TOMISLAV HLEB: ‘Radio Nacional ušao je u utakmicu s najboljih 11 reprezentativaca koje hrvatski radijski eter može ponuditi’

Šef tehnike Radija Nacional, koji je u svojoj karijeri pokretao niz projekata i sinkronizirao crtiće iz holivudske produkcije, otkriva zašto je zvuk digitalnog radija neusporediv s FM-om i kako danas zvuče glasovi njegovih kolega sa Stojedinice s kojima opet radi

Radio Nacional, prvi nacionalni digitalni radio, počeo se emitirati 2. kolovoza na frekvenciji DAB+ i putem web stranice tjednika Nacional. Jedna od njegovih važnih karika je šef tehnike Tomislav Hleb.

 Početak profesionalne karijere redatelja zvuka Tomislava Hleba seže u sada već daleku 1984. godinu i vezan je za nekada kultni Radio 101, gdje je radio na legendarnim „Blentonima“, „Zločestoj djeci“ te prvih tisuću reklama, špica i jingleova ovog radija, a koji su u ušima mnogih generacija ostali sve do danas. Nakon radija, njegovi se interesi kreću preko televizije, kompjuterske animacije te montaže slike i zvuka pa sve do filma. Surađivao je s mnogim filmskim redateljima, među kojima posebno treba istaknuti Slobodana Šijana, Ljubišu Samardžića i Radivoja Andrića. Osim na filmu, radio je i na sinkronizaciji brojnih crtića iz holivudske produkcije, kao i na sinkronizaciji reklama. Kreator je višekanalnog trodimenzionalnog zvuka za Expo 1998. u režiji Vinka Brešana i za Expo 2000. u režiji Tomislava Rukavine. Imao je priliku raditi i u Abbey Roadu, najpoznatijem glazbenom studiju na svijetu, gdje su svoje albume snimali The Beatles i Pink Floyd. Dobitnik je brojnih nagrada na području zvuka, reklama i igranog filma te je aktivan član u Hrvatskom društvu filmskih djelatnika. Kad govori o svom zanatu, Hleb najradije ističe besjedu oskarovca Branka Lustiga koji mu je jednom prilikom rekao da su tonci najbolji kad ne spavaju sedam dana, kad su im oči krvave i kad smrde jer se ne stignu tuširati.

 Hleb za Nacional govori da je digitalni radio svojevrsna renesansa radijskog etera. Da je to novi pogled u budućnost, prilika da se kroz platformu DAB ponovo postigne prirodna kvaliteta zvuka. Ono čemu teži je trodimenzionalni zvuk i upravo to želi prenijeti i na radio. Govori i kako na Radio Nacionalu vlada kreativna atmosfera stvaranja koja je ujedinila mlade i stare, one iskusne koji su spremni na nove izazove i one koji tek stasaju.

‘FM radio je izgubio dinamiku, tu razliku između glasnog i tihog. Prošlo je vrijeme agresivnog zvuka. DAB platforma omogućava radiju da više ne mora biti agresivan’, kaže Hleb. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Za sebe kažete da živite u bajci, da ste zaljubljenik u zvuk, netko tko taj zvuk živi, a ne samo radi. O kakvoj se to bajci radi i kako ste iz bajke došli na Radio Nacional?

 Nakon jednog sastanka u Društvu filmskih djelatnika s kolegom, također redateljem zvuka, po standardnoj proceduri sam otišao na pivo. I kako je on isto lagano odustao od borbe za dobar zvuk u hrvatskom filmu, rekao mi je da se otvara Radio Nacional i da je cijela moja stara ekipa sa Stojedinice tamo. Rekao sam tada sebi: Zašto ne?! Nazvao sam Igora Primeca, došao na razgovor i vratio se svojoj ljubavi iz najranijeg djetinjstva, svom dječačkom snu – Trnoružici i radiju. Sad se vjerojatno pitate o čemu ja to brijem. Sve je počelo prije pedeset i kusur godina. Tata me je svakog jutra umjesto budilicom budio upaljenim radiom jer je u to vrijeme u 7:05 tekla priča za djecu. Tako je jednom krenula priča o Trnoružici i kraljeviću koji je savladao sve prepreke i ušao u dvorac stoljetnog sna te zavapio: „O, gdje si kraljevno lijepa?“ A na to mu je odgovorila jeka: „O, gdje si kraljevno lijepa?“ Zvuk jeke, zvuk tog prostora uronio me je u bajku i ja sam vidio taj dvorac. Doživio sam nevjerojatnu slikovitost – dok ležim u krevetu i čujem tatu i mamu kako šuškaju s doručkom, dok čujem zvuk čaja koji se kuha, ja istovremeno vidim taj dvorac. Slikovitost jednog zapravo potpuno auditivnog medija koju sam nazreo kao dijete krenula se ostvarivati na Radiju 101. Dok sam pokušavao biti novinar, neminovno dolazim u kontakt s tehnologijom zvuka. Radosno sam čekao da tehničar ode na kavu pa da sam mogu snimati intervjue i iz njih montirati tonove za priloge na kojima sam radio.

NACIONAL: I kako je priča tekla dalje, kako se dogodila ljubav prema zvuku?

Brzo sam se zaljubio u te gumbiće i shvatio da je zvuk ono što želim raditi, moj životni poziv. Zvuk ima strašnu snagu i moć, on dočarava sliku a da je nužno ne vidite golim okom. On golica maštu. Kroz zvuk možete gledati zatvorenih očiju. Probajte si zamisliti horor film bez zvuka, to je nemoguće jer bez zvuka se gubi cijela atmosfera. Ubrzo postajem tehničar i radim u programu. U ćošku režije je stajao 16-kanalni magnetofon, koji sam čuo kako me doziva. To je mašina kojom možete oblikovati 16 različitih zvukova i pustiti ih u isto vrijeme. I tu počinje magija, to znači da možete stvarati sliku. Već nakon godinu dana radio sam posao višekanalnog snimatelja i producenta zvuka svemirskog serijala „Milan Blenton“. U to vrijeme nije bilo interneta pa se učilo iz knjiga. Tu bih posebno istakao „Zaobilazne strategije“ Briana Ena , a što je definitivno štivo koje bih preporučio svim zvukoljupcima, pa bih iskoristio priliku da mladim tonskim snagama Radija Nacional dam preporuku da se odmah prime čitanja ove knjige. Dok čitate Briana Ena i radite na „Blentonima“, shvatite kako je svemir malen, a nigdje mu kraja.

‘Taj osjećaj da ponovo stvaraš nešto ispočetka riješio je jednu veliku dilemu, treba li sam sebe penzionirati i raditi nekakve dosadne poslove ili se ponovo probuditi’

NACIONAL: Znači li to da je dolazak na Radio Nacional zapravo povratak u jedno bezbrižno, lijepo i kreativno razdoblje?

Taj osjećaj da ponovo stvaraš nešto ispočetka riješio je jednu veliku dilemu, treba li sam sebe penzionirati i raditi nekakve dosadne poslove ili se ponovo probuditi. Ponovo se sjetiti Trnoružice i krenuti slikovito i strelovito naprijed. Tim više, to što Radio Nacional u trenutku mog dolaska još nije krenuo s emitiranjem dalo mi je dodatnu stvaralačku snagu jer najviše od svega volim izazove. Kad se kao čovjek od 60 godina prisjećam što sam sve radio u životu, sve su to bili uglavnom nekakvi novi počeci – sudjelovao sam u stvaranju novih radija, novih televizija, novih projekata i novih tehnologija. Stalno sam radio na nekim izazovima i stalno nešto otpočetka i stalno nešto prvi. Pa onda sam rekao – okej, valjda je to moj životni put, da opet uzmem lopatu u ruke i opet krenem kopati ispočetka. Uvijek u svakom novom poslu ulažem sebe do kraja. Nemam nikakvih kočnica i zato je koji put sa mnom bilo teško raditi jer ne pitam koliko je sati, ne pitam koliko smo dugo na terminu i koliko puta mogu ponavljati, ponavljati i ponavljati dok ne budem potpuno zadovoljan.

NACIONAL: Dakle, danas je novi izazov, novi pogled u budućnost upravo digitalni radio, radio koji se prenosi najsuvremenijom tehnologijom?

Tako je. Digitalni radio je naša budućnost. Njegovo ime može biti i zeleni radio jer on troši barem deset puta manje struje od običnog FM radija. Druga vrijednost digitalnog radija tiče se kvalitete zvuka. FM radio ima problema sa šumom koji na udaljenijim mjestima stvara loš zvuk. Radio je iz tih razloga krenuo u jednom potpuno krivom i grubom smjeru. Da bi u FM-u što više dobacili, odnosno imali više slušatelja, glasovi na radiju su se počeli kompresirati, počeli su se stiskati. Radio je tako umjetno stvorio neku agresivnu glasnoću. Tom je kompresijom u područjima lošijeg signala postigao da ga se bolje čuje, da bude glasniji i jači. No rezultat toga je da svi radiji danas zapravo zvuče isto: da su svi njihovi glasovi i zvukovi izgubili svoju prirodnost, da su izgubili dinamiku, da su izgubili tiše i glasnije. Jednostavno, sve je postalo samo glasno.

‘Na Radio Nacionalu vlada atmosfera stvaranja, volim tu napetost i kreativnu nervozu’, kaže Hleb. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako ovo o čemu govorite objasniti prosječnom uhu? Većina ljudi vjerojatno nije svjesna da je i ovo razlog što većina radija danas zvuči isto.

Danas slušati radio zvuči kao da se cijelo vrijeme vozite autobusom s pokvarenim auspuhom i s otvorenim prozorom, kroz najprometniju ulicu grada, umjesto da hodate šumom i čujete kako vam pucaju sitne grančice ispod nogu, da čujete šuštanje lišća, da čujete ptice kako pjevaju i gavrane kao najglasnije među njima negdje visoko na nebu. To se zove dinamika, to je ono što nam je priroda dala, da naše uho može percipirati u isto vrijeme i muhu i gavrana i grom. Upravo tu dinamiku, tu razliku između glasnog i tihog je izgubio FM radio. Mislim da je prošlo vrijeme agresivnog zvuka i neprirodne dinamike jer upravo DAB platforma omogućava da radio više ne mora biti agresivan. Radio Nacional ne mora više dobacivati dalje, ne mora više biti glasniji od konkurencije. Svi digitalni radiji idu preko iste antene i svi imaju iste uvjete igre. Kad se prekine signal u nekom tunelu, prekinut će se i svim ostalim radijima, i to što je netko glasniji neće ništa značiti. Kod digitalnog radija nema više šuma, njega jednostavno čujete ili ne čujete, ili ga ima ili ga nema. Dakle, govorimo o tome da će DAB vratiti ono što je nekada radio imao dok nije bilo tolike konkurencije. Ovdje nitko ne ovisi o snazi odašiljača. Kroz DAB platformu ćemo opet postići mir, prirodu, kvalitetu i širinu zvuka. Sadržaj koji emitira digitalni radio zatvoren je u svoju digitalnu bocu i ništa više ne može ući u nju. To je priča o potpuno savršenom zvuku bez ikakvog šuma, o zvuku u realnom vremenu koji ništa i nitko ne može zgužvati.

‘Poderao sam hlače na magnetofonu na kojem su snimali Beatlesi. Onda sam tek shvatio gdje sam. Ta poderotina na mojim hlačama stoji i danas. To nije studio, to je muzej, to je hram’

NACIONAL: Osim što vam je digitalni radio kao novi medij veliki izazov, koliko je na vašu odluku utjecala i činjenica da se radi o najrelevantnijoj medijskoj kući u Hrvatskoj, ali i regiji, i što je zapravo vaš cilj?

Kad sam čuo da se moja stara ekipa skuplja oko nekog novog radija i da već postoji ime, a to je Radio Nacional, ne mogu reći da se nisam sjetio neke svoje stalne umjetničko-političke angažiranosti. Nevjerojatno je koliko mi umjetnici znamo pričati o politici, što će možda nekome zvučati čudno. Vodim političke rasprave sa svojim frendovima slikarima i kiparima, gdje se mi vrlo žustro volimo razbacati po tim temama. Nekako mi je spoj vlastite političnosti i kritičnosti s medijem kao što je Nacional dao još jednu dodatnu inspiraciju. Želja mi je da mladim tehničarima, a sve ih se više ovdje okuplja, predam sve svoje znanje. Želim napraviti od njih prave tehničare te s takvom ekipom onda krenuti dalje. Mladi ljudi su mi beskrajna inspiracija jer čovjek učeći drugog neprestano preispituje i uči samoga sebe. Imao sam u životu ogromnu sreću da nađem stvarno fenomenalne učitelje. Nisam ih tražio, ali sam bio spreman učiti. Uvijek sam bio spreman slušati pametnijeg od sebe i znati to poštovati. Kad radiš s mladim ljudima, tim malim spužvama, to te tjera da budeš more. Moraš biti stalno koncentriran i na svako njihovo pitanje ili zahtjev moraš imati odgovor. To me zapravo diže, to me budi i uopće me ne umara. Prije dolaska na Radio Nacional razmišljao sam kako ću naći neki miran posao za penziju, a našao sam si totalno jedan horor u kojem uživam i u kojem se dižem u 6 sati ujutro, a inače se budim u podne. Ponovit ću za sve svoje prijatelje koji u ovo ne mogu vjerovati – dižem se u 6 sati ujutro. I ništa mi nije teško. Evidentno je da je ta kemija koja se stvorila između mene i tih mladih ljudi biološki djelovala na moje tijelo i postala mi je zdravlje i eliksir.

NACIONAL: S emitiranjem se krenulo 2. kolovoza, je li moguće  da na samom početku rada sve funkcionira tip-top? Kakva zapravo atmosfera vlada s obzirom na to da je Radio Nacional kompilacija mladosti i iskustva?

Vlada atmosfera stvaranja. Ponekad je zbunjena, ponekad je nervozna, ali u onom dobrom stvaralačkom smislu. Osim mojih mladih tehničara, tamo su i mladi novinari, to je gro mladih ljudi koji su konstantno prisutni s nekim pitanjima i kojima konstantno nešto ne funkcionira u sustavu. Kod nas je zapravo neprestano prisutna ona nekakva pozitivna i kreativna nervoza na koju sam navikao u životu. Koliko god to zvučalo čudno, ja volim tu napetost. Puni smo grešaka, puni smo problema, puno se kvare printeri, pucaju nam veze, a što samo znači da nam se događaju normalne dječje bolesti. One su uobičajene u jednom ovakvom novom i kompliciranom poslu. Sve je to zapravo dio te neke zdrave priče koji treba proći. Ne mogu si zamisliti da sam došao na neki radio na kojemu sve funkcionira i gdje je sve savršeno – čitaj: dosadno! Ovdje je sve samo ne dosadno. Drago mi je osjetiti kad ti mladi ljudi u nekim mojim stavovima i sistemima koje im namećem pronalaze neku sumnju. Vidim u njima kako misle, a što za sada još ne kažu glasno: „Što sad ovaj stari prdonja priča, ja bih to napravio bolje, brže i na neki drugi način.“ Za sada je to sve još uvijek u povojima, ali osjećam taj bunt. Osjećam tu novu energiju i osjećam tu želju da me preskoče, da budu bolji od mene, a brži već i jesu.

Tomislav Hleb bio je na radiju 101 od 1984. i radio na ‘Blentonima’, ‘Zločestoj djeci’ te na prvih tisuću reklama, špica i jingleova, a kasnije se prebacio na film. FOTO: Privatni album

NACIONAL: Kako je bilo nakon toliko godina, možda čak i puna tri desetljeća, opet sresti dio stare ekipe na jednom mjestu i to opet radno, samo na jednom drugom, ali opet novom, inovativnom projektu?

Nikad nisam bio na godišnjici mature jer moj bivši razred takvo nešto nije organizirao. No slušao sam priče i gledao slike svojih prijatelja s njihovih godišnjica i uglavnom su to bila stravična iskustva. Toliko od mene po pitanju proteka godina i činjenice da svi starimo. Da se vratim na pitanje, moja impresija kad sam vidio staru ekipu na Radiju Nacional je bila da se ništa nije promijenilo! Kao da je vrijeme stalo! Neki su možda dobili koju kilu, probila je možda i koja bora, ali ja tu fiziku uopće nisam primijetio. Meni su svi jednostavno isti. Onaj mir kojim je uvijek zračio Ljudevit Grgurić Grga u pripremanju svojih emisija, kao i svojim glasom, još je uvijek isti. Glasovi se nisu promijenili, i to je ono kako sam ih ja doživio prvi dan u eteru. Svi su bili ispred mene za mikrofonima, pod mojom rukom za pultom i ne bih to propustio nizašto na svijetu. Svi ekvilajzeri njihovih glasova ostali su isti i ja sam se osjećao strašno mlad. Kad je Grga rekao da je to povratak otpisanih, bilo mi je smiješno, ali se ni u jednom trenutku nisam osjetio kao da smo mi otpisani. Nevjerojatnom mirnoćom i danas zrači i Tamara Pavlica. Tu je i Zrinka kao glavna i odgovorna urednica koja mora biti pokretač svega i koja mora tjerati stvari naprijed, unositi jednu brzinu i nevjerojatnu pokretačku energiju. Pri susretu sa svima njima osjetio sam jednu potpunu normalu i odmah smo se primili posla i znali tko što može. Jako smo brzo raspodijelili poslove i pripremili daljnje planove.

NACIONAL: Bitna ste karika ovog radija, u kojem smjeru biste željeli da se on razvija u budućnosti?

Puno mi je značio prvi razgovor s glavnim urednikom Nacionala Berislavom Jelinićem, gdje sam vidio da on ima jasnu viziju te da se naše vizije poklapaju. To je čovjek s kojim ću moći surađivati i ne vidim sebe ovdje u nekom kratkoročnom filmu. Mislim da je to što je napravio vrlo hrabro s njegove strane. A opet, kad gledam cijelu ekipu s kojom je to napravio, pa nije ni loše ući u utakmicu s najboljih jedanaest reprezentativaca koje radijski eter u Hrvatskoj može ponuditi! Svi oni iza sebe imaju 30 ili čak 40 godina iskustva i dobili su nebrojene nagrade za svoj rad. No ipak treba istaknuti da se vremena mijenjaju, da su mediji i ljudi danas drugačiji. Zapravo, cijela je situacija drugačija i mi ćemo se definitivno morati malo prilagoditi novim trendovima: današnjim generacijama, novim razmišljanjima, današnjoj političkoj situaciji, koronama, Europskoj uniji, digitalijama i svemu ostalom što nosi ovo vrijeme. Bit će to opet jedan veliki novi eksperiment za nas, bez obzira na to koliko smo iskusni. Jesmo iskusni, ali smo zapravo opet svi na početku i opet svi nemamo pojma. Danas su druga vremena, osim starih slušatelja slušaju nas i neki novi i drugi ljudi. Mi bismo zapravo trebali biti radio i za bake i za unuke. To je moja želja, da vratimo one nekadašnje i pridobijemo ove današnje trinaestogodišnjake.

‘Drago mi je osjetiti kad mladi ljudi u nekim mojim stavovima pronalaze neku sumnju. Vidim u njima kako misle: Što sad ovaj stari prdonja priča, ja bih to napravio bolje, brže’

NACIONAL: Čemu kao voditelj tehnike i redatelj zvuka na Radiju Nacional težite, o kakvom je standardu riječ?

Naravno, o najvišem standardu. Ono čemu ja težim je trodimenzionalni zvuk – 3D zvuk. To se neće dogoditi tako brzo, ali je moguće. I to je ono što bih volio prenijeti na radio. Želim da u budućnosti imamo radijsku govornu emisiju, gdje vi slušate radio u svojoj sobi, a imate osjećaj da su spikeri oko vas. I da kad slušate digitalni radio putem slušalica na nekakvoj kavi, da imate osjećaj da spikeri sjede oko vas. Da umjesto neke dosadne podloge, kada neki sugovornik govori s mora, vi doista čujete more. Da za vrijeme neke priče o šumi vi čujete šumu. Osim sadržaja teksta, koji je primarno najvažniji na radiju, želio bih da imamo to jedno prirodno okruženje jer je čovjeku trodimenzionalni zvuk bogom dan. Tek danas smo došli do nekakvog realnog trodimenzionalnog stanja u kojem po prirodi ljudsko uho funkcionira. I zato mi je želja da ova agresija vokala koju slušamo po svim stanicama i te borbe za slušatelje jednom prestanu. Da dođemo do mira i da ispliva sadržaj, ali ne isforsirano, nego ugodno. Kao da sjedite i pričate s prijateljicom na kavi, da radio bude zapravo prirodan. Zvuk je svuda oko nas i ja želim postići da naši slušatelji vide zvuk. Želio bih da Radio Nacional upravo u tomu bude pionir.

NACIONAL: Imali ste priliku raditi u najvećim glazbenim i filmskim studijima u Europi. Radili ste čak i u Abbey Roadu u Londonu, najpoznatijem glazbenom studiju na svijetu, gdje su snimali The Beatles i gdje je snimljen „Dark Side of the Moon“, legendarni album Pink Floyda, koji je također bio trodimenzionalan. Kakav je osjećaj raditi u jednom takvom studiju?

Odgovor na ovo pitanje ću početi ovako: Bio sam u popriličnoj gužvi i brzini da što prije završim projekt. I dok smo tako engleski kolege i ja prolazili nekim čudnim i mračnim prolazima, poderao sam hlače na magnetofonu na kojem su snimali Beatlesi. Onda sam tek shvatio gdje sam. Ta poderotina na mojim hlačama stoji i danas. To nije studio, to je muzej, to je hram. To je studio koji nije samo stvarao glazbu nego i proizvodio alate koje danas svi koristimo u procesu stvaranja glazbe. Kad sjednete za njihov pult, to je vrh vrhova u stvaranju zvuka. Učinilo mi se da pult nikada nije bio veći, a da ja nikada nisam bio manji. Ne samo da su mi se tresle ruke nego su mi se odrezala koljena. Od sve te uzbuđenosti užasno mi je bilo teško koncentrirati se na posao koji je trebalo odraditi. U početku sam se potpuno pogubio i zaboravio sve što znam. Kad to vidiš, onda znaš kako vrhunski posao treba izgledati i zvučati. Tamo je sve savršeno, sve funkcionira i sve je najskuplje. To je studio koji neprestano raste, hvata i uključuje nove tehnologije. On se stalno mijenja. Sve se brzo mijenja osim velike dvorane za snimanje orkestra u kojoj zidovi nisu ofarbani već 40 godina jer ih je strah da ne naruše akustiku prostora.

Komentiraj