Ideja o ponovnom uvođenju vojnog roka u Hrvatskoj ponovno se našla u središtu javnog interesa nakon najava da Ministarstvo obrane radi na konceptu neke vrste vojne obuke, na što stručnjaci upozoravaju da je to tema koja zahtijeva temeljitu analizu obrambenih potreba i kapaciteta.

Vojni rok ukinut je u Hrvatskoj 2008. godine odlukom kojom se u svrhu profesionalizacije vojske suspendirao obvezni vojni rok te se uvelo dragovoljno služenje vojnog roka.

Od tada se tema ponovnog uvođenja vojnog roka sporadično pojavljuje u javnosti, često uoči izbora.

Slavko Barić, predavač na Hrvatskom vojnom učilištu, smatra kako u ovom momentu vojni rok ne smije biti cilj nego plod dublje i šire analize o obrambenoj politici i sigurnosnoj situaciji u kojoj se Hrvatska trenutno nalazi.

“U ovoj raspravi ne vidim da se odgovara na potrebe struke već isključivo javnosti.

Trebamo učiti od drugih zemalja u EU i NATO-u koji pitanju pristupaju sveobuhvatnije i rade ciljane provjere i analize sigurnosnih potreba”,  izjavio je Barić.

S time se slaže i vojni analitičar Vlatko Cvrtila koji smatra da je Hrvatskoj prije uvođenja bilo kakvog oblika vojne službe potrebna ozbiljna analiza i procjena toga koji su obrambeni i vojni kapaciteti hrvatske vojske i onda procijeniti kakav tip vojne edukacije nam je potreban.

“Mi se ovdje krećemo potpuno suprotnim smjerom u kojem prvo određujemo edukaciju, a tek onda odlučujemo koji će ishodi edukacije biti u smislu podizanja naših vojnih sposobnosti” pojasnio je Cvrtila.

Modeli vojnog roka u Europi

Premda je politika prema vojnom roku početkom milenija bila ukidanje obaveznog vojnog roka u posljednjih nekoliko godina bilježi se porast zemalja koje razmatraju ponovno uvođenje vojnog roka.

Tema je ponovno krenula dolaziti u fokus prilikom sukoba Rusije i Ukrajine te je nakon sukob na Krimskom poluotoku 2014. nekoliko zemalja krenulo u sveobuhvatnije obrambene politike koje uključuju neke oblike vojne obaveze građana.

“U pravilu vidimo da se situacija u međunarodnim okvirima razvija i vidimo da se komplicira. Veliki broj zemalja razmišlja o vraćanju vojnog roka ili ga vraća u potpunosti. Tako da je u tom kontekstu jasno ponovno obnavljanje teme vojnog roka” ,istaknuo je vojni analitičar Marinko Ogorec.

Među zemljama koje raspravljaju o ponovnom uvođenju vojnog roka najdalje pomake su napravile baltičke i skandinavske zemlje koje su ponovno uvele različite oblike vojnog obučavanja.

Barić smatra kako skandinavske zemlje predstavljaju dobar model sveobuhvatnijeg pristupa obrambenoj politici. „Kroz sustav civilne obuke obrazuju građane kako bi bili spremni za civilnu obranu, a tek u idućoj fazi uzimaju mali postotak ljudi na obrazovanje usmjereno ka vojnim sposobnostima i analizama” pojašnjava Barić.

Obrambeni sustav nije pitanje vojnog roka nego obrambenog planiranja i sigurnosne pripreme zemlje što znači da moraju postojati dva elementa – vojna priprema i civilna priprema stanovništva.

Pozitivnu ocjenu ovakvog modela daje i Cvrtila koji naglašava kako samo pitanje vojnog roka ne smije biti izuzeto od sveobuhvatnijeg pristupa sigurnosnoj i obrambenoj politici.

Kapaciteti vojske i države za provođenje vojnog roka

Ako bi Hrvatska krenula u ponovno uvođenje vojnog roka procjena je da bi se za tu namjenu godišnje izdvajalo oko 170 milijuna eura.

Cvrtila drži da bi se za to našlo prostora u proračunu, no stručnjaci smatraju kako nije samo u pitanju financiranje nego i način provođenja vojnog roka.

Ogorec smatra kako bi se vojska morala revitalizirati, ističući da je potrebno razmisliti o duljini trajanja same obuke dođe li do uvođenja vojnog roka.

Po njegovu mišljenju šest mjeseci bi bilo dobro vrijeme da polaznici prođu obuku, djelomično i specijalističku, te da se nauče funkcionirati u sustavu obrambenih potreba.

Ideju potencijalnih tečaja u trajanju od mjesec dana koja jedna od opcija koje su se pojavili u javnosti je za Cvrtilu problematična jer smatra da se hrvatski građani suočavaju s rizicima koji nisu isključivo pitanje vojske nego i civilne zaštite.

“Ono što sigurno jest da smo dnevno okruženi rizicima koji su posljedica ili klimatskih promjena ili ljudskog djelovanja i sličnog, koji ugrožavaju zdravlje ljudi i okolinu.

Siguran sam da velika većina ljudi, ne samo onih koji bi potencijalno bili polaznici tečaja primjerice punoljetni srednjoškolci, nema pojma da postoji civilna zaštita i ne znaju kako su organizirani naši sustavi zaštite i spašavanja”, upozorava Cvrtila.

Ističe kako upravo civilna zaštita  predstavlja mehanizam koji bi mladima ponudio vještine potrebne da se smanje svakodnevni rizici.

“To je puno šire od vojnih sposobnosti te bi možda bilo bolje da razmišljamo o razvijanju sigurnosne politike puno više razine nego što je sad” zaključio je Cvrtila.

S takvim zaključcima slaže se i Barić koji je istaknuo kako je i bitno pitanje kadra koji bi provodio vojnu obuku. On misli kako bi dovođenje časnika iz redovne vojske da vrše obuku bilo remećenje redovnog rada vojske.

“Treba se stvoriti organizacijski, ljudski i materijalni uvjeti kako bi se uvodilo nešto što je ozbiljan odgovor na sigurnosne izazove u kojima se mi trenutno nalazimo”, naglasio je Barić.