STEFAN ARSENIJEVIĆ: ‘Nadam se da do mog novog filma neće opet proći 10 godina’

Film ‘Strahinja Banović’ redatelja Stefana Arsenijevića osvojio je najvažnije nagrade na festivalu u Karlovym Varyma. Film je spoj je srednjovjekovnog epa s aktualnim događajima u Srbiji uslijed migrantske krize, a Arsenijević je s njim doživio veliki uspjeh – u nacionalnim medijima proglašen je srpskim filmom stoljeća

Rijetko se događa da jedan film osvoji većinu najvažnijih nagrada na velikom festivalu kao što se to dogodilo na nedavno završenom filmskom festivalu u Karlovym Varyma. Na ovom najstarijem srednjoeuropskom festivalu pobijedio je srpski film „Strahinja Banović“ redatelja Stefana Arsenijevića. Francuski glumac Ibrahim Koma je za ulogu proglašen najboljim glumcem, dok je Jelena Stanković, supruga Stefana Arsenijevića, nagrađena za najbolju kameru. Još dva žirija dodijelila su mu nagradu za najbolji film, Ekumenski žiri i žiri udruge europskih kinoprikazivača Europa Cinema Labels. Za Arsenijevića (44) to je velik uspjeh nakon kojeg je „Strahinja Banović“ u srpskim medijima proglašen srpskim filmom ovog stoljeća.

Radnja filma događa se tijekom migrantske krize u Beogradu, gdje migrant iz Afrike (Ibrahim Koma) živi sa suprugom u migrantskom kampu, uzima ime Strahinja te želi dobiti azil kako bi mogao živjeti u Srbiji. No njegova supruga bježi sa sirijskim migrantom jer se želi dokopati neke zapadnoeuropske zemlje u kojoj bi radila kao glumica. Strahinja kreće u potragu za njom i pronalazi je u Mađarskoj. Arsenijević je koristio motive srednjovjekovnog epa „Banović Strahinja“ smještenog u 14. stoljeće, kada srpskom vitezu Strahinji Banoviću Turci otimaju ženu, a on kreće u potragu za njom.

Kada smo razgovarali s Arsenijevićem, on je boravio u Sutivanu na Braču gdje ljetuje već godinama jer njegova supruga tamo ima obiteljsku kuću. On je iz Sutivana otputovao na festival i vratio se s nagradama na Brač. Zanimljivo, Arsenijević je ovog ljeta u Sutivanu ugostio njemačkog redatelja Dietricha Brüggemanna čiji se film „Nö“ također natjecao na festivalu u Karlovym Varyma. Zajedno su iz Sutivana otišli na festival na kojem je i Brüggemann osvojio nagradu, onu za najboljeg redatelja. Tako je Sutivan, kaže nam Arsenijević, ove godine bio domaćin pobjednicima filmskog festivala u Karlovym Varyma.

NACIONAL: Kako je vaš producent Miroslav Mogorović reagirao kada ste mu predočili ideju za ovaj film?

Ideja je toliko neobična, suluda i neočekivana. Prvi put sam tu ideju iznio Mogoroviću upravo u Sutivanu kada je došao posjetiti nas na nekoliko dana. Tada sam mu bojažljivo rekao „Čuj, slušaj, mislio sam napraviti takav film…“. Mogorović je nekoliko sekundi bio zbunjen, a onda je rekao „U, pa to je super“. Ja sam spojio dva svoja projekta. Želja mi je bila napraviti suvremenu interpretaciju „Banović Strahinje“ jer volim tu pjesmu. Prelijepa je, fokusira se na ljubavnu priču, što je meni uvijek važno je me samo ljubavne priče zanimaju. Ta ljubavna priča je neobična, u njenom središtu je ljubavni trokut. Ima neku plemenitost, to je dio naše kulturne baštine, ali je drugačija. To nije mačevanje, koplja i konji. Iako je to epska pjesma, govori o nečemu nježnom, govori da je biti junak nešto veće od tih bitaka i mačevanja. Junak je onaj koji je čovjek, onaj koji može razumjeti drugoga, koji ima empatiju, i ono najvažnije, to je pjesma o oprostu. U poplavi filmova o osveti dobro je promijeniti narativ kako bismo vidjeli možemo li imati suvremenog junaka koji oprašta. Ako je u tom tzv. mračnom srednjem vijeku nastala takva pjesma koja se održala do danas, onda sam, kao vječni optimist, vjerovao da i danas može naći publiku.

Redatelj Stefan Arsenijević, glumac Ibrahim Koma i producent Miroslav Mogorović primaju nagradu. FOTO: KVIFF

NACIONAL: U kojem trenutku ste shvatili da biste mogli spojiti ep „Banović Strahinja“ s aktualnim događajima u Srbiji oko migrantske krize?

Kako se uvijek igram s nekoliko projekata u glavi, onda sam se igrao i s tim projektom pitajući se kako bi to izgledalo danas. Već postoji čuvena verzija Vatroslava Mimice iz 1981. s Francom Nerom i Draganom Nikolićem. Htio sam napraviti nešto drugačije i nešto moderno. Paralelno s time dogodila se migrantska kriza, pri čemu je Beograd bio važno mjesto na balkanskoj migrantskoj ruti. Vidjeli smo tisuće i tisuće nesretnih ljudi koji su dolazili i lutali gradom, potpuno izgubljeni. Bili su očajni, izbezumljeni, osjećali smo potrebu da im pomognemo. Razgovarao sam s mnogima od njih i shvatio da su dobar dio njih obrazovani ljudi koji su imali ugledne profesije, ali su bili primorani napustiti svoja ognjišta i otići u neizvjesnost. Takva vrsta drame me kao redatelja mobilizirala. U medijima se navodilo kako je to najveća izbjeglička kriza nakon Drugog svjetskog rata, ali su u tim istim medijima migranti bili predstavljeni samo kao brojke, malo je tu bilo intimnih priča. Imao sam osjećaj da se preda mnom događa nešto veliko, želio sam nešto napraviti, ali nisam znao kako i što. U jednom trenutku ta su se dva moja projekta spojila u jedan. Odjednom mi je kliknulo, što ako bi siže „Banovića Strahinje“ mogao biti siže filma o migrantima.

NACIONAL: Kako se u Srbiji gledalo na dolazak migranata?

Velik broj migranata je nadirao, neke desno orijentirane grupe vodile su kampanju protiv njih, jedan broj ljudi je i strahovao jer se javljao strah da će oni promijeniti Europu, naš način života, našu kulturu. Zanimalo me što ako ti ljudi kojih se možda i bojimo odjednom postanu utjelovljenje naše kulturne baštine? Što ako je oni prigrle kao svoju? Što ako umjesto nekih naših nacionalnih heroja zamislimo neke afričke migrante. U to vrijeme i Angela Merkel je rekla da su migranti novi Europljani. A ja sam pomislio, ako su novi Europljani, možda bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi bilo da oni ožive naše stare priče.

 

‘U biti, film je ljubavna priča s kojom se svatko može identificirati. Politička poruka je da oni koji nisu ni razmišljali o migrantima provedu 90 minuta u kinu i prožive ih s njima’

 

NACIONAL: Usprkos svemu, u filmu ste nastojali izbjegavati politiku, i srpsku i mađarsku, osim prikazivanja bodljikave žice na granici. Je li to bila vaša intencija, jeste li samo željeli prikazati ljudsku stranu migranata od kojih se osim po boji kože, ne razlikujemo?

Tako je. Činilo mi se da ću, ako krenem s jakim političkim porukama, na kraju komunicirati samo s ljudima koji su na mojoj političkoj strani. A ja sam želio film koji može gledati najšira publika. Moj glavni cilj bio je da konačno tim migrantima dam neka individualna odličja. Da ih ne gledamo kao apstraktne ljude ili kao jadnike ili kao osvajače koji nas dolaze pokoriti. Važno mi je bilo prenijeti ono što sam iskusio u susretima s migrantima, a to je da su ti ljudi isti kao i mi te da se i nama može dogoditi ista stvar. Ako u filmu i postoji politički element onda je to subverzija kako bismo se identificirali s ljudima s kojima se možda ne bismo tako lako identificirali. Naša odluka bila je da to izvedemo tako da, za razliku od većine filmova o migrantima, našim junacima problemi ne proizlaze iz migrantske krize. Njihovi glavni problemi su osobni, ljudski, ljubavni. A sve se to događa u kontekstu izbjegličke krize, što cijeloj stvari daje dodatnu uzbudljivost. U suštini, to je ljubavna priča s kojom se svatko može identificirati. Moja politička poruka je da neki gledatelji koji nisu ni razmišljali o migrantima provedu 90 minuta u kinu i prožive ih s njima.

NACIONAL: Često spominjete oprost kao važan element ovog filma. Što želite da publika shvati kao oprost u ovom filmu?

Pjesma završava stihovima „Pomalo je takijeh junaka kâ što bješe Strahiniću bane“, a mi njima započinjemo film. Oprost nije nešto što je jednostavno i lako. Za to je potrebno neko vrijeme ili da je čovjek veći od prosjeka. Želio bih da film potakne gledatelje da u sebi potraže plemenitost i viteštvo u duhovnom smislu. Želio bih da budemo bolji no što jesmo, to je glavna poruka filma. To i možemo, ali tu je dominantna kultura oko nas i politička situacija koje nam govore da mrzimo i da se osvećujemo, umjesto da volimo i opraštamo.

NACIONAL: Glavni glumac Ibrahim Koma toliko je uvjerljiv u ulozi migranta da izgleda kao stvarni migrant kojeg ste angažirali kao naturščika. Kako ste angažirali ovog francuskog glumca i pritom ga naučili i nekoliko rečenica srpskog jezika?

Taj lik inspiriran je stvarnim migrantom iz Gane koji se zove Ibrahim Ishak i koji živi u izbjegličkom kampu. Njegova priča slična je priči glavnog junaka iz filma. Predao je papire za dobivanje azila u Srbiji, ali procedura je duga i on, jadnik, čeka. Dok čeka, želi postati nogometaš i trenira u jednom lokalnom nogometnom klubu, ali službeno će moći igrati tek kada dobije papire. Paralelno volontira u Crvenom križu, uči jezik i trudi se na sve moguće načine da, kada ga pozovu na završni razgovor, ima što više aduta da ostane u Srbiji. Za razliku od većine ljudi koji žele otići na zapad, njemu se čini sasvim dovoljnim ostanak u Srbiji. Prihvatio je sredinu i želi se asimilirati. On nam je bio osnovna inspiracija za glavni lik filma. Prva ideja bila je da probamo s naturščicima, ali uloga Strahinje je kompleksna, cijeli film baziran je na glavnom glumcu. Činilo mi se da netko bez glumačkog znanja i vještina ne može iznijeti tako veliku ulogu. Shvatio sam da nam treba izvrstan glumac, netko s iskustvom. Ibrahim Koma počeo je glumiti kao dijete, bio je poznat po ulozi u seriji „Saint-Tropez“, nema klasičnu glumačku naobrazbu ali je kasnije išao iz filma u film, imao je dosta glavnih uloga. Nakon našeg filma dobio je ulogu u TV seriji „Put oko svijeta u 80 dana“, gdje glavnu ulogu glumi David Tennant, a Ibrahim Koma glumi Passepartouta. Imao sam dokumentaristički pristup filmu, statisti i neke manje uloge su pravi migranti, tako da je bilo jako važno da se glavni glumac uklopi svojim stilom glume. Da bude autentičan i da ne pretjeruje. Kao veliki profesionalac on je nekoliko mjeseci prije snimanja insistirao na preseljenju u Beograd. Iznajmili smo mu stan, razgovarao je s migrantima, razgovarali smo o scenariju, svaki dan imali smo probe, učio je jezik. Kada je krenulo snimanje koje je tjelesno bilo naporno, najmanje problema imao sam s njim jer smo unaprijed odradili domaću zadaću. Dao je sebe u ovu ulogu i na tome sam mu beskrajno zahvalan.

Lik glavnog glumca Ibrahima Kome inspiriran je stvarnim imigrantom iz Gane koji se zove Ibrahim Ishak i koji živi u izbjegličkom kampu. FOTO: Promo

NACIONAL: Je li istina da niste znali da je Maxim Khalil, drugi glavni glumac, velika zvijezda u Siriji?

Rekli su nam da je on poznati sirijski glumac, ali on je zapravo velika zvijezda u cijelom arapskom svijetu. On je, kao velika zvijezda, podržao Arapsko proljeće, nakon čega je zbog događaja u Siriji bio prisiljen pobjeći iz zemlje. Ima izbjegličko iskustvo, a sada živi u Francuskoj. Kada je došao na snimanje filma, imali smo veliku scenu s puno migranata. Odjednom je među migrantima nastala nevjerojatna euforija. Trebalo nam je neko vrijeme da shvatimo što se događa. Izgledalo je kao da je Brad Pitt došao na snimanje. Među migrantima iz arapskog svijeta prvo je zavladao strah od prilaska Maximu, da bi mu nakon toga počeli prilaziti i fotografirati se s njim. Kada smo počeli snimati, svi su željeli biti u kadru pored njega.

NACIONAL: Iako ste rekli da je bilo desničara koji su vodili kampanju protiv migranata, u filmu ih ne prikazujete. Vi ne osuđujete nikoga, ni one taksiste koji ih prevoze do mađarske granice, ni policiju koja ih u tome pokušava spriječiti, nikoga.

Najlakše bi bilo prikazati trgovce ljudima i policiju kao negativce, taj pristup mi je bio suviše lak. Za ovakav pristup ključan mi je bio događaj kada me je Beogradu vozio jedan taksist. Bio je uznemiren, pitao sam ga što mu je, a on mi je rekao kako ga je migrantska obitelj zaustavila i tražila da ih preveze do mađarske granice. Cijena te vožnje je 100 eura. Odbio ih je jer bi se, u slučaju da ga zaustavi policija, to vodilo kao trgovina ljudima. Zaplijenili bi mu auto i ne bi imao od čega živjeti. Rekao mi je da valjda treba pitati svakoga odakle je kako ne bi ispao trgovac ljudima. Taj razgovor s taksistom otvorio mi je i taj aspekt priče. Čini mi se da je lako osuđivati, ali te ljude treba razumjeti. Da, znamo za priče o švercanju migranata u neljudskim uvjetima. Taksisti, da ne moraju, ne bi to radili. Prisiljeni su to raditi zbog vlastite egzistencije. Ne vjerujem da su se taksisti obogatili na tome. Taj pristup mi je bio bliži a i pjesma „Banović Strahinja“ vodi te prema plemenitosti. Ona ruši nacionalne i vjerske stereotipe i gleda na čovjeka s velikom empatijom.

 

‘Dobar dio migranata bili su obrazovani ljudi primorani napustiti svoja ognjišta i otići u neizvjesnost. Takva vrsta drame mobilizirala me je kao redatelja’

 

NACIONAL: Mislite li da će vam netko reći da ste nagrade u Karlovym Varyma osvojili zato što ste pogodili temu, a filmski festivali vole takve teme?

Vjerojatno će to netko reći, ali radi se o velikoj temi gdje je pitanje kako će joj netko prići i hoćete li od nje napraviti dobar film. Kada smo počeli snimati film, ljudi su nam govorili „Ah, pa ta tema je već premašena, zašto sada snimate film o tome?“. Nakon godinu i pol dana pandemije dogodio se Afganistan, što je promijenilo diskurs, ljudi su počeli razmišljati o nečem drugom te su migrantska pitanja opet u žiži zanimanja. Ono što je mene oduševilo je to da su sva tri žirija koja su nam dali nagrade za najbolji film u fokus stavila ljubavnu priču. Ja sam i želio napraviti ambivalentnu, kompleksnu, ljubavnu priču. Moj prethodni film zvao se „Ljubav i drugi zločini“ tako da ispada da sam opsjednut ljubavlju.

NACIONAL: Vi ste 2003. s kratkim filmom „(A)Torzija“ bili nominirani za nagradu Oscar, slijedio je dugometražni film „Ljubav i drugi zločini“ te ste proglašeni velikom nadom srpskog filma. Što se u međuvremenu dogodilo?

Deset godina nisam snimio film, ali to ne znači da nisam ništa radio. Pripremao sam dva filma koja se nisu dogodila. Snimiti film u Srbiji veliki je pothvat. Nakon što dobijete novac od filmskog fonda, treba ući u koprodukcije i izgurati cijelu stvar do kraja. Ovaj film sam radio četiri godine. Gledatelji misle da je film crveni tepih i premijere, ali tome prethodi dug rad koji ne daje odmah rezultate. Nadam se da neću napraviti stanku od 10 godina do sljedećeg filma. S druge strane, bavio sam se edukacijom. Predajem na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, a paralelno s time pokrenuo sam s Goethe Institutom regionalni trening-program za redatelje iz jugoistočne Europe koji razvijaju prve dugometražne igrane filmove. To sam osmislio i vodim ga već šestu godinu. Godišnje primamo osam sudionika, odgovara mi taj kontakt s mladim redateljima. Stižu i rezultati, „Murina“ Antonete Alamat Kusijanović razvijana je na ovom programu i bio sam izvan sebe od sreće kada sam vidio uspjeh koji je ostvarila na festivalu u Cannesu.

Komentiraj