SNJEŠKA KNEŽEVIĆ 2017.: ‘O urbanizmu odlučuju neobrazovani politički silnici i grupe’

Objavljeno u Nacionalu br. 997, 09. lipanj 2017.

Ugledna povjesničarka umjetnosti govori o potresima društvenog i političkog morala, ugrožavanju povijesnog i kulturnog identiteta Zagreba i Dubrovnika te o greškama u prometnoj regulaciji Zagreba

Ugledna povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević prošlog tjedna u Zagrebu je primila nagradu Hrvatskog društva povjesničara umjetnosti „Radovan Ivančević“ za životno djelo. Poznata po svestranom znanstvenom, stručnom, publicističkom i kritičkom djelovanju na području arhitekture, urbanizma, teorije umjetnosti i zaštiti spomenika, Snješka Knežević svoju je strukovnu i društveno-kulturološku poziciju stekla zahvaljujući analitičkom i kritički hrabrom diskursu u medijima, desetljećima ukazujući na goruće probleme tih stručnih područja.

Povijest umjetnosti te njemački jezik i književnost studirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Müsteru i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je diplomirala i doktorirala. Teško je nabrojati sve stručne i znanstvene doprinose Snješke Knežević, objavljenih i uređenih knjiga, stotinjak stručnih, znanstvenih i publicističkih radova, kao i prijevoda s njemačkog jezika, od djela Petera Handkea, Güntera Grassa, Bertolta Brechta do Waltera Benjamina.

Sa Židovskom općinom Zagreb dvadeset godina surađuje u kulturnim programima i piše u njezinim glasilima. Za monografiju „Zagrebačka Zelena potkova“ dobila je Nagradu grada Zagreba 1996., a za ukupni znanstveno-istraživački rad na hrvatskoj i zagrebačkoj arhitektonskoj baštini Nagradu Neven Šegvić Udruženja hrvatskih arhitekata 2002.

U razgovoru za Nacional osvrnula se na današnje ograničene mogućnosti praktičnog i kritičkog djelovanja povjesničara umjetnosti i urbanista u Hrvatskoj, potrese u društvenom i političkom moralu, pomanjkanje edukacije onih koji odlučuju o tokovima novca za kulturu, ugrožavanje povijesnog i kulturnog identiteta Zagreba i Dubrovnika, greške u prometnoj regulaciji Zagreba, nerazumijevanje urbanih slojeva političara i činovnika koji imaju veću moć od stručnjaka, kao i osobnu odluku da se kontinuirano otvoreno kritički referira na sve anomalije koje zapaža na terenu.

NACIONAL: Koliko vam znači Nagrada „Radovan Ivančević“, s obzirom na to da ste je dobili u okolnostima i vremenu koje gotovo ne uvažava struku povjesničara umjetnosti, konzervatora, urbanista, arhitekata?

To je najvažnija nagrada koju sam ikada dobila jer dolazi od krovnog strukovnog udruženja koje je unatoč svim potresima koje su zadesile društvo, javni moral, ali i dijelove naše struke, kao što je institucionalna zaštita spomenika, zadržalo svoj stručni i etički kontinuitet.

NACIONAL: Zašto u našem društvu povjesničari umjetnosti, arhitekti i urbanisti nemaju moć mijenjanja projekata, situacija ili loših političkih odluka? Tko im je oduzeo stručno dostojanstvo?

Nitko nam nije oduzeo niti nam može oduzeti stručno dostojanstvo. Ono ga svojim primjerom uzorno demonstrira mnogo naših kolega. Struke koje navodite nikada nisu imale izravnu moć da utječu na političke odluke, ali su pojedinci svojim autoritetom stvarali javno mnijenje, mijenjali svijest i time doprinosili širenju obzora i znanja. To što nas nositelji vlasti, oni koji su odgovorni za odluke, ne slušaju, ne umanjuje ni našu misiju niti naše napore, ne smije nas frustrirati, a neće nas ni potjerati iz sfere javnosti.

NACIONAL: Napisali ste niz studija o Zagrebu, knjigu o zagrebačkoj Zelenoj potkovi, Zrinjevcu… Zašto vas se ne pita za savjet pri „uljepšavanju“ gradskih trgova, parkova i perivoja?

Umjesto „uljepšavanja“ sugerirala bih pojmove: obnova i uređenje. Nadležne gradske institucije povjerile su mi tijekom godina više studija i elaborata kao pripremu za javne natječaje, bila sam članicom više stručnih savjetodavnih odbora, sudjelovala u mnogim javnim raspravama, tako da sam imala priliku iznijeti svoje stavove. No posljednjih godina javni prostori koji su najvažniji element kulturnog i povijesnog identiteta grada i koje bi zato trebalo najpažljivije njegovati, potpali su vulgarnoj komercijalizaciji i vandalizaciji – služe kao kulisa permanentnom derneku. Nisam šutjela, štoviše najoštrije sam kritizirala tu praksu.

 

‘Ako se već zahtijeva promjena, predlažem da se Trgu maršala Tita vrati njegov stari naziv Sveučilišni trg, koji je najdulje nosio. Time bismo pokazali koliko se upiremo u tradiciju’

 

NACIONAL: Preostaje li danas jedino još pisati i govoriti o grubim devastacijama pokretne i nepokretne kulturne baštine? Je li zaista situacija toliko kafkijanski apsurdna?

Ipak nije sve podložno gruboj devastaciji, ima pregršt primjera obnove i čuvanja s kojima možemo biti zadovoljni. Primjer je uzoran odnos Društva prijatelja dubrovačke starine prema zidinama, fortifikacijskoj i drugoj baštini koje prihode od prethodno obnovljenih spomenika načelno i striktno reinvestira u spomenike. To pokazuje da se neki spomenici mogu i sami održavati. I drugdje postoje pozitivni primjeri, a osobito je važan angažman lokalnih zajednica. Postoje i mogućnosti potpore europskih fondova za veće zahvate kad je riječ o baštini, a i infrastrukturnim cjelinama ili objektima. Ne vidim da bi situacija bila kafkijanska jer nitko nikoga ne osuđuje bez presude i obrazloženja – kao u „Procesu“. Zasad smo gurnuti u zrakoprazni prostor. Bolje od ogledanja u zrcalu bilo bi nastojati izvući se iz vakuuma.

NACIONAL: U slavljeničkom govoru nakon dodjele nagrade rekli ste kako ste radi društveno-kritičkog angažmana stavili po strani svoje primarno područje stručnog i znanstvenog istraživanja. Što još planirate objaviti s područja urbanizma 19. stoljeća na području Zagreba?

Privremeno sam stavila u stranu dovršenje dviju tema, odnosno knjiga, ali nipošto nisam odustala od istraživanja i praćenja recentne literature jer je to temelj svih oblika rada, pa i publicističkog. Nadam se da ću u dogledno vrijeme završiti knjigu o urbanističkom planiranju u doba prve modernizacije, od sredine 19. stoljeća do 1918., kad Zagreb dobiva konture velikog grada. Trenutačno sudjelujem u prijelomu knjige „Zagreb u škarama“, u kojem su sabrani moji recentni kritički i polemički tekstovi. Čekam i na dogovor s izdavačem, ne znam još kojim, o objavljivanju veće knjige „Zagrebački povijesni trgovi, parkovi i neke ulice“.

NACIONAL: Više puta pisali ste kako Trg maršala Tita treba preimenovati u Sveučilišni trg, a ne Kazališni. Kakvi su vam bili argumenti za tu opciju?

Samo jedanput sam pisala o tome, i to u uzavreloj atmosferi političkih protesta, ali taj su tekst mediji višestruko distribuirali. Predložila sam tada, ako se već zahtijeva promjena, da se trgu vrati njegov stari naziv: Sveučilišni trg koje je najdulje nosio. Taj trg je dio današnjeg velikog središnjeg kampusa koji sadržava niz sveučilišnih institucija – fakulteta, instituta i zavoda, a proteže se do pruge i preko nje, duž Trnja i naziva Sveučilišna os ili aleja koja nažalost do danas nije uređena kako je odavno planirano. Današnji Trg maršala Tita je njezino ishodište, svojevremeno je uređen zaslugom Sveučilišta koje je zahtijevalo da se odanle ukloni stočno sajmište. Vraćanjem starog imena pokazalo bi se koliko se upiremo u tradiciju i koliko nam ona znači. Moj prijedlog nema nikakve veze s političkim tendencijama, samo s kulturom i memorijom.

NACIONAL: Zašto su u posljednjih desetak godina gotovo svi kipovi i poprsja ili pogrešno postavljeni, ili napravljeni u krivom mjerilu i proporcijama? Zadnji spomenik Zrinskom pojeo je postament, poprsje je premalo i postavljeno na pogrešnom mjestu.

Ne samo posljednjih desetak godina. Velik dio tih spomenika potaknut je ideološkim motivima, u pravilu se zahtijeva realizam, odnosno portretna sličnost, često i velike dimenzije, posrijedi je apologetski pristup. Spomenik Nikoli Zrinskom željelo se podignuti otkako je trg 1866. nazvan njegovim imenom, ali stjecajem okolnosti do toga nije došlo i trg je potpuno definiran do početka 20. stoljeća. Za središnji spomenik, kakav se zamišljao u duhu historicizma, nije više bilo mjesta. Poprsje ne priliči povijesnoj i ljudskoj veličini Zrinskoga, nitko ga u prošlosti nije predlagao, uvijek se govorilo o monumentalnom spomeniku. No to su tempi passati. Sada se to poprsje javlja izvan kruga velikana, na rubu trga gdje dominira golemi spomenik biskupa Strossmayera. Nije uopće važno kako je to poprsje izvedeno. Nije ga uopće trebalo postaviti, a Nikoli Zrinskom odati poštovanje drugačije. I to je bio individualni dišpet. Zašto bi svaki trg ili ulica morali biti obilježeni spomenikom svojeg titulara? To je doslovno i primitivno. Ali i u Zagrebu i u hrvatskim gradovima postoje spomenici koji nisu proizvod novohistorizma, koji nisu anakroni i iza kojih stoji kreacija i radost. A Zrinjevac bi trebalo obraniti od bezobrazluka agresora koji ga pretvaraju u sajmište i ponižavaju. To se tiče i Tomislavca koji je prije nekoliko dana potpuno razgažen – u ime borbe za bolje obrazovanje.

NACIONAL: Smatrate li da bi se željeznička pruga trebala izmjestiti iz centra Zagreba?

Tome je posvećena velika studija „Integrirani grad“ arhitekta Nenada Fabijanića, predstavljena prvi put 2010., a zasnovana na cjelovitom prometnom rješenju Zagreba prometnog eksperta Damira Pološkoga. U njoj se predlaže uklanjanje pruge od Černomerca do Borongaja, odnosno premještanje u podzemni koridor, čime se oslobađaju velike površine i nestaje najveća razvojna prepreka. Drugim riječima, otvara se mogućnost spajanja dosad odijeljenih područja. Odatle naziv: Integrirani grad. Studija je u međuvremenu detaljno razrađena i javno prezentirana. U integralnom prometnom rješenju Pološkoga poniranje pruge pod zemlju samo je jedan od načina unapređenja prometa, a predviđa se dakako i metro.

NACIONAL: Je li prostor Botaničkog vrta na rubu Lenucijeve potkove isto u opasnosti da bude devastiran? To je unosno građevinsko zemljište.

Botanički vrt nitko nikada neće dirati, on je i fizički najbolje zaštićen dio tzv. Lenucijeve potkove. Ali kad je riječ o njemu, on je odavno devastiran nedopuštenom i nepriličnom izgradnjom za potrebe Prirodoslovno-matematičkog fakulteta kojem je povjeren. Te ružne objekte, iza kojih ne stoji služba zaštite ni dopuštenje konzervatora, trebalo bi ukloniti, a vrt obnoviti i urediti kao povijesni botanički vrt, što jest. Za suvremeni sveučilišni botanički vrt treba predvidjeti novo mjesto, kako je to odavno planirano – u udolini između Šestina i Gračana, ali je ona u međuvremenu zaposjednuta individualnom izgradnjom. Možda bi se mjesto za njega moglo utvrditi u sklopu velikog maksimirskog parka, kako je to slučaj u nekim velikim europskim gradovima… Kao većina institucija, i taj odjel PMF-a ne želi se maknuti iz središta grada. Ipak, u Botaničkom vrtu koješta je lijepo obnovljeno i uređeno.

NACIONAL: Koje su još prometne regulacije u gradu najveći problem normalnog protjecanja prometa?

Bojim se da „regulacije“ ne mogu riješiti pitanje protjecanja prometa, nego to može jedino i isključivo planiranje. Velik su problem oduvijek veze sjever-jug jer se grad uglavnom razvijao u smjeru zapad-istok i poprimio longitudinalnu, naglašeno izduženu formu. U spomenutoj studiji postoje kvalitetna rješenja toga problema, bolja od tzv. Sjeverne tangente koja srećom nije realizirana, a nestaju i fatalni „zeleni valovi“ koji destruiraju Donji grad. No najvažniji je problem realizacija planova koji postoje na papiru. Umjesto velikim infrastrukturnim temama, gradska vlast daje prednost nevažnim i dekorativnim zahvatima kojima u duhu vladajućeg populizma obmanjuje javnost da čini nešto bitno.

NACIONAL: Koje vam se urbanističko-arhitektonske teme čine gorućima?

Odavno govorimo o potrebi integralne obnove zagrebačkih povijesnih područja, Gornjega grada, Kaptola, a osobito Donjega grada koji ima najviše problema. Mislim na koncept revitalizacije koji obuhvaća ukupnost problema povijesne sredine, od socijalnih do prometnih, od fizičke obnove do pitanja namjene. Taj je pristup odbačen za volju punktualnog pristupa, zvanog i „točkastim“ koji je usmjeren na pojedine probleme, a ne vidi i ne zahvaća cjelinu. Nije dovoljno urediti pojedine objekte ili prostore, nego osigurati usklađivanja svih funkcija, tako da među njima nema konflikta, kao što su primjerice često u srazu prometna i stambena ili komercijalna i socijalna funkcija.

 

‘Većina arhitekata u službi je velikog, umreženog kapitala i globalne kulture. No u Zagrebu i Hrvatskoj postoje arhitekti i urbanisti visoke razine znanja i svijesti, ali ih se ne poziva na djelo’

 

NACIONAL: Iscrpno ste se bavili dubrovačkim temama, urbanizmom i spomenicima. Nazirete li u ovom trenutku uvođenje nekog reda u dubrovački urbanizam, prometnu regulaciju i konzervatorske postupke, ili je i tamo složena situacija, kao u Zagrebu?

Uredila sam dva velika zbornika, jedan posvećen obnovi Grada od potresa 1979. do 1989. i drugi, posvećen povijesti i radu Društva prijatelja dubrovačke starine od utemeljenja 1962. do danas. No to nije područje mojeg istraživačkog interesa, iako ga pratim s najvećim interesom. Problemi Dubrovnika ne mogu se uspoređivati sa zagrebačkima. Ondje je najvažnije održati grad unatoč golemim pritiscima svih oblika turizma, od kruzerskog do tzv. movie ili screen turizma i odrešitim mjerama održati njegov fizički, spomenički i kulturni integritet.

NACIONAL: Napisali ste knjigu o dvama stoljećima povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Što možemo naučiti iz njihova doprinosa u tretmanu arhitekata, urbanista i kulturne baštine, kao i činjenice da je veliki dio naprednih, modernih arhitekata i urbanista židovskih korijena između dvaju svjetskih ratova sagradio današnji Zagreb?

Kulturno-povijesni vodič ‘’Židovski Zagreb’’ (2010.) napisali smo zajednički pokojni arhitekt Aleksander Laslo i ja, a sam sama na temelju njega koncipirala izložbu ‘’Židovi i Zagreb’’, održanu u Gliptoteci potkraj 2015. Ne znam može li se iz onoga što su Židovi dali Zagrebu nešto naučiti, ali je bilo važno podsjetiti na to jer je to najprije dug prema nekad velikoj zajednici, aktivnoj na svim područjima života i gotovo uništenoj u doba Holokausta. Između dvaju ratova ta je zajednica dosegnula vrhunac razvoja, što se vidi upravo u doprinosu Židova kozmopolitskom duhu i stvarnoj metropolizaciji Zagreba.

NACIONAL: Je li previše cinično reći da je urbanističko-katastarski red zadnji put na ovim prostorima postojao za vrijeme austrougarske monarhije i negdje zaključno s 1941-42., dok su u gradskim uredima radili značajni urbanisti i arhitekti obrazovani kod tada najpoznatijih europskih protagonista moderne arhitekture, od Loosa, Behrensa, Ouda, Poelziga do Le Corbusiera?

Glavni problem je odbacivanje planiranja kao razvojnog načela i nedostatak strategije kao posljedice toga. Nažalost, urbanistička struka je marginalizirana, a bitne odluke donose neobrazovani i nemjerodavni politički silnici ili grupe. No u Zagrebu i Hrvatskoj postoje arhitekti i urbanisti visoke razine znanja i svijesti, ali ih se ne poziva na djelo, a i zakon ih je gurnuo u stranu. Danas nema avangardista poput ličnosti koje navodite, ali ima arhitekata koje neki uzimaju kao uzor. Većina je u službi velikog, umreženog kapitala i globalne kulture.

Komentiraj