Marko Golubić (22) iz zagrebačke Dubrave novi je svjetski prvak u taekwondou i probio se na peto mjesto svjetske liste najboljih boraca

Tri puta sreća nije bila na njegovoj strani. Ni jedna svjetska ni tri europske medalje nisu mu htjele doći u ruke. Nizu neuspjeha sada je došao kraj; onaj za koji se najmanje očekivalo da će uspjeti – uspio je. Dvadesetdvogodišnji Zagrepčanin Marko Golubić postao je svjetski prvak taekwondoa 3. lipnja u azerbajdžanskom gradu Bakuu. Sada je on, uz Filipa Grgića 2007. godine, postao drugi hrvatski muški natjecatelj koji je u povijesti osvojio titulu „najzlatnijeg sjaja“.

Put do titule za ovog studenta sportskog menadžmenta nije bio lagan. Marko trenira svakodnevno dva-tri puta u zagrebačkom klubu Metalac, dok su se nakon neuspjeha na prijašnjim prvenstvima, za postizanje izvrsnih rezultata na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu, njegove dnevne rutine vježbanja samo još pojačale. Ovaj najnoviji rezultat stoga nije sreća, nego pokazatelj uloženog truda.

„Uvijek sam ispadao u onim tijesnim borbama za medalju. Međutim, nisam odustajao od svog cilja. Nastavio sam trenirati kao da se ništa nije dogodilo – nisam padao u depresiju. Ja i moje suborkinje i suborci trenirali smo četiri puta dnevno u pripremi za ovogodišnje Svjetsko. Napor se po meni vidi u rezultatima prvenstva – najviše smo do sada od svih hrvatskih ekipa osvojili medalja na svjetskom prvenstvu. Šest medalja je fantastičan rezultat za Hrvatsku i hrvatski taekwondo. Ja sam u prvom komentaru svoje pobjede izjavio da je ovo čudo božje, no kada malo više o tome razmislim – nije ovo nikakvo čudo s obzirom na to koliko treniramo, koliko se dajemo u taj sport kada smo u dvorani više od pola dana i da smo za pripreme pred prvenstvo samo trenirali, jeli i spavali. Ovo je pokazatelj našeg rada“ , komentirao je Golubić svoj i rad ostatka Hrvatske taekwondo reprezentacije za Zagreb News.

Svjetska medalja riječi su koje je lijepo čuti, pogotovo za Marka koji je iznimno ponosan i zahvalan za svoj rezultat. On ga je sada doveo do 5. mjesta na svjetskoj rang ljestvici taekwondo boraca, ali mu je i omogućio da osvojio još ljepše i sjajnije zlato. Prema trenutnom poretku, Marko ima siguran ulaz na iduće Olimpijske igre u Parizu.

„Ciljam na iduće Olimpijske igre. Sada sam dobio 140 bodova na svjetskoj rang ljestvici. Plutao sam između 20. i 25. mjesta, a sada sam skočio na 5. mjesto. Prva šestorica igrača ljestvice imaju siguran prolaz na Olimpijske igre, no do kraja godine me još čekaju tri Grand Prixa, što su dodatni bodovi za tu ljestvicu. Ako sve bude dobro, ostat ću na trenutnoj poziciji. Onda nema nikakve dileme. Sada ću se malo odmoriti preko ljeta i proslaviti pobjedu i kasnije pokušati skupiti maksimalan broj bodova. Ako ne bude sreće s tim, ići ću na kvalifikacije“, dodao je Marko Golubić.

Putanja prema olimpijskoj medalji započela je za Marka Golubića u prvom razredu osnovne škole. Jedna njegova prijateljica pozvala ga je da joj se pridruži na treningu taekwondoa. Marku se odmah svidio sport tako da je ostao. Ubrzo su i treneri uvidjeli da mladi Marko ima talenta te su treninzi postali svakodnevni, pa su krenuli i turniri, a i osvojio je nekoliko puta prvenstvo Hrvatske. Kasnije se pridružio renomiranom zagrebačkom taekwondo klubu Metalac, dok je ovogodišnje zlato postigao uz pomoć splitskog trenera Dejana Mesarova i još nekoliko hrvatskih borkinja i boraca.

„Ima nas nekoliko. Svi uz mene su osvajačice i osvajači velikih medalja. Tu je primjerice dobar prijatelj i cimer Ivan Šapina koji je također iz splitskog kluba trenera Mesarova, ali trenira također sa mnom ovdje u Zagrebu i posljednje dvije godine intenzivno radimo zajedno. On je inače olimpijac iz Tokija. Svi zajedno prolazimo pakao na treninzima i borimo se međusobno i kad dođemo na natjecanja, to nam je mačji kašalj“, rekao je Marko Golubić.

Nije Marko samo predani sportaš. Strastveni je nogometaš i navijač Dinama još od djetinjstva koje je proveo u Dubravi. Kvart je u mnogim aspektima utjecao na njega.

„Cijeli život sam u Dubravi. Kvartovski način života – škola, zezancije, druženje na klupicama, tučnjave… Imam sreće što me sport i djelomično odvukao od svega toga, tako da nisam previše provodio s ekipom po gradu kako to inače bude, nego sam uvijek navečer išao na trening, dok su oni igrali nogomet. Da nije bilo taekwondoa i prijatelja koji su me poticali na taj sport, možda bih ostao s tim prijateljima u kvartu i otišao u nekom lošem smjeru, kao što su i mnogi otišli. Na kraju sam odabrao put taekwondoa, jedan specifičan način života koji taj sport iziskuje i sve se na kraju isplatilo.