hrvatskoj. Mislim da je ovo sljedeći iskorak koji bi mogao biti logičan u toj priči. Dakle, na prvom mjestu bila je normalizacija odnosa unutar Hrvatske, a sada je na red došla druga razina normalizacije – ona između dviju država.

6. siječnja održan je tradicionalni prijem ‘Hristos se rodi – Vaistinu se rodi!’ u povodu pravoslavnog Božića, u organizaciji Srpskog narodnog vijeća. FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

NACIONAL: U medijima su se čuli razni komentari na račun normalizacije odnosa između naših dviju država. Naime, bilo je takvih pokušaja i prije i bili su prilično uspješni – sjetimo se doba Ive Josipovića i Borisa Tadića – da bismo se, promjenom vlasti u obje zemlje, opet vratili nekoliko koraka unatrag. Zašto mislite da bi to ovoga puta moglo uroditi plodom?

Nisam ja baš takav prognozer da bih mogao sa sigurnošću tvrditi da će ovoga puta uspjeti, ali smatram kako je izuzetno važno da se na tome radi. Sve to ovisi o nama samima – prije svega o političkim elitama naših zemalja, a onda i o svim drugim akterima u društvu. Ako budemo prvo tražili što sve ne valja u našim odnosima i koje su sve prepreke, nastavit ćemo se vrtjeti u krug. Vjerujem da ćemo se lako složiti da ima puno više prepreka i situacija koje su razlog za pesimizam, nego za optimizam. Međutim, treba se fokusirati na pozitivne stvari. Meni, koji sam neko vrijeme unutar tog procesa, svaki i najmanji korak je vrlo značajan, osobito kada se radi o nestalima. To je svakako najosjetljivije i najteže pitanje.

NACIONAL: Kao što ste rekli, najbolnije neriješeno pitanje tiče se nestalih i tu nekih pomaka, nakon toliko godina, nema. Kao posebni izaslanik predsjednika Vučića, mislite li da je došlo vrijeme za napredak?

Ono čemu svjedočim jest činjenica da je svake godine sve teže raditi jer priroda čini svoje, tragovi nestaju, svjedoci umiru, sve je manje onih koji mogu svjedočiti ili se sjećati. Došli smo u situaciju u kojoj bi možda i predstavnici manjina mogli preuzeti dio tog tereta, jer tu nema nikakve međusobne napetosti i možda bi oni mogli biti inicijatori dinamičnijeg rješavanja pitanja nestalih.

NACIONAL: Prije nekoliko godina prihvatili ste težak zadatak da pokušate pomoći u traženju nestalih. Hrvatski političari i mediji optužuju srpsku stranu, odnosno, predsjednika Vučića da je prilikom svog posjeta bivšoj hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović donio hrpu neupotrebljivih papira i dokumenata. Zašto je to tako, tim više što je među 1800 nestalih otprilike podjednako Hrvata i Srba?

Okvirno jest pola pola. Što se tiče pitanja nestalih, imenovan sam s Ivicom Vrkićem, kao posebnim izaslanikom Kolinde Grabar-Kitarović. Nažalost, on iz zdravstvenih razloga već dulje ne može obavljati svoju dužnost, a kada je Zoran Milanović stupio na dužnost predsjednika Republike, njega nije zanimalo imenovati posebnog izaslanika. I tako sam na tom zadatku ostao sam i nažalost nemam partnera s hrvatske strane. Međutim, više puta sam razgovarao i s premijerom Plenkovićem i ministrom Medvedom o tim temama, kako bih ih izvijestio o onome što sam ja na tom planu radio u Srbiji, osobito oko dokumentacije. Naime, vrlo često sam u situaciji da institucije tvrde da ne postoji dokumentacija i da ju je nemoguće pronaći. Teško je utvrditi što sve i gdje postoji. I baš zbog toga smatram da je potraga za nestalima nemoguća ako se ne radi zajednički. Naše dvije komisije gotovo dvije godine nisu se sastale, a i kada su se sastajale, na tim su se sastancima dijelile već poznate informacije ili međusobne optužbe. Tu se ništa naročito korisno nije dogodilo.

NACIONAL: Dakle, mislite da taj model ne funkcionira?

Od 1996. godine imamo taj sporazum o dvjema komisijama i iskreno, mislim da se to prilično iscrpilo. Smatram kako je vrijeme da se pronađe neki novi model potrage za nestalima, naročito zato što su se izdvojile dvije velike cjeline. Jedna cjelina je vezana uz Vukovar i područje oko njega iz 1991. godine, gdje još uvijek tražimo preko 500 nestalih, dominantno Hrvata, a druga je ona vezana uz Oluju i područje oko Krajine iz 1995, gdje su dominantno nestali Srbi.

Zato stalno govorim da bi bilo potrebno formirati zajedničke specijalizirane timove koji bi se bavili konkretnim istragama i uključivali predstavnike naših istražnih institucija, od policije do sigurnosno-obavještajnih agencija. Bilo bi značajno u timove uključiti i one koji dobro poznaju to vrijeme i te situacije iz 1991. i 1995. kako bi pomogli svojim znanjima i kako bi ti timovi zajednički obišli arhive u Srbiji. I predsjedniku Vučiću i srpskoj vladi predložio sam da kada se traži neki dokument i tvrdi se da ne postoji, da se omogući hrvatskom izaslanstvu da se u to i osobno uvjeri. Mislim da moramo učiniti niz radnji kako bismo vratili povjerenje u taj proces.

‘Mislim da moramo učiniti niz radnji kako bismo vratili povjerenje u proces potrage za nestalima’, izjavio je za Nacional Veran Matić. FOTO: Nebojša Babić

NACIONAL: Vi na tom planu imate određena iskustva s obzirom na to da ste na čelu Komisije za istraživanje ubojstava novinara. Je li formiranje te komisije dalo rezultate?

Točno, mi smo formirali Komisiju onda kada smo shvatili da nema nade da će službene institucije ikada otkriti tko je ubio troje novinara u Srbiji, odnosno, tko su nalogodavci. Onda smo formirali zajedničku komisiju – troje novinara, troje predstavnika MUP-a i troje predstavnika Sigurnosno-obavještajne agencije. Uvjet je bio da ja budem na čelu Komisije kako bih mogao kontrolirati što rade institucije koje nisu na vrijeme ništa otkrile, kako bismo zajedno proveli uspješnu istragu. Jedino tim zajedničkim radom uspjeli smo razotkriti slučaj ubojstva Slavka Ćuruvije, pokrenuti proces i dovesti do optužnice protiv bivšeg šefa Državne sigurnosti Radomira Markovića i njegovih suradnika – načelnika beogradskog centra DB-a Milana Radonjića, glavnog inspektora u Drugoj upravi resora DB-a Ratka Romića i pripadnika pričuvnog sastava tog resora Miroslava Kuraka. Dvaput su nepravomoćno osuđeni na sto godina i nadam se da će presuda uskoro postati pravomoćna.

NACIONAL: Tu je, naravno, najvažnija bila politička volja, kao što je najvažnija i kada su nestali u pitanju. Bilo je perioda u kojima je te političke volje bilo puno više s obje strane. Po mnogima se iz poruka s božićnog prijema Srpskog narodnog vijeća može zaključiti da su Zagreb i Beograd sada postavili realne okvire političkog dijaloga. Kako to komentirate?

Mislim da je ono što je u govorima rečeno doista ono što je realno i u ovom trenutku moguće, tako da to ne budu opet neka nova obećanja na koja će se zaboraviti u nekom kraćem periodu. Sada je potreban operativni rad i zato mi je drago da je u Zagrebu bila i ministrica Tanja Mišćević, koja je velika stručnjakinja za europske integracije, dobro poznaje taj proces i nije opterećena prošlošću niti je imala bilo kakvu ulogu u devedesetim godinama. Ona je sudjelovala u svim razgovorima s ministrima vanjskih poslova i bila je vrlo zadovoljna sastancima koji su održani.

NACIONAL: Koliko je taj interes za ulazak u EU stvarno prisutan u Srbiji i može li to biti poticaj za suradnju?

Mi sada imamo jednu novu situaciju – Hrvatska se jako udaljila od ostalih zemalja regije, odnosno Zapadnog Balkana, članica je Schengena i eurozone, kao i NATO-a, kako je rekao premijer Plenković – nalazi se u krugu 15 zemalja koje su članice svih tih međunarodnih organizacija i sporazuma. Logično je da su Hrvatskoj sada neke druge teme u fokusu, može se primijetiti i drugi smjer politika. Zato mislim da je jako važno pronaći neke zajedničke interese i projekte, od kojih i Hrvatska i Srbija mogu imati koristi, a koje bi financirala Europska unija. Jedan od njih svakako je željeznička pruga Zagreb-Beograd kojom sam osamdesetih godina često prolazio. Bio sam i u vojsci u Zagrebu, tu sam živio godinu dana i tada smo stizali za otprilike pet i pol sati, a sada se ni ne usuđujem pomisliti koliko to traje. No smatram da je izgradnja takve infrastrukture važna i za Hrvatsku i da bi se za takav projekt jedne transeuropske pruge sigurno pronašao novac iz europskih fondova. Upravo zato što tu nije postignut dogovor, Srbija gradi prugu prema Mađarskoj, odnosno Budimpešti. Mislim da bi ova pruga Zagreb-Beograd bila projekt iza kojeg bi EU trebao stati i potaknuti ga, na dobrobit cijele regije.

NACIONAL: Poznato je da je, kada je u pitanju ruska agresija na Ukrajinu, javno mnijenje u Srbiji prilično podijeljeno i da u Srbiji još uvijek veliki postotak građana podržava Rusiju. Kako ste u takvoj atmosferi, kao direktor Srpskog filantropskog foruma, uspjeli organizirati akciju pomoći Ukrajini?

Moram reći da je u to bila uključena i Privredna komora Srbije, jer bez njih bi to bilo jako teško. Njihova pomoć bila je dosta značajna i to je, na neki način, dalo i notu državne participacije u ovoj akciji. Uspjeli smo prikupiti dosta sredstava od onih koji su i inače angažirani u takvim akcijama u Srbiji. No ja nikako nisam zadovoljan rezultatom. Moglo je i mnogo više i mnogo bolje, ali velika prepreka je taj proruski sentiment, između ostalog zahvaljujući i propagandi kojom je srpska javnost bombardirana svakodnevno, i to u dozama kojima nisu izloženi vjerojatno ni neki dijelovi Rusije. Meni je izuzetno drago što smo ipak pokazali da u Srbiji postoje oni koji su na strani žrtve i koji osuđuju agresiju Rusije na Ukrajinu, kao i da direktno nastoje pomagati narodu Ukrajine. Dakle, zadovoljan sam što smo na simboličnoj razini uspjeli nešto učiniti, ali samim obimom pomoći koju smo skupili još uvijek nisam zadovoljan.