Jasminka Domaš, spisateljica, novinarka i znanstvenica, imala je vrlo uspješnu godinu jer su njezini radovi uvršteni u dvije antologije – nekoliko pjesama u „Antologiju hrvatske antiratne poezije“ Domović / Goleš Glasnović, a priča „Purimspiel“ u američku antologiju Nore Gold, u kojoj su najbolje priče sa židovskom tematikom objavljene u posljednjih 25 godina.

Jasminka Domaš rođena je u Banjoj Luci, u Zagrebu je diplomirala politologiju te magistrirala biblijski i suvremeni judaizam. Specijalizirala se za problematiku nacionalnih manjina i međureligijske odnose, s područja judaizma objavila je više od tri stotine priloga. Gost je predavač na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu – Studiju religijske kulture, a od 1995. do 1998. godine snimila je više od dvije stotine dokumentarnih svjedočanstava za američku Zakladu za vizualnu povijest Preživjeli svjedoci holokausta, čiji je osnivač i predsjednik Steven Spielberg.

NACIONAL: Vaša priča uvrštena je u američku antologiju Nore Gold u kojoj su najbolje priče sa židovskom tematikom 18 autora iz različitih zemalja, objavljene u posljednjih 25 godina. O čemu se radi, koja je vaša priča i o čemu govori?

Priču „Purimspiel“ napisala sam prije šest ili sedam godina i poslala je u online časopis Jewish Fiction koji je utemeljila dr. Nora Gold, i sama uspješna književnica iz Bostona. Na engleski ju je prevela prof. Iskra Pavlović koja više, nažalost, nije među nama. Ponekad je važno prihvatiti izazov pa ako uspijemo, dobro. Kada je priča objavljena, nisam bila previše uzbuđena. Takav sam valjda tip, pomalo stoik i najvažnije mi je zadržati svoj mir.

NACIONAL: Što vas je inspiriralo za tu priču?

Poruka purimskog blagdana je da su nam često značenja nekog događaja skrivena i da nam se ponekad nešto čini na našu štetu, a zapravo nam bude na korist. Naravno, vrijedi i obrnuto. Teško je uvijek predvidjeti ishod zbivanja, ali znam da je dragocjeno, ako je ikako moguće, misliti unaprijed.

NACIONAL: Koliko je to značajno za vas kao autoricu? Kako se osjećate zbog činjenice da ste prepoznati kao jedna od najboljih židovskih autorica u svijetu? Jednako tako, nekoliko vaših pjesama uvršteno je u „Antologiju hrvatske antiratne poezije“ Domović / Goleš Glasnović. Koje su to pjesme?

Iza mene su godine pisanja i stvaranja. Moja književna karijera nije nastala preko noći. Mnogi književni kritičari i akademici prepoznali su moj specifičan stil pisanja. Bitno je po načinu pisanja i prenošenja osjećaja na čitatelje biti originalan. Zapravo, u umjetnosti općenito važno je da netko zavoli način na koji pišete ili slikate, skladate… U tome se uspije ili ne uspije. Kada je riječ o spomenutoj antologiji, dobar je osjećaj što ne znam osobno ljude koji su birali priče i nikoga nisam vukla za rukav, a to ni inače ne radim. Ono što sam i kako sam napisala branilo me je i vuklo naprijed i onda kada za to još nisam znala. U jednom psalmu kralj David piše „Baci svoj kruh na vodu i naći ćeš ga poslije puno vremena“. Dakle, uradi nešto dobro, ali idi dalje, ne veži se za to, ali jednoga dana dobrim će ti se vratiti. U ovom slučaju zaista mi se dobrim vratilo. U Antologiju Domović / Goleš Glasnović uvrštene su mi pjesme „Domovinski rat“ i „Hrvatska Kostajnica – Hebron“, „Uvijek netko ističe zastavu, a netko skriva lice“. Tu je i pjesma „Vojnici“ s pitanjem: „Ako nismo vojnici ljubavi, reci mi, tko smo to onda mi?“ Jako mi je drago što su i moji stihovi u toj antologiji, jer rat je ponekad zaista nužan, ali on je uvijek i strahota, razaranje, ubijanje i patnja.

NACIONAL: Jedna ste od rijetkih židovskih književnica u Hrvatskoj. Što to vama znači?

Ne opterećujem se tom činjenicom. Jednostavno radim ono što volim i beskrajno sam zahvalna na tome što sam se rodila s tim darom, jer mi obogaćuje život, a nadam se i život mojih čitatelja. Knjige su mi uglavnom rasprodane pa je tomu valjda tako.

NACIONAL: Zašto vam je važna baština židovske kulture i kakva je židovska kultura u Hrvatskoj, koliko je zastupljena? Jeste li podržani?

Židovstvo je duboko ukorijenjeno u judeokršćansku kulturu i općenito u civilizaciju svijeta. U vrijeme NDH uništeno je oko osamdeset posto židovske populacije i naravno da mi je stalo do toga da židovska kultura bude živa i plodonosna, a ne samo neki relikt. I sve židovske zajednice u Hrvatskoj danas na tom području daju veliki doprinos. Želeći da ta kultura ne pripada samo prošlosti, nego da o njoj znaju i novi naraštaji Židova i nežidova, priredila sam tri monografije: „Obitelj – mišpaha“, „Glasovi, sjećanja, život“ i „Ako tebe zaboravim“. Tu se mogu naći odgovori na pitanja iz kojih su se zemalja Židovi useljavali kroz nekoliko stoljeća na područje Hrvatske, čime su se židovske obitelji bavile, tu je i razdoblje holokausta i kako mladi Židovi danas gledaju na sve to. Riječ je o više od tisuću stranica i stotinjak raritetnih dokumenata. Za taj rad dobila sam nekoliko priznanja najvećeg muzeja Holokausta u svijetu Jad Vašema. U Hrvatskoj, s druge strane, dva manja prikaza u novinama, s time da mi je u jednom članku pogrešno napisano ime. Kao književnica javljam se, kao i sve moje kolege i kolegice, na razne natječaje, ponekad s dobrim rezultatom, a ponekad – što nije rijetkost – ni s kakvim. Svjesna sam i činjenice da tu i tamo ljudi u komisijama misle da zašto bi nju podržali kad su svi Židovi bogati ili nju može financirati židovska zajednica. Naravno, to su besmislice i gluposti i to pripada arsenalu duboko uvriježenih predrasuda koje nisu iskorijenjene. Ali kao što sam u jednoj pjesmi napisala, s cijelim svijetom ne možeš ratovati. Veselim se, primjerice, kad imam promociju u Židovskoj vjerskoj zajednici Bet Israel i kada dođe stotinjak ljudi i bude predivna atmosfera. To ohrabruje, to život čini ljepšim, optimističnijim i smislenijim.

NACIONAL: Zbirka pjesama „Riječi kao pepeo“ autorice Lee Goldberg prvi put prevedena je s hebrejskog na hrvatski. Ona je najbolja izraelska pjesnikinja, svestrana ličnost. Vi ste urednica izdanja koje su objavili Bet Israel i Stajer Graf. Puno radite, predajete judaizam na fakultetima, aktivni ste u zajednici…

Lea Goldberg je velika pjesnikinja i mnogi njezini stihovi u Izraelu su i uglazbljeni. Sonja Makek je njezine pjesme maestralno prevela i riječ je o dvojezičnoj zbirci pjesama na hebrejskom i hrvatskom jeziku. U izdanju te zbirke, među ostalim, pomoglo nam je i Veleposlanstvo Države Izrael u Hrvatskoj kako bismo sagradili zajedničkim snagama još jedan lijepi most u kulturi. A ne smijem zaboraviti ni na Ramija Željka Shoresha iz Izraela koji Sonju Makek i mene uvijek zarazi svojim entuzijazmom i optimizmom u stilu „evo vam pjesme pa to objavite“. Godinu ranije objavili smo i poeziju još jedne ikone izraelskog suvremenog pjesništva Zelde Schneurson. Naime, publici u našoj zemlji nekako je manje poznata izraelska poezija, a više je čitana proza Amosa Oza ili Davida Grossmana i drugih pisaca.

Kada dobijem nadahnuće, onda pišem i scenarije za dokumentarne filmove pa se nadam da će uskoro na HTV-u biti prikazan dokumentarac „Unatoč svemu / Zagrebački Židovi od 1941. do 1945.“ Jako volim i rad sa studentima i nastojim slijediti temeljnu židovsku doktrinu tikun olam – popravljati svijet. Naravno, u mjeri u kojoj to mogu.

NACIONAL: Kako gledate na reakciju hrvatske vlade kada je u pitanju napad Hamasa na Izrael i na situaciju u Gazi?

Hrvatska ima iskustvo Domovinskog rata pa se to odražava i na stav naše vlade, dok poneki analitičari i teoretičari, oni koji komentiraju rat u Izraelu, ponekad zaboravljaju da vojni stručnjaci na terenu nužno drugačije razmišljaju. Pogotovo u odnosu na terorističku organizaciju Hamas. Kao i svaka druga država, Izrael ima pravo na samoobranu i zaštitu svojih građana. No da ne bude zabune, duboko žalim zbog stradanja svake nevine žrtve, svakog nevinog čovjeka. Užasna je, zastrašujuća, patnja djece u ratu, ali ne smijemo izgubiti nadu da je mir moguć i da će jednom biti ostvaren suživot izraelskog i palestinskog naroda.

NACIONAL: Je li židovska zajednica aktivna u pitanju podrške pomoći Izraelu?

Svatko čini najviše što može, nemoguće je ostati ravnodušan prema tom ratu. Nažalost, zbivanja u Izraelu odrazila su se na pojačani antisemitizam u Europi. A veoma je mali korak od verbalnog nasilja do fizičkog napada. Ipak, moramo se svi nadati sretnijim i mirnijim danima.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi?

Uskoro ćemo u Bet Israelu promovirati znanstveni rad izraelske autorice Ruth Lipe „Djelovanje židovske bogoštovne općine u NDH“. Želim se nadati da ću i uz pomoć Ministarstva kulture i medija u sljedećoj godini objaviti svoju novu poetsku zbirku „Bog govori jidiš“, a polako pišem i prozu, dokumentarni roman, i to u počast magida, židovskih usmenih pripovjedača. Sigurna sam da ću zadržati u sebi oduševljenje prema svakom dobrom čovjeku bez obzira na vjeru, nacionalnost ili boju kože.