SIGURAN RECEPT ZA GOSPODARSKI RAZVOJ: Samo industrija Hrvate spašava

Objavljeno u Nacionalu br. 769, 2010-08-10

INDUSTRIJSKI RAST omogućio je zemljama EU da prebrode krizu, a i Hrvatska bi mogla udvostručiti BDP i otvoriti 100.000 radnih mjesta

Želi li zaustaviti ekonomsku krizu i započeti novi ciklus gospodarskog rasta, hrvatska vlada mora u što kraćem razdoblju osmisliti i provesti strategiju razvoja industrijske proizvodnje. U posljednjih godinu dana pokazalo se da je upravo stupanj industrijskog razvoja ključan faktor oporavka pojedinih država od ekonomske recesije, a upravo je rast industrijske proizvodnje nekim europskim zemljama omogućio da u 12 mjeseci prebrode tešku krizu i pokrenu novi ciklus gospodarskog rasta. Taj rast na godišnjoj razini mora biti veći od 10 posto, a mora se temeljiti na razvoju industrija za koje u Hrvatskoj postoje tradicija, resursi i znanje. To su drvna, prehrambena, kemijska, metalska i tekstilna industrija i hrvatska vlada svoju cjelokupnu ekonomsku politiku mora podrediti tomu da olakša poslovanje i stvori povoljne uvjete za investicije u tim industrijskim sektorima.

Ako u tome uspije, Hrvatska bi već u sljedećih pet godina mogla udvostručiti izvoz i bruto nacionalni proizvod, dok bi u istom razdoblju u industriji bilo stvoreno između 70 i 100 tisuća novih radnih mjesta. Ipak, takav se razvoj ne može postići pojedinačnim i nekoordiniranim mjerama, nego isključivo detaljno razrađenom strategijom i radikalnom promjenom odnosa državne vlasti prema industrijskoj proizvodnji.

Proteklih 20 godina industrijska proizvodnja u Hrvatskoj u stalnom je padu, uvelike zbog iznimno nepovoljne državne ekonomske politike. Golema javna potrošnja, uglavnom na velike infrastrukturne projekte, uz iznimno jak tečaj kune i veliko izravno oporezivanje, rezultirala je stalnom stagnacijom proizvodne industrije u Hrvatskoj, ali i procvatom sekundarnih i tercijarnih djelatnosti, kao što su trgovina, građevinarstvo i uslužne djelatnosti, među kojima prednjači turizam. Takva struktura gospodarstva pokazala se iznimno lošom jer je izravno prouzročila procvat uvoza i stagnaciju izvoza, a negativna vanjskotrgovinska bilanca godinama se pokrivala zaduživanjem u inozemstvu. Ipak, globalna ekonomska kriza izazvala je krah ekonomske doktrine prema kojoj se industrijska proizvodnja može nadomijestiti drugim djelatnostima.

NAPROTIV, POKAZALO SE da su novi ciklus rasta u Europi najbrže pokrenule one države koje su imale razvijenu industriju, za razliku od onih koje su svoju ekonomiju temeljile na uslugama i turizmu, kao Grčka i Španjolska. Dok te države dugoročno ekonomski stagniraju i bankrot su izbjegle tek uz golemu financijsku pomoć drugih država Europske unije, industrijska proizvodnja u Slovačkoj u posljednjih je godinu dana porasla za 13 posto, u Poljskoj za 14 posto, a u Češkoj za čak 17 posto. U istom razdoblju u Hrvatskoj postojano opada industrijska proizvodnja, a samo u travnju pad je iznosio 6,6 posto u odnosu na isti mjesec prošle godine. Iz toga jasno prizlazi da je razvoj industrije ključan uvjet ekonomskog oporavka Hrvatske, ali i političkog opstanka vlade Jadranke Kosor koja u što kraćem roku mora izraditi kvalitetnu strategiju na temelju koje će promijeniti industrijsku politiku.

JEDNU TAKVU strategiju još je prije četiri godine izradio tadašnji SDP-ov premijerski kandidat Ljubo Jurčić. On je tvrdio da je Hrvatskoj nužan plan industrijskog razvoja, kao zalog dugoročnog gospodarskog rasta. Njegove tvrdnje tada su oštro kritizirali članovi HDZ-ove vlade na čelu s tadašnjim premijerom Sanaderom, ali i mnogi ekonomski stručnjaci, tvrdeći da je Jurčićev plan razvoja industrije zastarjeli model povratka u komunizam. Dvije godine kasnije Hrvatsku je zahvatila ekonomska recesija i pokazalo se da je u značajnom dijelu svojih teza Jurčić bio u pravu.

ON DANAS KAŽE da je rast industrijske proizvodnje jedini način da Hrvatska iziđe iz krize: “Mi moramo izraditi strategiju industrijskog razvoja, a da bi ona bila uspješna, moramo analizirati svoje potencijale, moramo vidjeti koje resurse imamo i u kojoj grani industrije imamo najviše šansi za rast u što kraćem razdoblju. Postoji više kriterija, od prirodnih resursa, preko razvijenosti infrastrukture, industrijske tradicije, do obrazovanja radne snage. Što se tiče resursa, očito je da dominiraju poljoprivreda i drvna industrija, osobito u istočnoj i središnjoj Hrvatskoj. Glavni resurs Dalmacije je njen položaj, zbog mora je povoljna za sve vrste industrija gdje je važna komponenta proizvodnje cijena transporta sirovina i konačnog proizvoda. Što se tiče tradicije, u sjevernoj Hrvatskoj neophodno je očuvati tekstilnu industriju, koja je ondje ključni ekonomski sektor. Iznimno je potrebno ocijeniti posebnost pojedinih mikrolokacija. Primjerice, što god da se dogodi s brodogradnjom, likvidacija ili restukturiranje, rezultat će biti znatan broj metalskih radnika na tržištu rada i država bi već sad trebala razmišljati o tome koje nove metalske djelatnosti da pokrene na tim područjima i da tako iskoristi te ljudske potencijale. Ipak, to su samo temeljne postavke, prava strategija iziskuje golem rad, stvaranje potrebne infrastrukture i poslovnog okruženja koje će nekoga zainteresirati da uloži u razvoj industrije. Na žalost, dosad nitko nije bio spreman ozbiljno se prihvatiti tog posla.” Prema Jurčićevoj ideji, strategija industrijskog razvoja Hrvatske ne može se temeljiti na sadašnjoj teritorijalnoj podjeli države na 21 županiju, nego na 5 većih regija. To su istočna Hrvatska, Zagreb i središnja Hrvatska, Zagorje i sjeverna Hrvatska, Istra i Primorje, te Dalmacija. Razlog je to što takve regije moraju biti dovoljno velike da sadržavaju dovoljno ljudskih i infrastrukturnih resursa potrebnih za industrijski razvoj, ali i to što bi one tako puno lakše dobile pristup sredstvima iz fondova Europske unije. Svaka od tih regija ima svojih ekonomskih specifičnosti na temelju kojih treba planirati njihov industrijski razvoj, ali i na razini cijele Hrvatske neosporno postoje industrijske grane koje imaju više potencijala od ostalih. Možda i najrazvijenija takva industrija jest drvna industrija. Hrvatska raspolaže velikim šumskim bogatstvom, a s obzirom na dostupnost sirovine logično je razmišljanje da upravo u tom sektoru postoje značajne mogućnosti za gospodarski rast. Drvna industrija u znatnoj je mjeri koncentrirana na izvoz, a budući da država kroz Hrvatske šume kontrolira glavninu šumskog bogatstva, ima i mogućnost da dugoročno niskom cijenom sirovine omogući konkurentnu cijenu proizvodnje domaćim tvrtkama, a da pritom ne krši stroge europske odredbe o zaštiti tržišnog natjecanja.

DRVNA INDUSTRIJA u Hrvatskoj proteklih je godina znatno napredovala, posebno u izvozu. Tako je 2003. izvoz drvne industrije iznosio 464 milijuna dolara, a 2008. godine 950 milijuna dolara. Osobito je važno da se u tom razdoblju povećao izvoz namještaja i finih proizvoda, a smanjio udjel drvne građe i ostalih proizvoda s malom dodanom vrijednošću. Hrvatska drvna industrija posebno je uspješna u proizvodnji parketa, na nju otpada oko 7 posto ukupne europske proizvodnje. Kad je Europu zahvatila ekonomska recesija, zbog koje je potražnja smanjena, tvrtke su imale velikih problema da uredno otplaćuju kredite i ostale financijske obveze nastale ulaganjima u razvoj proizvodnje prethodnih godina. Državna pomoć bila je vrlo mala, tek oko 100 milijuna kuna za cijeli sektor. Budući da se radi o industrijskom segmentu u kojem je moguć brz razvoj, nužno je da Vlada u što kraćem roku pronađe novac kojim će omogućiti tvrtkama iz drvnog sektora da sačuvaju proizvodnju. Vlada mora i pospješiti razvoj obrazovnih, dizajnerskih i tehnoloških centara u dijelovima Hrvatske gdje je drvna industrija razvijena kako bi poticala proizvodnju namještaja i što više drvenih proizvoda velike dodane vrijednosti. Tako strukturirana drvna industrija mogla bi biti generator ekonomskog razvoja istočne Hrvatske i Gorskog kotara.

DRUGA HRVATSKA STRATEŠKI važna industrija je prehrambena, a ona se uvelike temelji na razvoju poljoprivrede. Niz hrvatskih tvrtki za preradu mesa i mliječnih proizvoda proteklih je godina uz velike investicije izgradio moderna i efikasna industrijska postrojenja, a zahvaljujući njima nudi i vrlo dobre proizvode. Ipak, da bi ti proizvodi bili konkurentni na stranim tržištima, nužno je da cijena sirovina bude niža, a to se može postići jedino ozbiljnim reformama u hrvatskoj poljoprivredi. U ratarstvu, voćarstu i povrtlarstvu to se može postići razvojem sustava navodnjavanja i ostale infrastrukture, dok bi poduzetnicima u stočarstvu država trebala omogućiti pristup jeftinom kapitalu kojim bi modernizirali proizvodnju. Bit će jako važno i da država što više iskoristi novac dostupan iz fondova Europske unije.

LJUBO JURČIĆ kaže da je za industrijski razvoj bitan razvoj cjelokupne infrastrukture: “Želimo li u Slavoniji razvijati prehrambenu industriju, moramo ondje izgraditi cjelokupnu infrastrukturu. Kod nas se dosad mislilo da je dovoljno da neko selo osnuje poduzetničku zonu s osnovnim komunalijama i manjim porezima da investitori nahrupe. To je nelogično, zašto bi netko otvorio tvornicu u Vukovaru kad tamo nema ničega od popratnih djelatnosti koje mu trebaju. Želite li razviti prehrambenu industriju u nekoj regiji, morate ondje izgraditi institute, laboratorije, obrazovne ustanove i po mogućnosti financijsku ustanovu koja će taj razvoj pratiti. Ta infrastruktura za većinu djelatnosti dostupna je u Zagrebu, pa nije ni čudo da svi investitori hrle onamo.” Centralizaciju Hrvatske i razvoj Zagreba posljednjih je 15-ak godina pratila deindustrijalizacija Hrvatske. U Zagrebu danas radi 20 posto ukupno zaposlenih u Hrvatskoj, tu je 38,5 posto od ukupnog broja visokoobrazovanih, 50 posto hrvatskih privatnih tvrtki, a kompanije registrirane u tom gradu ostvaruju 70 posto ukupne dobiti svih hrvatskih poduzeća. Nova industrijalizacija Hrvatske ključan je preduvjet uravnoteženog regionalnog razvoja, no Zagreb će kao najveće industrijsko središte i dalje biti glavni čimbenik rasta industrijske proizvodnje. Dapače, u Zagrebu i njegovoj široj okolici danas postoje mogućnosti za razvoj pojedinih industrijskih grana koje ne postoje u ostatku Hrvatske.

PRIMJER JE farmaceutska industrija, čiji se rast godinama temeljio na rastu Plive. Kad je Pliva prije nekoliko godina počela lošije poslovati i pokrenula restrukturiranje utemeljeno na znatnom smanjenju radne snage, mnogi su strahovali da bi to mogao biti i kraj te industrije u Hrvatskoj. Ipak, dogodilo se upravo suprotno. Pod upravom velike izraelske kompanije Teva Pliva je povećala proizvodnju, a hrvatska farmaceutska industrija u proteklih godinu dana ima rast od 56 posto. Štoviše, brojni kvalificirani radnici i stručnjaci iz Plive postali su pokretači razvoja novih farmaceutskih tvrtki, kao što su Genera i PharmaS, koje se temelje na investicijama privatnih ulagača. Farmaceutska industrija u Zagrebu dobar je primjer kako je moguće privući investitore zainteresirane za razvoj proizvodnje na lokacijama gdje postoje sva potreebna infrastruktura, dovoljna količina stručnjaka i tradicija proizvodnje. Hrvatska farmaceutska industrija zbog svoje opće izvozne orijentacije i već dugogodišnje konkurentnosti na stranim tržištima neosporno bi ubuduće trebala biti jedan od temelja razvoja hrvatske ekonomije, pa bi Vlada trebala pronaći model za daljnje poticanje investicija u taj sektor. Slično vrijedi i za tekstilnu industriju, koja je godinama bila jedna od dominantnih grana hrvatskog gospodarstva, ali je postupno značajno oslabljena zbog sve jače jeftine konkurencije iz istočne Europe i s Dalekog istoka. U posljednjih deset godina broj zaposlenih u hrvatskoj tekstilnoj industriji stalno opada, samo u posljednje dvije godine tu je izgubljeno više od 6000 radnih mjesta, no i dalje je to jedna od radno najintenzivnijih industrijskih grana u Hrvatskoj s više od 24.000 radnih mjesta. U sjevernoj Hrvatskoj, odnosno u Krapinskozagorskoj, Varaždinskoj i Međimurskoj županiji, zaposlene su tri četvrtine ukupnog broja zaposlenih u hrvatskoj tekstilnoj industriji. Društvena vrijednost tekstilne industrije u sjevernoj Hrvatskoj je ogromna: 85 posto zaposlenih su žene, od kojih 90 posto nakon gubitka radnog mjesta ostaju trajno nezaposlene. Opstanak tekstilne industrije u tom dijelu Hrvatske strateški je interes cijele države i Vlada bi što prije morala razviti sustav poticaja za njen razvoj. Dosad se to činilo izravnim novčanim poticajima za tekstilnu proizvodnju, ali to nije dovoljno. Razvoj hrvatske tekstilne industrije nemoguć je bez znatnih ulaganja u tehnologiju i znanje, a većina tvrtki za to nema dovoljno novca.

ZBOG TOGA JE LOGIČNO rješenje tog problema strano ulaganje za koje Vlada mora stvoriti povoljne okolnosti. To su velike porezne olakšice, subvencija za zapošljavanje i sufinanciranje investicija. Tek u takvom poslovnom okruženju starnim investitorima postala bi zanimljiva i obrazovana radna snaga koju Hrvatska u tom sektoru zasad još uvijek ima. Radi dugoročnog opstanka tektilne industrije država bi morala i reorganizirati svoj obrazovni sustav, jer je neshvatljivo zašto se u cijeloj zagorskoj županiji u tekstilnu školu godišnje upiše samo 40-ak novih učenika. Ipak, ključni uvjet razvoja tekstilne, ali i svake druge industrije su strane investicije, koje su zasad u većoj mjeri zaobilazile Hrvatsku.

U PROŠLOSTI NAJVEĆI dio stranih investicija u ovoj regiji odlazio je u Češku, Slovačku i Mađarsku, a u posljednjih godinu i pol značajan uspjeh u tome ima i Srbija. Talijanska obućarska tvrtka Exbut svoju proizvodnju nedavno je iz Poljske preselila u Srbiju, a slično će uskoro učiniti i Campana International. Slovensko Gorenje svoju će tvornicu bojlera uskoro iz Ljubljane premjestiti u Novu Pazovu, japanski Panasonic bi u Svilajncu trebao izgraditi svoju najveću tvornicu elektroničkih uređaja u Europi, a njemački Falke je u Leskovcu već počeo graditi tvornicu čarapa. Sve u svemu, u Srbiji očekuju da bi u sljedećih nekoliko godina mogli privući oko 3 milijarde eura stranih investicija, a ključ takvog uspjeha iznimno su povoljni uvjeti za investitore. Investitori koji zapošljavaju više od 100 ljudi, uz investicije veće od 8 milijuna eura, 10 godina plaćaju manji porez na dobit. Tu su i brojne porezne olakšice, dok se zapošljavanje podupire subvencijama u iznosu od 2 do 10 tisuća eura po novozaposlenom. Osim toga, država je odredila i tri strateška sektora, automobilski, elektronički i IT, koje stimulira posebnim mjerama. Investitori iz tih grana industrije, koji će zaposliti više od tisuću ljudi i uložiti više od 200 milijuna eura, imaju pravo na financijsku pomoć države u iznosu od 25 posto ukupne investicije. U protekle četiri godine Srbija je u tu svrhu uložila nešto manje od 50 milijuna eura, čime su ukupno realizirane strane investicije od 600-tinjak milijuna eura i otvoreno novih 18.000 radnih mjesta.

U HRVATSKOJ postoji opsežan sustav poreznih olakšica i poticaja za investicije, 22 regionalne razvojne agencije, 13 slobodnih poslovnih zona, 76 poduzetničkih zona, 58 razvojnih poduzetničkih centara, 3 poslovna praka, 24 poduzetnička inkubatora i 5 tehnoloških parkova, no izravnih stranih investicija višestruko je manje nego u Srbiji. Ekonomski analitičar Damir Novotny kaže da je problem to što Hrvatska investitorima nudi znatno lošije uvjete nego zemlje u okruženju: “Ako i zanemarite spori birokratski aparat koji odbija strane investitore, za greenfield investicije nudimo premalo. Danas u pojedinim dijelovima Rumunjske za neke vrste investicija možete dobiti i do 70 posto sufinanciranja. Dakle, investitori gotovo besplatno dobiju tvornicu, samo pod uvjetom da zapošljavaju. Tom bi se načelu trebala prikloniti i Hrvatska, naročito u industrijskim sektorima gdje zadovoljava i druge uvjete, kao što je radna snaga. Glavni je problem naše industrije to što je tehnološki zastarjela, ali sreća je što se danas tehnologija može kupiti. Implementacija nove tehnologije ključan je interes Hrvatske, a država to mora sufinancirati, bez obzira na to radi li se o domaćim ili stranim investitorima. I dalje postoje grane hrvatske industrije koje imaju velik potencijal, samo taj razvoj u startu netko treba financirati.”

TAKAV MODEL subvencioniranja ulaganja omogućio bi Hrvatskoj da privuče investicije u proizvodnim industrijskim granama, što dosad nije bio slučaj. To bi se moglo pokazati naročito važnim u kontekstu problema s brodogradnjom. Brodogradilišta su faktički jedan od rijetkih preostalih velikih industrijskih kompleksa u južnoj Hrvatskoj i temelj cjelokupne hrvatske metalske industrije, pa bi ih, ako eventualno propadnu, država morala barem djelomice nadomjestiti. S druge strane, ako škverovi i ne propadnu, bit će restrukturirani, a velik broj radnika otpušten, pa bi država već sad trebala početi planirati kako stvariti nova radna mjesta za tisuće metalskih radnika koji će izgubiti posao u brodogradnji. Tu bi se država mogla povesti za primjerom Slovačke, gdje su metalski radnici bili prekvalificirani za rad u automobilskoj industriji. Dalmacija bi se zbog svog prometnog položaja i povezanosti mogla pokazati povoljnom za razvoj te vrste industrije, jer u Hrvatskoj već postoji niz tvrtki koje izrađuju dijelove za automobilsku industriju. Upravo zato metalska bi industrija opet mogla postati temelj gospodarskog razvoja Dalmacije, ali za to će trebati pomoć i angažman države.

PROGRAM VLADE TEMELJI SE NA RESTRIKCIJI, A NEMA STRATEŠKIH GRANA

EKONOMSKI STRUČNJAK Drago Jakovčević kaže da Hrvatska ima industrijsku proizvodnju samo na području brodogradnje i siguran je da tri od šest brodogradilišta mogu opstati bez većih problema. No treba pokrenuti nove proizvodne industrije, kaže Jakovčević, a za to je najpogodnija dolina Neretve. “To područje nikada nije dovoljno eksploatirano, a ima velik potencijal. Međutim, prvo treba zainteresirati privatni sektor, individualne poljoprivrednike koji bi mogli pokrenuti masovnu i organiziranu proizvodnju poljoprivrednih artikala. Kad bi se to ostvarilo, ne bismo bili u situaciji da 80 posto poljoprivrednih artikala uvozimo”, kaže Jakovčević.

DODAJE DA bi se time povećala i turistička potrošnja jer, kako objašnjava, ne možemo živjeti od turizma kao osnovne strateške grane: “Problem je to što inozemni gosti troše strane proizvode koje kupuju u Hrvatskoj. Gosti u Hrvatskoj moraju kupovati domaće proizvode, a od turizma mogu živjeti i druge grane.”

“VLADA JE TA koja mora napraviti inventuru i odrediti bez kojih se proizvoda može, a koji će nakon pokretanja industrije opstati. U tome je svrha vlade, a kad bi se tako radilo, ostvarila bi se ona uzrečica koja kaže da na svakom ugostiteljskom stolu od čačkalice do vina moraju biti hrvatski proizvodi”, kaže Jakovčević.

ISTIČE DA JE PROBLEM ove vlade taj što se ne zalaže dovoljno za proizvodnju. “Cijeli program se temelji na redukciji, a nigdje nema financiranja proizvodnje strateških grana. Vlada bi neke djelatnosti trebala osloboditi svih poreza, ne samo PDV-a, nego i svih ostalih nameta. No čini se kako se ova vlada odlučila nametati poreze, pa ako im je takva strategija, neka samo nastave”.

Komentiraj

Source:Marko Biočina