SCIAMA: ‘Željela sam napraviti žensku filmsku ljubavnu priču’

Film redateljice Céline Sciamma ‘Portret djevojke koja izgara’ u Cannesu je osvojio nagradu za najbolji scenarij. U subotu će se u Berlinu održati dodjela nagrada Europske filmske akademije, a ona, inače osnivačica pokreta za ravnopravnost u francuskoj filmskoj industriji, nominirana je za najbolju redateljicu i scenaristicu

Céline Sciamma, 39-godišnja redateljica, itekako je poznata u francuskim filmskim krugovima pa uspjeh filma „Portret djevojke koja izgara“ nimalo ne iznenađuje. Premijerno prikazan u Cannesu, film je osvojio nagradu za najbolji scenarij. U subotu će se u Berlinu održati dodjela nagrada Europske filmske akademije, poznate i kao europski Oscari, a Céline Sciamma nominirana je za najbolju redateljicu i najbolju scenaristicu, dok su Noémie Merlant i Adèle Haenel nominirane za najbolju glumicu. Iste večeri film će se premijerno moći pogledati u sklopu Human Rights Film festivala u Zagrebu. Radnja filma događa se na izoliranom otoku u Bretanji krajem 18. stoljeća, na kojem se susreću Heloïse koju igra Adèle Haenel, mlada plemkinja netom izašla iz samostana koju čekaju zaruke u Milanu, i Marianne koju glumi Noémie Merlant, slikarica koja na poziv djevojčine majke dolazi naslikati njezin portret kako bi je budući zaručnik prepoznao. No Heloïse se ne želi udati i odbija pozirati, stoga Marianne dobiva zadatak da bez djevojčina znanja naslika portret, a za to vrijeme će se predstavljati kao njezina pratiteljica. Svakodnevno druženje i prijateljstvo ubrzo će prerasti u žudnju i intenzivan ljubavni odnos. Ova ženska ljubavna priča u četvrtom dugometražnom filmu karakteristična je za rad Céline Sciamma. Ženskom homoseksualnošću i ženskim identitetom bavila se i u prethodnim filmovima, a dugo vremena bila je u ljubavnoj vezi s Adèle Haenel. Jedna je od osnivačica pokreta 5050X2020, što je francuski odgovor na Me Too pokret. Ove brojke iz imena pokreta označavaju želju da se do 2020. godine uvede rodna ravnopravnost u filmskoj industriji.

NACIONAL: Što vas je potaklo na stvaranje priče filma „Portret djevojke koja izgara“?

Ideja je započela s nekoliko želja koje sam željela kombinirati. Sve je počelo davnih dana. Ovo je film o kojem sam sanjala dvije-tri godine bez da sam napisala jednu riječ scenarija. Naslov mi je prvo pao na pamet i to je možda bio kompas koji mi je pokazao u kojem smjeru trebam ići. Moje želje bile su da napravim ljubavnu priču, da ponovo radim s Adele Haenel, a kako sam došla na ideju o slikarici, odlučila sam temeljito istražiti žene-umjetnice i to od kamenog doba do danas. Krenula sam na to putovanje i otkrila kako je druga polovica 18. stoljeća bila okrutno vrijeme za žene koje su se bavile slikarstvom, koje su bile uspješne, ali ih se nastojalo izbrisati iz povijesti slikarstva. Bila sam dirnuta činjenicom da su bile izbrisane, što je bio rezultat političkog utjecaja, kao što sam bila dirnuta činjenicom što su mi ti događaji i ta umjetnička djela promakli u životu. Zato sam odlučila snimiti povijesni film jer sam osjećala da će to ujedno biti film o sadašnjosti. Osjetila sam potrebu da kombiniram ljubavnu priču i sjećanja na događaje iz povijesti.

NACIONAL: Je li vam bilo teško doći do pravih informacija o tome što se događalo s umjetnicama tijekom 18. stoljeća?

Na početku nisam znala gdje ću tražiti prave informacije. Otišla sam u London i kupila sve dostupne knjige te sam pronašla djela o slikaricama iz 18. stoljeća. Bila sam jako sretna. Osim toga, moram zahvaliti internetu i Wikipediji, na kojoj me jedna poveznica vodila prema drugoj, druga prema trećoj i tako dalje. Radila sam i sa stručnjacima koji su proučavali arhive. Oni nisu povjesničari umjetnosti, nego sociolozi umjetnosti koji su se specijalizirali za 18. stoljeće i žene koje su se bavile slikarstvom. I sama sam provodila istraživanja te sam pronašla knjigu o slikaricama u za njih teškim vremenima. Nisam željela da mi glavni lik filma bude neka poznata slikarica iz tog vremena, iako bi to bilo lakše, već sam je odlučila izmisliti.

‘Glumice sam birala tako da stvore horizontalnu ravnopravnost, a ne vertikalan odnos u kojem bi neka od njih dominirala. Ono što tražim je jednakost među ženama’

NACIONAL: Rekli ste da ste tražili nekonvencionalne umjetnice iz 18. stoljeća kao inspiraciju. Film „Colette“ također govori o buntovnoj spisateljici s kraja 19. stoljeća. Postoje li razlike između hrabrih umjetnica iz 18. i 19. stoljeća naspram onih iz 20. pa i 21. stoljeća?

Mislim da razlika nema, one su uvijek postojale. Kada sam pripremala priču filma, nisam tražila buntovne umjetnice jer bih, u tom slučaju, napravila biografski film o Élisabeth Vigée Le Brun, slikarici Marie Antoinette. Za potrebe filma stvorila sam lik slikarice za koju i ne znamo je li kvalitetna slikarica ili nije, stvara li remek-djela ili ne. Ne mislim da su slikarice iz mog filma buntovne. One su čvrste žene koje znaju kako izbjeći sudbinu. Marianne je slikarica čiji je otac također bio slikar, ona zna da može živjeti ispunjen život. Héloïse je u drugačijoj poziciji. One nisu buntovne, samo žele živjeti normalan život, a to je ono što buntovne žene rade. One ne žele biti pionirke, žele samo živjeti svoj život. Film isključuje dramaturgiju životnih pravila, željela sam pokazati koje su bile njihove mogućnosti, kakav život su mogle voditi, pa makar i u kratkom životnom razdoblju. Željela sam reći kako su te vibrantne, pametne i inteligentne žene vodile bogat život bez obzira na to što im je svijet nametao što smiju, a što ne smiju raditi.

NACIONAL: Sve tri žene u filmu iskazuju solidarnost. Je li vam bila namjera kroz film reći nešto i o ženskoj solidarnosti?

Da, to je bilo namjerno, kao što je solidarnost iskazivala cijela ekipa pri stvaranju filma, sve do kraja snimanja. Glumice sam birala tako da stvore horizontalnu ravnopravnost, a ne vertikalan odnos u kojem bi neka od njih dominirala. Tako sam birala i tehničku ekipu filma, tako sam birala glumice, od Noémie Merlant nadalje. Kada su Noémie Merlant i Adèle Haenel stajale jedna pored druge, rekla sam – ovo je ono što tražim, a to je jednakost među ženama. I ja sam se kao redateljica pridružila tom načinu ponašanja koji je došao na prirodan način. Na ovom filmu većina zaposlenih bile su žene. Producentica, snimateljica, pomoćnica redateljice, dizajnerica kostima, šminkerice, sve odreda žene. Uvijek su na snimanju mojih filmova žene u većini, što je dijelom moja svjesna odluka, a dijelom do toga dolazi prirodnim putem.

NACIONAL: Na koji način ste usmjeravali radnju filma i glavne likove u želji da prikažete žensku ljubav?

Željela sam da film bude pun ideja, ali ne samo na teoretskoj razini, već kao neka vrsta igrališta. Željela sam otvoreno razmišljanje o svemu tako da se svi zabavljamo. Kada sam počela pisati scenarij, željela sam izvući najviše što mogu iz svake scene, iz svake situacije, kako bi svatko mogao uživati u filmu, ali nisam pri tome tražila konflikte i kontraste među likovima. U filmu dvije žene se zaljubljuju jedna u drugu, korak po korak, i pravo je zadovoljstvo gledati razvoj te ljubavi na filmu. Ljubav se temelji ne samo na tjelesnom, već i na intelektualnom poštovanju i obožavanju. Pritom u filmu govorimo i o bivšim ljubavima i emancipaciji. Ja s Adèle Haenel vodim snažne intelektualne razgovore već 12 godina, što se preslikava na film. Mi smo ga zajedno stvorile.

‘Željela sam da film bude pun ideja, ali ne samo na teoretskoj razini, već kao neka vrsta igrališta. Željela sam otvoreno razmišljanje o svemu tako da se svi zabavljamo’

NACIONAL: U pričama o zabranjenoj ljubavi, vanjski svijet obično igra ogromnu ulogu, prijeteći sreći likova. Zašto toga u ovom filmu nema, tu su djevojke same?

Ako živite u svijetu koji vam ne dopušta da ostvarite svoju želju, to ne znači da je ona nestala. Htjela sam im vratiti njihova srca, duše i tijela. Ovaj film se ne pita bi li takva veza bila moguća. Ne bi i one to znaju. Željela sam pokazati kako i koliko ovaj odnos može zadovoljiti djevojke. Znamo što društvo misli o takvim vezama, ne moram to ponavljati.

NACIONAL: Govorili ste o jednakosti i solidarnosti između glumica. Postoji li solidarnost među redateljicama?

Već dugo radimo na tome. Postoji prijateljstvo, ali sada imamo i taj povijesni trenutak pokrenut sa slučajem Weinstein i pokretom Me Too. U Francuskoj su oni koji su progovorili u ime stradalih žena odmah ušutkani. Uopće se nije razgovaralo o toj temi, iako je to bilo potrebno, primjerice oko ravnopravnosti u filmskoj industriji. Stoga smo odlučili stvoriti pokret nazvan 5050X2020. Nisu samo žene članice tog pokreta, ima i muškaraca, oni čine 10 posto članstva. Stvorili smo pokret kako bismo se držali zajedno, razmišljali zajedno i predložili načine da budemo posrednici između institucija i filmske industrije, s ciljem da se stvari promijene. To je u naše živote unijelo puno prijateljstva i solidarnosti.

NACIONAL: Thierry Frémaux, direktor filmskog festivala u Cannesu, izjavio je da će za dvije godine na festivalu doći do rodne ravnopravnosti. Što mislite o tome u kontekstu činjenice da je ove godine u konkurenciji za Zlatnu palmu u Cannesu konkuriralo četiri redateljice, što je više nego prije?

Brojke govore za sebe. Ove godine nas četiri je konkuriralo za Zlatnu palmu, posljednji put četiri redateljice u konkurenciji za Zlatnu palmu bile su 1974. godine. Mogli bismo reći – bravo. Sada se ovaj problem ne spominje samo u posljednjem pitanju na konferenciji za novinare, na kojoj se organizatore festivala pita zašto nema više filmova redateljica. A oni tada govore da sve treba krenuti s ravnopravnošću u francuskim filmskim školama. Pa u filmskim školama ravnopravnost postoji već više od deset godina. Kada sam ja prije 13 godina studirala, u školi je bilo 45 posto žena. To je političko pitanje, ali to je i pitanje koje se konačno uzima za ozbiljno. Možda i zato što ga je nemoguće izbjeći. Sada imamo kulturološku bitku, ali na dobar način, bitku koja će se, čak i ako pobijedimo, i dalje voditi. Kada govorimo o rodnoj ravnopravnosti, članstvo u upravnom odboru festivala u Cannesu mora iznositi 50:50.

Komentiraj