Tomislav Turčić, direktor prodaje TOZ-a Penkala, nazvanog po čuvenom zagrebačkom izumitelju, kaže da to što su zemljište i prostor prodani ne znači da TOZ propada. Stečajni postupak je završen, a tvornica nastavlja raditi i planira proboj na europsko tržište

Kada je Slavoljub Penkala imao 51. godinu, 1922. godine, pod njegovim vodstvom bile su najveće tvornice za pisaći pribor u Europi – jedna u Zagrebu i jedna u Berlinu – a desetak godina ranije, 1910. u Hrvatskoj je uzletio, na području zagrebačkog Črnomerca, prvi hrvatski zrakoplov kojim je upravljao Dragutin Novak. Uz još mnoge patente, primjerice termos bocu i džepnu svjetiljku, Penkala je živio iznimno ispunjen život. Potrošio je, nažalost, te 1922. godine Penkala svoju sreću. Bila mu je to kobna godina jer je nakon poslovnog putovanja umro naglo i nenadano od upale pluća.

Nitko nije bio spreman na taj obrat. Penkalina udovica, pijanistica Emilija Stoffregen, teško se snalazila u krizi s njihovo četvero djece. Tvornice nakon toga nisu dugo prosperirale kao za vrijeme Penkale. Industrijalci koji su upravljali kapitalom tvornice zapostavili su svoju dužnost. Najvažniji Penkalini patenti, tada proizvođeni u Berlinu, prodani su drugim tvornicama iz financijskog interesa te su tvornice otišle u propasti.

Skoro stoljeće kasnije, 2015. godine u Zagrebu, nasljednik poduzetničkog duha Slavoljuba Penkale utjelovljen u Tvornici olovaka Penkala Zagreb, koja je kasnije tijekom svog poslovanja i preuzela ime slavnog hrvatskog izumitelja, također je otišla u stečaj. Još od privatizacije tržišta, kada je Hrvatska proglasila samostalnost od Jugoslavije početkom 90-ih, TOZ Penkala bila je u lošoj situaciji. Još se tvornica hrabro borila tijekom 90-ih, bilježeći porast tako što je ponovno osvajala tržište bivših država Jugoslavije i vraćala se tržištima malo dalje prošlosti poput Njemačke. Također je tu pomoglo i prodor u tržište kozmetičkih olovaka. Usprkos tome, rast je bio samo privremen. Kako se okrenuo milenij, polako se i okrenula sreća tvornici. Sve to morao je gledati tadašnji šef marketinga i prodaje Tomislav Turčić.

„Ja sam se još sredinom 80-ih godina nakon završetka fakulteta zaposlio kao marketinški pripravnik u TOZ-u. Povijest ove tvornice seže još od 1937. kao tvornice grafitnih mina na području današnjeg Plivina instituta. Kada se ona selila na današnji prostor na Črnomercu u 60-ima, ona je imala razvijeni asortiman proizvodnje, od uredskog do školskog pribora. Kako se država mijenjala i privatizacija je započela, ja sam napredovao do mjesta šefa marketinga i prodaje. Stvari su se jednostavno trebale mijenjati. Sjećam se da sam tada došao do direktora jer sam mislio da bismo trebali preuzeti naš povijesni značaj i nasljeđe Slavoljuba Penkale. Zašto ne vratiti Penkalu nama? Ipak je to naša zagrebačka marka koja i danas nosi određenu težinu. Odbijanac je bio hladan; klasična fuj-fuj reakcija direktora. No zbog privatizacije tržišta morali smo plasirati kvalitetniju i skuplju robu, tako da smo morali prijeći u svijet metalnih penkala. Sa skupljim asortimanom, koji sam tada potaknuo, ideja Penkale konačno je zaživjela. Stupili smo u kontakt sa sinom Penkale koji je tada bio živ i on je bio entuzijastičan. Novi asortiman u čast Penkali bio je izbačen. TOZ Penkala, sada u novom ruhu i s novim imenom bila je na dobrom putu“, rekao je na početku razgovora za Zagreb News Tomislav Turčić.

Ali poput prijašnje tvornice Slavoljuba Penkale, kapitalisti nisu marili za taj potencijal. Loš menadžment doveo je do toga da se propast vidjela već sredinom 2000-ih, tako da je Tomislav Turčić otišao iz tvornice. Kako se 2015. nakon stečaja ponovno otvorila TOZ Penkala, na njezino čelo vratio se, kao direktor prodaje, Tomislav Turčić. Pozvao je i stare majstore tvornice, ljude s kojima je radio još od kraja osamdesetih godina koji su stručni u svom poslu i mogu novijim generacijama predati tajne zanata. Posao TOZ-a se ipak ne može u potpunosti automatizirati, fini posao uvijek ide u nečije ruke, bilo to u ruke domaćih radnika kao kod TOZ-a, ili ruke najamnih radnika trećih zemalja, kako je to kod većine većih proizvođača poput Pelikana.

Sada tvornica plaća najam za svoj prostor i zapošljava 30-ak radnika. Taj broj se u vrijeme ljetnih mjeseci, u sezonsko vrijeme za TOZ kada se kupuje školski pribor, povećava s najamnim radnicima koji pomažu zbog većih narudžbi. Nije im lako. Zgrada tvornice nije uređena. Veći dio trenutno je neisplativo grijati u zimsko vrijeme, tako da prazne kutije ispunjavaju ogroman prostor koji čeka da se iskoristi, dok samo u nekoliko njih borave radnici kojima se prostorije griju. U ostalim prostorijama vlada tišina i stara žbuka visi sa stropa.

Trenutno 80 posto prodaje TOZ Penkale odlazi na domaće tržište, dok 20 posto čini izvoz. Turčić to želi preokrenuti. Staro matično tržište bivše Jugoslavije mora se polako osvojiti. Trenutno se također vode pregovori s velikim igračima na njemačkom tržištu s ciljem da se omjer 80/20 preokrene u korist izvoza. Više cijene s kvalitetnim proizvodima omogućit će bolju zaradu i ponovni zamah tvornice, ako sve pođe po planu. Investitor, sa strpljenjem od dvije do tri godine, također bi puno pomogao, ali zasad TOZ nema sreće u tome. Marljivost će se morati isplatiti. To je jedini način. Bitno je samo da se glas širi da tvornica ne staje.

„Članci o stečaju TOZ Penkale koji su govorili da se tvornica zatvara nisu me ražalostili. Znao sam da su neistiniti. Više me zasmetalo što su pojedinci nekritično informirani. U ovom užurbanom vremenu informacije brzo teku i ne stignu se provjeriti. Činjenica je da se prodaju zemljište i prostor, ali to ne znači da TOZ propada. Sada kada je sve prodano, stečajni postupak je konačno završen i mi možemo dalje u miru raditi i plaćati najamninu svog prostora kao do sada. Tvornicu čine strojevi, ljudi i marke koje proizvodi, a ne zemljište i prostor“, komentirao je Turčić koji sada namjerava širiti proizvodnju TOZ Penkale ponovno na uredski pribor i, što je novost za TOZ, drvene didaktičke igračke koje su ekološki osviještene i netoksične za djecu. Bio bi to korak koji bi omogućio TOZ Penkali napuštanje sezonske proizvodnje za rad punom parom tijekom cijele godine.

Iako je jedna od većih tvornica koja je u prošlosti tvorila industrijsku cjelinu Zagreba, danas se ona nada dobrim tržišnim odlukama i sreći s investitorima. „Nije to nama teško. TOZ Penkala će, nadam se, ostati još dugo u našem gradu. Sigurno je da ga obogaćuje. Premali smo da se osjećamo posebnim. Mi smo samo jedan mali kotačić u svemu tome, u nizu ljudi koji su ovaj grad izgradili i razvijali“, zaključio je Turčić o kulturnom značaju tvornice.