TONČI TADIĆ: ‘Sudjelovanje u projektu DONES za Hrvatsku znači ulazak u vrh fuzijske tehnologije’

Tonči Tadić, voditelj hrvatskih fuzijskih aktivnosti u sklopu konzorcija EUROfusion i predsjednik Savjeta europskog projekta DONES-PreP, u razgovoru za Megawatt pojašnjava projekt IFMIFDONES i govori o energetskoj budućnosti Hrvatske

Europska unija želi izgraditi prvu demonstracijsku elektranu u kojoj će se struja proizvoditi uz pomoć fuzije, spajanja dvaju lakših atoma vodika u jedan teži, pri čemu se oslobađa golema energija. Današnji materijali uobičajeni u gradnji elektrana ne mogu podnijeti tako visoke temperature i zračenja. Da bi 2035. počela gradnja takve elektrane (DEMO), prvo je potrebno doći do materijala za njenu gradnju. Dvije države koje su dobile povjerenje EU-a da budu na čelu projekta kojim bi se došlo do tog materijala su Španjolska i Hrvatska, a ime projekta je IFMIFDONES. S hrvatske strane jedan od najzaslužnijih za to što je Hrvatska dobila ovaj projekt, koji potencijalno može promijeniti energetsku budućnost čovječanstva, jest dr. sc. Tonči Tadić, voditelj hrvatskih fuzijskih aktivnosti u sklopu konzorcija EUROfusion i predsjednik Savjeta europskog projekta DONES-PreP. U razgovoru za Megawatt Tonči Tadić pojašnjava projekt IFMIFDONES, ali i govori o energetskoj budućnosti Hrvatske u kojoj bi, kako kaže, važnu ulogu trebale imati nuklearne elektrane.

Megawatt: Možete li ukratko reći što je to projekt IFMIFDONES ?

Projekt IFMIFDONES je drugi po važnosti projekt u programu istraživanja fuzijske energije u Europskoj uniji, odmah nakon projekta ITER koji je svjetski megaprojekt težak 15 milijardi eura i u kojem sudjeluju sve najveće gospodarske sile. U ITER-u je cilj dobiti goruću plazmu, dakle istu onu kakva je u centru Sunca. Kada bi se to ostvarilo, to bi bila prekretnica u energetici čovječanstva, ali ni to ne bi bilo dovoljno za konstrukciju prve fuzijske elektrane DEMO. Naime, da bi se ta elektrana konstruirala, potrebno je imati materijale da se zadrži silno neutronsko zračenje kakvo je i na površini Sunca. To zračenje se odvija stalno, ne u pulsevima od 20 minuta. Kada ITER bude pri kraju životnog vijeka, oštećenje materijala bit će manje nego što je u nuklearki Krško. ITER, dakle, ne može biti testni poligon za testiranje otpornosti na zračenje fuzijskih materijala za fuzijsku elektranu DEMO. Potreban je posebni izvor zračenja i tu na scenu stupa DONES, odnosno DEMO Oriented Neutron Source. To znači da bi se na DONES-u proizvodilo intenzivno neutronsko zračenje fuzijskih neutrona koje je usmjereno u volumen od svega par litara unutar kojeg bi se odvijale brzine oštećivanja fuzijskog materijala slične onima kakve će biti u fuzijskoj elektrani. Uzorci bi se i grijali, odnosno hladili, da bi se postigli točni uvjeti kakvi će biti u fuzijskoj elektrani. Ključno je napomenuti da bez postizanja goruće plazme na ITER-u nema DEMO-a, ali ni bez DONES-a nema fuzijske elektrane DEMO. Dakle, za izradu te elektrane je DONES jednako važan kao i ITER. U EU-u su takvi izvori neutronskog zračenja prepoznati kao ključni još 2012. Praktično svi veliki igrači planiraju imati neku vrstu izvora sličnu DONES-u, međutim, DONES je najdalje odmaknuo u dizajnu i konceptu.

Tonči Tadić, voditelj hrvatskih fuzijskih aktivnosti u sklopu konzorcija EUROfusion i predsjednik Savjeta europskog projekta DONES-PreP. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Megawatt: Vjerojatno je i to razlog što je Europska unija odlučila financirati jedan tako veliki projekt?

Kada se shvatilo da je potreban takav neutronski izvor zračenja, sljedeće je pitanje bilo kako takav projekt financirati. Europska unija je pozvala da se jave zemlje članice koje žele potrošiti dio sredstava iz strukturnih fondova za financiranje gradnje takvog uređaja. Tu su onda na scenu stupile Španjolska i Hrvatska, a bila je uključena i Poljska koja je nakon promjene vlasti odustala od svoje kandidature. Ideja je da zemlje domaćini financiraju polovicu troška iz strukturnih fondova, a igrom slučaja dogodilo se da Španjolci imaju bolju lokaciju nego mi. Oni su ponudili uređeni tehnološki park s pristupnim cestama, a mi komad šume u državnom vlasništvu na zapadnim obroncima Moslavačke gore. Izbor lokacije nije bio jednostavan u obje zemlje, jer je trebalo zadovoljiti vrlo zahtjevne seizmičke, geološke, hidrološke i meteorološke uvjete, uz blizinu međunarodne zračne luke i velikog grada te dobru prometnu povezanost, kao i mogućnost opskrbe električnom energijom iz barem dvaju pravaca. Iako je trošak uređaja 650 milijuna eura, što bi značilo da je Hrvatski dio jako veliki, odnosno više od 300 milijuna eura – dakle, više nego Pelješki most. No dobit od samog uređaja se procjenjuje negdje na 7,5 milijardi eura.

Megawatt: Što konkretno za Hrvatsku znači sudjelovanje u jednom takvom projektu?

Za Hrvatsku sudjelovanje u ovom projektu znači ulazak u sam vrh fuzijske tehnologije. Za hrvatske kompanije to znači priliku da sudjeluju u projektu u kojem će Hrvatska isporučiti opremu vrijednu oko 30 milijuna eura, ali i sudjelovanje na javnim natječajima u Španjolskoj koji će biti vrijedni oko 300 milijuna eura. No najviša vrijednost bit će reference koje će tvrtke dobiti sudjelovanjem u jednom takvom projektu, a koje su u poslovnom svijetu vrlo važne. Dakle, neće profitirati samo znanost nego i industrija.

Megawatt: Kako je Hrvatska završila u cijeloj toj priči kao partner Španjolskoj?

Najprije je svim zemljama članicama Europske unije koje su zastupljene u Upravnom odboru Europske agencije za fuziju upućen poziv da se očituju jesu li zainteresirane za sudjelovanje u projektu DONES. Pismo namjere upućeno je još 2015. za vrijeme Milanovićeve vlade, a zatim je 2016. tadašnji premijer Tim Orešković podržavao kandidaturu smatrajući da DONES treba razviti u istraživački centar. Načelnu ideju gdje bi DONES trebao biti imali smo još za vrijeme Milanovićeve vlade i ideja je bila da to bude negdje između Zagreba i Požege ili negdje u južnim dijelovima Banovine. U konačnici je naša kandidatura bila jednako kompleksna kao i ona za Europsku agenciju za lijekove. Međutim, u jednom trenutku sam shvatio da sve to skupa ne ide na dobro jer se utakmica sve više zaoštravala i sva europska tijela počela su se dijeliti na hrvatski i španjolski tabor. Zato sam španjolskom kolegi predložio da bi možda bilo najbolje da se dogovorimo i napravimo džentlmenski sporazum te da država koja ima bolju lokaciju bude domaćin DONES-u, a ova druga da bude strateški partner. To se Španjolcima jako dopalo i odmah nakon toga su predstavnici Instituta Ruđer Bošković i španjolskog instituta CIEMAT potpisali sporazum o suradnji.

‘Iako je hrvatski dio jako velik, odnosno više od 300 milijuna eura – dakle, više nego Pelješki most, dobit od samog uređaja procjenjuje se negdje na 7,5 milijardi eura’

Megawatt: Što će točno gradnja fuzijske elektrane donijeti u budućnosti?

Da biste jedan europski grad od milijun stanovnika opskrbljivali energijom treba vam oko 200.000 tona nafte godišnje. Sve to skupa možete postići sa 60 kilograma fuzijskog goriva. Da uzmete deuterij iz svoje kade i uzmete litij iz baterije svog laptopa te ga pretvorite u tricij, dobili ste energiju koju prosječan Europljanin potroši u 30 godina. Dakle, svu energiju, od grijanja do prijevoza. Radi se o golemom izvoru energije, ali je problem što je on tehnološki vrlo zahtjevan ili kao što je svojedobno rekao Isaac Asimov: “Čovječanstvo će biti spremno za fuzijsku energiju kada za nju bude tehnološki spremno.”

Megawatt: Jesmo li spremni?

Mislim da jesmo. Cijeli dizajn fuzijske elektrane DEMO se radi tako da se čim više iskoriste spoznaje iz tehnologije za fisijske elektrane. Ne radi se ništa napamet. Koriste se iskustva ljudi koji su projektirali fisijske elektrane. Biraju se modeli hlađenja, promišljaju se pozicije fuzijske elektrane u energetskom sustavu. Isto tako radi se sve kako cijena jedne fuzijske elektrane ne bi bila veća od cijene jedne prosječne nuklearke jer je u suprotnom cijela stvar besmislena. Neprihvatljivo je da bude skupa kao ITER, odnosno 15 milijardi eura. Ona bi morala biti barem pet puta jeftinija, odnosno po cijeni slična „običnoj“ nuklearki.

Megawatt: Sada je i prigodno vrijeme za takve projekte jer je očito da se Europska unija ponovno okreće nuklearnoj energiji?

Točno. Pravi je trenutak i Španjolska i Hrvatska ovim projektom mogu samo dobiti. Pogotovo jer je velik interes i drugih članica EU-a i za projekt su zainteresirane i druge zemlje poput Belgije, Italije, Francuske, Njemačke, ali i niza drugih država, ukupno njih 11. Svi oni žele sudjelovati u DONES-u ovako ili onako.

Megawatt: Kada već govorimo o nuklearnoj energiji, posljednjih dana puno se govori o drugom reaktoru u Krškom. Kakvo je vaše mišljenje? Treba li Hrvatska sudjelovati u gradnji tog reaktora ili možda treba imati svoju vlastitu nuklearku?

Minimum je da sudjeluje u produžetku radnog vijeka Krškog, a da s druge strane bude partner Sloveniji u gradnji drugog bloka NE Krško. Mislim da bi to bilo vrlo razumno jer je činjenica da Krško zadovoljava oko 17 posto potreba za energijom i tih 17 posto moglo bi nam jako nedostajati. Predviđa se, naime, veća supstitucija fosilnih goriva “carbon free” izvorima, ali tu obnovljivi izvori energije neće biti dovoljni. S druge strane, predviđa se sve veća upotreba električnih vozila i vozila na vodik, a to znači da će biti sve veće potrebe za energijom i Hrvatska mora imati veće kapacitete proizvodnje energije. Za to nam, ponavljam, neće biti dovoljni obnovljivi izvori i Hrvatska naprosto mora imati ili svoju nuklearku ili barem partnerstvo sa Slovencima oko drugog bloka u Krškom. Međutim, osobno smatram da bi za Hrvatsku najbolje bilo i jedno i drugo. Vizija koju ima Euratom je da do konca ovog stoljeća Europom dominiraju obnovljivi izvori i fuzija, odnosno nove varijante nuklearki iz četvrte generacije.

‘Vizija koju ima Euratom je da do konca ovog stoljeća Europom dominiraju obnovljivi izvori i fuzija, odnosno nove varijante nuklearki iz četvrte generacije’, kaže Tonči Tadić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Megawatt: Prije izbijanja rata u Ukrajini u EU-u su postojala dva bloka, jedan okupljen oko Njemačke koji se zalagao za plin i jedan oko Francuske, kojem se priklonila i Hrvatska, koji se zalagao za nuklearnu energiju. Je li taj “sukob” sada stavljen u drugi plan?

Potpuno je u drugom planu. Kao što ste primijetili, Nijemci su se zalagali da se plin uvrsti kao obnovljiv izvor energije, što je zapravo bio ustupak Njemačkoj kako bi ona poduprla i francusku inicijativu da se nuklearna energija stavi na taj popis. Tu francusku inicijativu je potpisala i Hrvatska, a potpisala je ono na čemu inzistira i najviše savjetodavno tijelo za atomsku energiju Europske komisije, odnosno Znanstveno-tehnički odbor Euratoma ili STC-a, čiji sam i ja član. Taj odbor smatra da se u europskom Green dealu mora navesti nuklearna energija kao obnovljivi izvor koji ne emitira CO2. Na tragu toga je i ova francuska politička inicijativa.

Megawatt: Kakvo je, po vašim saznanjima, stanje u ukrajinskim nuklearkama?

Stanje je dobro. Najproblematičnija je bila nuklearka u Černobilu, ali iz nje su se Rusi povukli pa su se vratili ukrajinski stručnjaci, a ti ljudi znaju jako dobro što rade. Sretna okolnost je što su shvatili da bi svako oštećenje bilo koje ukrajinske nuklearke najviše štete nanijelo njihovoj saveznici Bjelorusiji, ali i samoj Rusiji. Kod Černobila je bio problem što je bez napajanja ostao onaj famozni sarkofag koji je napravljen oko reaktora i koji neprekidno mora biti ventilatorima pogonjen podtlakom da radioaktivne tvari ne izađu. Sad su ti problemi iza nas i sve je pod temeljitim nadzorom Međunarodne agencije za atomsku energiju IAEA tako da se nemamo čega bojati. Problem može biti elektrana u Zaporižju koja je i dalje pod okupacijom. Koliko znam, od šest reaktora pet ih je odmah ugašeno i samo je jedan ostao raditi kao toplana i izvor energije za Zaporižje koje je još uvijek slobodno. Unutar same nuklearke je stacionirana ruska vojska jer čvrsto vjeruju da ih Ukrajinci neće gađati dok su u krugu nuklearke i od tamo tuku po Zaporižju.

Megawatt: Je li točno da su ruske snage kopale rovove u šumama oko Černobila i koliko je to zapravo s jedne strane opasno, a s druge ludo?

To je istina. Zapanjilo me da je rusko zapovjedništvo prvo naredilo vožnju tenkovima kroz šume oko Černobila iako se kroz tu famoznu Crvenu šumu jednostavno ne ide. Ni automobilom, ni tenkom, ni pješice. Ide se samo asfaltiranim i betoniranim stazama koje se mogu oprati. Koliki IQ moraš imati da ne samo da se voziš tenkom po toj šumi nego još i kopaš rovove i još u tim rovovima ležiš i živiš danima u toj šumi, i k tome uzimaš „suvenire“ iz napuštenih zgrada? Čim je došlo do borbi ukrajinska strana se povukla i mirno je pustila Ruse da to rade, na zgražanje radnika elektrane koji nisu mogli vjerovati koliko su Rusi bedasti. Zaključak cijele priče je da danas autobusi ruskih vojnika, koji su se nagutali radioaktivne prašine i koji imaju radijacijsku bolest, stižu u Gomel u Bjelorusiji gdje je čak i osoblju bolnice rečeno da bude jako oprezno jer ne bi smjeli dolaziti u kontakt s pacijentima koji imaju radijacijsku bolest.

Komentiraj