Ovaj vikend u kinu Europa održana je svečana dodjela nagrada 11. Subversive Film Festivala – Wild Dreamer.

I ove su se godine u natjecateljskoj selekciji nalazili hvaljeni filmovi renomiranih redatelja, a najboljima među njima proglašeni su Hotel Jugoslavija (dokumentarni film), Osmi kontinent (kratkometražni film), Zama (igrani film).

Nagrade Wild Dreamer dodijelio je žiri u sastavu: Louis Armand, pisac i voditelj Centra za kulturnu i kritičku teoriju pri Karlovu sveučilištu u Pragu; redateljica koja je kao višegodišnja aktivna članica i predsjednica Kino video kluba Liburnija film Rijeka ostvarivala brojne projekte – Marina Baničević te vizualna umjetnica i filmologinja Ivana Keser čiji je umjetnički rad kontekstualiziran u nekoliko svjetskih i domaćih povijesnih pregleda, antologija, knjiga i udžbenika.

“Hotel Jugoslavija (2018) filmski je esej u kojemu autor Nicolas Wagnières na razmeđi pojedinačnoga i kolektivnoga, privatnoga i javnoga, prošloga i sadašnjeg, ali i političkog i estetskog pripovijeda o nekada najluksuznijem i najvećem hotelu na Balkanu. Hotel autoru služi kao polazno mjesto naracije o vlastitoj obitelji, svojem odnosu prema državi koje više nema, o turbulencijama kroz koje je prošao. Tako jedan hotel postaje sinegdoha puno šire slike, nekoć velike države. Napuštene, ruinirane ili prenamijenjene prostorije snimljene preciznim vožnjama kamerom uz prateću glazbu pozivaju na promišljanje kako je jedan sistem prepun mana novom sistemu u nasljedstvo prepustio imovinu s kojom se on ne zna i ne može nositi“, piše u obrazloženju žirija.

Dobitnik u kratkometražnoj konkurenciji film je Osmi kontinent (2017) grčkog redatelja Yorgosa Zoisa koji uranja u groblje odbačenih prsluka za spašavanje na novom kontinentu čiji je jedini žitelj jedan radnik.

“Jedanaestominutni film snimljen na grčkom otoku Lezbosu svjedoči o tragovima koji ostaju za valovima izbjeglica u obliku odbačenih pojaseva za spašavanje, nađenim u moru. Osmi kontinent nalazi se, simbolički, na antičkom otoku čija su dva kratera pretvorena u deponij, groblje tisuća pojaseva za spašavanje. Podsjetnik je to na individualne životne priče o neizvjesnosti, krijumčarenju ljudi, na ideju boljeg života, na anonimne snove i nadanja, na ono što ostaje kao trag egzodusa preko Mediterana do tvrđave Europe. Personalna etika Yorgosa Zoisa zasniva se na minimnalističkoj estetici i na nijemom svjedočenju, filmu bez ljudskog glasa usmjerenom na hvatanje kadra, gdje se, kako sam autor kaže interpretacija pretvara u iskustvo“, riječi su žirija.

“Zama (2017) Lucrecie Martel njezin je dugoočekivani povratak filmu, koji se dogodio nakon devetogodišnje pauze, iznimno uspješan, budući da je proglašen najboljim u igranoj konkurenciji. Ovaj veliki odsanjani komad ujedno je i njezin prvi film s glavnim muškim likom, njezina prva literarna adaptacija i njezin prvi povijesni film koji promatra dekorativna tijela kolonijalizma. Don Diego de Zama guvernerov je administrativni savjetnik u službi španjolskog kralja koji čeka na premještaj. No, kraljevo pismo nikako da stigne, a birokratska intervencija pretvara ga u zatočenika prostora kojem ne želi pripadati. Oko te priče, prema obrazloženju žirija, nastaje naizgled klasična periodna drama koja alegorijski razrađuje europski kolonijalistički mit, a istovremeno nudi suvremenu dijagnozu iskrivljene psihe koja se nikad nije prestala propagirati; ukratko konstruira neokolonijalnu kritiku – kritiku zavaravanja našeg svijeta. Martel pokazuje kako sjećanje na Europu najbolje čuvaju oni koji nikad nisu zakoračili u Europu, pritom nastaje svojevrsno europsko čistilište koje lebdi negdje na granici Starog i Novog svijeta”, naglašava se u obrazloženju.

Komentiraj