RENAR: ‘Strah za egzistenciju zbog pandemije postoji, iako sam naučila na nesigurnost’

 

Sara Renar, zagrebačka kantautorica koja je uoči pandemije koronavirusa često nastupala u Hrvatskoj i Europi otkriva kako se snalazi u novim okolnostima i kako je došla na ideju za ekskluzivne koncerte Rooftop Sessions, govori zašto je imala problema s dobivanjem potpore HDS-a i najavljuje album

Zagrebačka kantautorica Sara Renar iza sebe ima četiri diskografska izdanja, ali i veliki broj koncerata jer živi isključivo od svojih nastupa pa ih je tako samo u posljednje tri godine održala preko 250. Godine 2015. osvojila je Glazbenu nagradu Porin za najbolju žensku vokalnu izvedbu zahvaljujući albumu “Jesen”, koji je iste godine zaslužio i nominaciju za najbolji alternativni album. Samo godinu dana kasnije njezin album “Tišina” nominiran je i za album godine i alternativni album godine, kao i za nagradu IMPALA za europski album godine. Sudjelovala je i u kazališnom projektu sa skupinom Montažstroj i umjetničkim kolektivom SKROZ. Sara Renar u svojim tekstovima nerijetko kritizira društvo i položaj žena u društvu, što je ponovo naglasila singlom “Šuti i pjevaj” kojim je početkom ove godine najavila novi studijski album. O uvjetima rada uslijed pandemije, novim pjesmama i nadolazećem albumu govorila je u intervjuu za Nacional.

NACIONAL: Objavili ste singl “Držali smo se za ruke”, koji nije bio u planu kao singl. Naime, riječ je o pjesmi koja je nastala još prije nekoliko godina, tekstualno i te kako odgovara aktualnom stanju u svijetu. Je li upravo tekst pjesme razlog što ste je izvadili iz arhive?

Kao što Nick Cave kaže, pjesme su često prije proročanske nego retrospektivne. Kako smo sad u lipnju zgotovili finalni miks za “Držali smo se za ruke”, vidjela sam da i sama mogu napraviti video pa rekoh neka ode pjesma u svijet, vrijeme je.

NACIONAL: Kako ste vi doživjeli situaciju oko koronavirusa i život u izolaciji, s obzirom na to da živite isključivo od nastupa koji su vam sada onemogućeni?

Logično da me uhvatila egzistencijalna tjeskoba, ali s druge strane, cijela alternativna i nezavisna scena toliko je naviknuta živjeti nesigurno da se usuđujem reći da me i nije toliko psihički pogodilo. Kad je cijeli svijet u krizi, onda se barem ne pitaš je li to rezultat tvojih osobnih pogrešnih životnih izbora.

NACIONAL: I vi ste među glazbenicima koji su zatražili pomoć HDS-a i prilično ste se namučili da dođete do te naknade iako ste dobitnica Porina za najbolju vokalnu izvedbu. Kako to komentirate?

Želim vjerovati da su namjere HDS-a bile najbolje, ali se i dalje ne mogu oteti dojmu da se postavljanjem vrlo nepreciznih uvjeta za potporu iz Fonda solidarnosti te naknadnim mijenjanjem i dodavanjem istih, u stvari pogoduje podobnim članovima. Treba inzistirati na transparentnosti upravljanja zajedničkim sredstvima, pogotovo u doba krize. Sve drugo vrlo lako sklizne u lopovluk i fašizam. Povijest je to, nažalost, prečesto potvrdila.

 

 

‘Razmišljala sam o angažmanu u nekim glazbenim udrugama, ali to je borba s vjetrenjačama za koju još nisam spremna, a i takva aktivnost bi mi uzela vrijeme za bavljenje glazbom’

 

 

NACIONAL: Gdje je zapela potpora HDS-a u vašem slučaju?

Potporu sam na kraju ostvarila, a proces je bio kao iz kakvog Kunderina romana. Prvo nisam dobila nikakav odgovor na prijavu, nego sam rezultate dobitnika potpore pročitala u Slobodnoj. Onda mi je putem telefonskog poziva došla informacija, nigdje ranije spomenuta, da se potpora ne može ostvariti ako se istodobno dobiva potpora Ministarstva kulture za samostalne umjetnike. Da bih nakon kojeg tjedna dobila e-mail kojim ostvarujem potporu, na koji sam odgovorila da je neću prihvatiti ako time zakidam nekog drugog člana – to je, naime, bio inicijalni argument nemogućnosti dvostrukog izvora potpore. Nakon toga uslijedio je poziv kojim me uvjeravaju da ako prihvatim, nitko neće ostati uskraćen. Pobude mogu biti plemenite, ali strukovna udruga ne smije funkcionirati plemenski.

NACIONAL: Kako ocjenjujete mjere HDS-a za pomoć glazbenicima, među kojima se našao i njihov savjet publici da podrži glazbenike izjavama da ih voli?

Svakako je dobro što se povećao Fond solidarnosti s namjerom da se potrebitim članovima u ovoj krizi pruži materijalna potpora – uostalom, taj kapital je rezultat zajedničkog rada članova. Što se njihova savjeta publici tiče, mislim da bi, u najmanju ruku, trebali dobro razmisliti o novoj PR službi.

NACIONAL: Zanimljivo je da publika i prosječni konzumenti glazbe u Hrvatskoj zapravo uopće nisu shvatili u kakvoj su se situaciji, zbog pandemije, glazbenici našli. Što bi, po vama, trebalo poduzeti da se javnost senzibilizira i počne drugačije gledati na rad glazbenika?

Moram tu napomenuti da se dio moje publike zaista pokazao punim razumijevanja i pružio mi potporu koja mi je u datom trenutku strahovito puno značila, kao i danas. Ali, općenito govoreći, nažalost se u ovoj državi na umjetnost gleda kao na nešto nepotrebno i suvišno. Najšira javnost bavljenje glazbom ionako percipira kroz prizmu reality showa: od poruke da se glazbom može baviti ama baš svatko, preko legitimizacije ismijavanja onih netalentiranih nesretnika koji se na takvo što prijave do potpuno nerealnog očekivanja da će netko, pobijedivši u šou, uz obavezno potpisivanje drakonskog ugovora ostvariti dugotrajnu karijeru. Uz to imamo vječno prisutan i krajnje problematičan “uhljeb” diskurs koji guraju mediji: jedino mjerilo opstanka je tvoja tržišna vrijednost i javnost ne prašta ako tražiš potporu za umjetnički rad. Pritom se uopće ne uzima u obzir da mi ne možemo, osim u slučaju vrlo komercijalnih projekata, govoriti o tržištu u zemlji od četiri milijuna mahom siromašnih stanovnika. Ipak, ima nade. Pred koju godinu sam u POU Rovinj sudjelovala u projektu gdje se s učenicima srednjih škola razgovara i konkretno pokazuje razne aspekte bavljenja umjetnošću, od književnosti do glazbe. Mislim da je ključno približiti umjetnički rad kroz obrazovanje, i to ne ex-cathedra nego sa stvarnim, živim ljudima.

NACIONAL: Kakav je vaš životni standard u odnosu na ostatak žitelja Hrvatske, s obzirom na to da živite isključivo od glazbe i nastupa koje dogovorite?

Živim skromno i prilično nesigurno, ali usporedbe su nezahvalne. S jedne strane, u usporedbi s nekim tko ima stalno zaposlenje, nemam nikakvu garanciju primanja, ali svejedno bih rekla da je moj standard nemjerljivo povoljniji od dobrog djela stanovnika ove zemlje jer imam tu sreću da posjedujem vlastiti životni prostor. Teško da bih s ovim životnim pozivom mogla plaćati prosječan najam, ali s druge strane, zaista je ogroman blagoslov raditi ono što iz dubine duše voliš.

NACIONAL: Je li pjesma “Šuti i pjevaj”, koju ste objavili u ožujku, neki vaš odgovor na sve to o čemu govorimo ili radikalni tekst te pjesme ima neku drugu pozadinu? 

U spotu pjesme šareno odjevene žene plešu na house podlogu dok izgovaraju rečenice koje su doslovce izvučene iz mizoginih komentara ispod članaka raznih portala na temu ženskih prava ili intervjua s javno eksponiranim ženama. Ja sam samo napravila kolaž. Dakle, isti oni ljudi koji su de facto napisali tekst pjesme, smatraju je uvredljivom. Dokle god se tekst pjesme “Šuti i pjevaj” percipira kao radikalan, imamo, nažalost, još puno toga učiniti na temu ravnopravnosti spolova, ali i građanskog društva općenito.

NACIONAL: Jeste li možda razmišljali o tome da se i sami angažirate u nekim glazbenim udrugama i tijelima kao neke vaše kolegice i kolege?

Jesam, ali to je borba s vjetrenjačama na koju nisam još spremna. Jako ozbiljno shvaćam rad tijela udruga i bojim se da bi mi u tom slučaju potpuno progutalo vrijeme za bavljenje glazbom jer tu treba dobro zasukati rukave da bi se stvari dovele u red.

NACIONAL: Svejedno, ipak ste odlučili nastaviti s koncertima, i to na jedan specifičan način – kroz Rooftop Sessions, seriju nastupa na krovu svog nebodera za malobrojnu publiku, ali relativno često. Kako ste uopće došli na tu ideju i kakav je interes publike za te zapravo ekskluzivne koncerte?

Na ideju sam došla još prošle godine. Bila sam izmorena od godina provedenih na turneji i htjela sam vidjeti postoji li alternativa tom modelu nastupanja. Rezultat je obrnuta paradigma: publika, što lokalna što iz različitih dijelova svijeta, dolazi meni na jednu vrlo posebnu lokaciju te uživa u zalasku sunca nad Zagrebom. Cijena je viša od uobičajenog koncerta, međutim, riječ je o kompletnom doživljaju za vrlo ograničen broj ljudi, u koji je uključeno i piće. Karte se rezerviraju preko platforme Airbnb experiences. Pitala sam se kakav će biti interes ove godine jer dio publike uvijek su činili turisti i ugodno me iznenadilo kada su u lipnju koncerti bili rasprodani. Idući termini su 17. i 18. srpnja, a novost je da će mi se klavijaturist Zdeslav Klarić pridružiti na pozornici pa ćemo malo obogatiti repertoar.

 

 

‘Jedino mjerilo opstanka je tržišna vrijednost i javnost ne prašta ako tražiš potporu za rad. A ne uzima se u obzir da nema tržišta u zemlji od 4 milijuna siromašnih ljudi’

 

 

NACIONAL: Nedavno ste povukli prilično veliki potez i iz diskografske kuće Aquarius Records, za koju ste bili vezani od početka svoje karijere, prešli u Croatia Records. Zašto i zašto baš sada?

Iskreno, ne smatram to nekim radikalnim potezom. Više je bilo pitanje ići s novim albumom posve nezavisno ili se ipak vezati za diskografa – a u tom slučaju glupo je ne prihvatiti najbolju ponudu.

NACIONAL: Radili ste i na glazbenim projektima vezanim uz elektroničku glazbu. Sudjelovali ste na albumima producentice Sunčice Barišić Insolate i glazbenika iz BiH koji nastupa pod imenom Hibrid, a tu je i suradnja sa soundsystem kolektivom Banana zvuk iz Splita. Je li to početak neke ozbiljnije suradnje i djelovanja u svijetu elektroničke glazbe ili su to samo avanturistički žanrovski izleti?

Insolate me krajem 2018. zvala za gostovanje na svom debitantskom albumu, a s obzirom na to da smo obje bile izrazito zadovoljne, vrlo brzo nastala je ideja i za zajednički EP. Da ne bi bilo da sam prema društvu samo kritična, a ne znam pohvaliti dobre inicijative – za taj projekt čak smo i dobile potporu HDS-ova Electro CRO natječaja, što nam je pomoglo u realizaciji projekta koji ćemo uskoro predstaviti i inozemnoj i domaćoj publici. Suradnja s Hibridom je, pak, neočekivano postala naslovna pjesma njegova albuma te jingle za podcast feminističkog kolektiva iz BiH “Sve su to vještice”. A da me Luka i Yuri iz Banana zvuka nisu zvali za suradnju, ostala bih zakinuta za priliku da se iskušam u dub/reggaeu, i to s engleskim tekstom. Jako volim suradnje s producenticama i producentima elektronske glazbe jer imam slobodu istraživati što znače tekst i vokal. Svakako da to utječe i na moj rad.

NACIONAL: Znače li novi singl “Šuti i pjevaj” i pjesma “Držali smo se za ruke” najavu novog albuma?

Apsolutno znače. Ako sve prođe po planu – ako se išta ove godine uopće može planirati – album izlazi krajem ove godine. Oko naslova se još dvoumim.

Komentiraj