‘Rad nezavisne scene je težak, ali itekako vrijedan za zajednicu’

Autor:

08.02.2024., Zagreb - Aplauz teatar, Melody Martišković i Fabijan Komljenović



Photo Sasa ZinajaNFoto

Saša Zinaja/NFOTO

‘Predstava koju želimo gledati’ novi je projekt dviju organizacija na nezavisnoj sceni – Kuće Nahero i Empiria teatra, a izvodit će se u zagrebačkom klubu Crni mačak, novom prostoru koji vodi još jedna nezavisna umjetnička organizacija – Aplauz teatar. Premijera je održana 14. veljače

Predstava koju želimo gledati“ novi je projekt Kuće Nahero nastao u koprodukciji s Empiria teatrom i u suradnji s Crnim mačkom, klubom na zagrebačkoj adresi Mesnička 12, u kojem će se 14. veljače održati premijera predstave. Redateljica je Rajna Racz, dramaturginja Dina Vukelić, a igra dvoje glumaca – Fabijan Komljenović i Melody Martišković. Svi oni u tom se autorskom projektu fokusiraju na temu idealne predstave u „neidealnim“ uvjetima na nezavisnoj sceni. Dvoje izvođača povezuje osjećaj egzistencijalne tjeskobe i neprekidnog čekanja – bolje prilike, vidljivosti, posla. Tijekom čekanja pokušavaju stvoriti predstavu u kojoj odnos prema umjetnosti, odnosno kazalištu, poprima dimenzije ljubavnog odnosa. Sve je to dio svakodnevice umjetnika koji djeluju na nezavisnoj sceni, koja ne poznaje bolovanje ili godišnji odmor, na kojoj su i dalje – unatoč velikoj aktivnosti i živosti – honorari mizerni pa se mora iznimno mnogo raditi da bi se moglo preživjeti, a prostor izvođenja toliko se teško pronalazi. A kad ga umjetničke organizacije i dobiju, moraju ga toliko platiti da im igranje predstave postaje samo sebi svrha. Upravo stoga je svaki prostor zlata vrijedan i velika vijest, a takav jedan je i Crni mačak, klub otvoren na mjestu donedavnog Kulturnog centra Mesnička, koji zapravo funkcionira kao prostor za izvođenje mini koncerata, književnih večeri ili intimnih predstava. Otvorio ga je redatelj Marko Juraga, inače osnivač umjetničke organizacije Aplauz teatar, koji taj prostor nudi svojim kolegama na sceni. Marko Juraga kaže:

„Uvijek sam želio za Aplauz teatar pronaći neko odgovarajuće mjesto – da postoji i da radi. Od osnutka 2009. prošli smo mnoge scene, mnoga javna kazališta i centre za kulturu, a u nekoliko navrata pokušali i stvoriti neke nove prostore. Ovaj prostor u Mesničkoj 12 djelovao mi je kao zgodno mjesto na kojem bi se mogla ostvariti produkcijski manje zahtjevna scena, a opet dovoljno atraktivna da privuče publiku. U suradnji s timom tvrtke Terrible Creations nastao je jedinstveni kulturni prostor koji spaja umjetnost i inovacije – Scena Aplauz teatra @ Crni mačak. Vlastiti prostor svakom nezavisnom kazalištu uvelike mijenja način postojanja i planiranja. Stvara mogućnost kontinuiranog rada i ostvarivanja programa te omogućuje, izuzetno je bitno, dugoročno planiranje. Program scene Aplauz teatra podređen je veličini prostora te mora biti osmišljen vrlo intimno, ‘na blizu’, a čine ga prvenstveno manje kazališne forme poput koncertnih čitanja, intimnih duo drama, monodrama i manjih koncerata. No i u toj manjoj formi mogu se stvoriti velike stvari tako da već za ovu godinu imamo neke vrlo bitne dramske projekte na repertoaru. Scena je na neki način ‘malo sklonište’ za nezavisne teatre tako da se program Scene Aplauz teatra @ Crni mačak ostvaruje i u suradnji s drugim nezavisnim kazalištima poput Empiria teatra, Kuće Nahero, Teatra Erato i još nekih.“

Scena u Crnom mačku, kaže Juraga, aktivna je cijeloga dana, ili za probe nezavisnih kazališta ili kao prostor u kojem Terrible Creations organizira igre. Priča Crnog mačka ustvari je posebna i izuzetno kreativna, poznat je među publikom koja prati gaming scenu, a podržava događanja i inicijative povezane sa zajednicom i industrijom igara u Hrvatskoj.

Redateljica Rajna Racz, dramaturginja Dina Vvukelić i glumci Fabijan Komljenović i Melody Martišković. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Izuzetno sam ponosan što ovaj projekt napreduje i dobiva sve veću vidljivost kod publike te također što ga izuzetno dobro prati i prepoznaje Gradski ured za kulturu i omogućuje da se taj mali prostor bavi velikim stvarima. Za sada Aplauz teatar priprema premijeru predstave ‘Midnight radio’ Dore Golub, koja je u ’23. izvedena u formi koncertnog čitanja. Sudjeluju glumci Ana Vučak Veljača, Filip Vidović i Lovro Juraga, a taj je projekt nastavak prošlogodišnjeg ‘festivala koncertnih čitanja’ za koji je koncept i izbor napravila Dina Vukelić. Time se otvorio prostor za mlađe autore i redatelje i nastavit ćemo ga dalje i u ovoj godini. Na repertoaru su još dva naslova – ‘Plinsko svjetlo’, drama Patricka Hamiltona, te glazbena verzija ‘Crnog mačka’ Edgara Allana Poea. Naravno, uvijek ostaje moj san ili plan za otvaranje veće scene – kad se ukaže prostor“, otkrio je Marko Juraga

Glumica Melody Martišković ističe da se nije moguće dodvoriti svačijem ukusu, no smatra da će predstava, ako se bavi aktualnim temama i potrebama društva na iole pametan, komičan ili pak ozbiljan način, ako ima dušu, komunicirati s publikom.

„Mislim da je to najbitnije. Ima i onih koje su u vrhu izvrsnosti, zadovoljavaju umjetničke kriterije, a i potrebe šire publike. Takve su najrjeđe, ali su zvijezde repatice i njima uvijek težimo. Važno je da glumac radi za viši cilj predstave, za ono što ona želi reći, da mu je stalo, da ima stav i da se aktivno troši, a uz sve to da zadrži lakoću igre. Iznimno cijenim takve glumce. Pasivnost kod izvođača na sceni postala mi je odbojna“, primijetila je glumica.

Kad je nezavisna scena u pitanju, Melody Martišković kaže da se umjetnici bore, puno mladih, a i starijih, iskusnijih glumaca održava je na životu. Kad se spoje entuzijasti sa zajedničkim ciljem i žarom, mogu nastati izvrsne stvari i drago joj je, kaže, što nezavisna scena to potvrđuje:

„U konačnici, najbolja reklama je dobra predstava, dobar glas koji se o njoj proširi i onda se uvijek traži karta više. Tada više nije bitno ima li neko veliko kazalište bolji PR ili pretplate, kvaliteta pobjeđuje. Prostor za izvođenje jako je važan. Ovakav intimniji način igranja svakako zahtijeva neposredniju igru, kontakt s publikom. Četvrti zid u kazalištu odavno je srušen, ali za mene je i dalje umijeće uključivanje publike u trenutku. Ako je glumcima nelagodno, i publici je – i obrnuto. U tako intimnom odnosu očitija je sumnja glumca u sebe.“

‘Institucije bi trebale nezavisnoj sceni dati prostor i priliku za rad. To treba pogurati, a ne da mi ‘vučemo za rukav’ i molimo za priliku da radimo’, kaže redateljica Rajna Racz

Glumac Fabijan Komljenović tvrdi da je u glumačkom poslu uvijek mnogo odgovornosti, a ovakav način zajedničkog kreiranja komada dodatno je povećava. Svaka ideja, svaki odabir, dvostruko se preispituje.

„Na određeni način je zahtjevnije jer cijelu stvar pokušavaš sagledati i iznutra i izvana, ali samim tim i izazovnije. Ta pozicija glumca kao izvođača i autora jako mi je uzbudljiva, tjera me u nove prostore istraživanja. Mora se istaknuti da je upravo nezavisna scena ta koja preispituje, koja obrađuje važne teme, koja se konstantno trudi i pokušava, unatoč mnogim teškoćama. Siguran sam da dio uspjeha, koji se u zadnje vrijeme sve više prepoznaje, proizlazi iz te stalne borbe s vjetrenjačama financija i prostora. Primjećujem to i kroz rad s drugim kazalištima i organizacijama nezavisne scene poput Četveroruke i Teatra Poco Loco. Postoje neki ljudi koji u tu borbu vjeruju i vjeruju da se još uvijek ima što reći. Izvrsna je stvar što ima sve više manjih prostora za izvođenje. Sve više je predstava i ostalih sadržaja koji traže svoje prostore, ali isto tako i publike koja osim klasičnih kazališnih pozornica, ima želju za manjim i intimnijim izvedbenim prostorima i doživljajima“, smatra Komljenović.

Redateljica Rajna Racz i dramaturginja Dina Vukelić, koje su inače među najaktivnijim i najkvalitetnijim umjetnicama na kazališnoj sceni, na ideju za autorski projekt „Predstava koju želimo gledati“ došle su slučajno. Kako kaže Rajna Racz, nakon predstave „Bit će strašno kad porastem“ dviju umjetničkih organizacija – njezine Kuće Nahero i Teatra Empiria dramaturginje Dine Vukelić – odlučile su ponovno raditi zajedno.

„S Melody i Fabijanom radila sam još na akademiji na ispitnim predstavama i kasnije u mnogim projektima, a sad smo se željeli okušati u autorskom projektu. Ista smo generacija, sličnih pogleda na svijet i svjetonazora, željeli smo razgovarati o našem odrastanju, posebice odrastanju na nezavisnoj sceni i prikazati naš doživljaj tog prostora kao i vremena oko nas. Pozvala sam Dinu da nam se pridruži. Zanimljivo je da smo Dina i ja u isto vrijeme proučavale „Fragmente ljubavnog diskursa“ Rolanda Barthesa kojemu smo se vratile nakon završenog studija komparativne književnosti. Shvatile smo da smo u istim fazama života čitale istu knjigu, pa sam ja napravila teorijski dio, recimo to tako, spojivši poeziju i Barthesa, a Dina je pisala iskustveni dio i sve to spojila u tekst“, rekla je Rajna Racz.

Ekipa ‘Predstave koju želimo gledati’ – glumci Melody Martišković i Fabijan Komljenović, redateljica i osnivačica kuće Nahero Rajna Racz i dramaturginja Dina Vukelić, osnivačica Empiria teatra. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Dramaturginja Dina Vukelić istaknula je u tom tekstu osim ideja njih dviju glavnih autorica, ima i ideja glumaca koji sudjeluju, njihovih opservacija i riječi koje su onda one fikcionalizirale, zaokružile. Sve je, dakle, nastalo slučajno, iz proba, razgovora, iskustava, pa je to gotovo dokumentarni zapis:

„Prvi nam je to autorski projekt tog tipa jer proizlazi iz nas, našeg odnosa prema kazalištu. Kad čujemo naslov ‘Predstava koju želimo gledati’, odmah pomislimo na populističko zadovoljavanje publike, ali to je daleko od toga, to je naša ironija, poigravamo se time“, objasnila je Dina Vukelić.

Rajna Racz je, kako sama tvrdi, poznata po autoironiji i često joj znaju reći da radi rizične stvari, neke eksperimente, poetsko kazalište. Stoga joj je bilo duhovito ‘podvaliti’ Barthesa kao teorijsku knjigu u predstavi koju rade.

„Ispalo je dosta pitko i to mi je bilo važno, kako ‘podvaliti’ neki teorijski tekst i učiniti ga prijemčivim publici, da ne bude hermetično zatvoren, a da ja ujedno ostanem vjerna sebi. Zanimljivo je spojiti ono što bi umjetnici željeli raditi i ono što publika želi gledati, to su zapravo neka pitanja od kojih smo kretali. Ali sve je to ujedno i naš komentar nezavisne scene jer kad kreneš raditi, ti zaista ne znaš što će te dočekati, radiš predstavu u uvjetima o kojima publika ne razmišlja. Primjerice, bavimo se pitanjem hrane odnosno stereotipom da umjetnik nužno mora gladovati da bi bio uspješan, siromaštvo u umjetnosti provlači se kroz našu predstavu kao lajtmotiv. Primjerice, kad smo ušli u prostor Crnog mačka, dočekali su nas jabuka, nož i luk. To smo zatim iskoristili kao rekvizitu koja nameće strukturu predstave, ali nije nešto što smo mi kao autori donijeli“, rekla je Rajna Racz.

Dina Vukelić smatra da je najveći izazov nezavisne scene upravo ta nevidljivost. Kaže da javnost ne shvaća kroz što oni kao umjetnici prolaze da bi napravili predstavu u zaista teškim uvjetima: „Nitko ne razmišlja o tome koliko je teško nabaviti rekvizitu, koliko je teško napraviti scenografiju ako imaš limitirana sredstva, a važnije ti je platiti ljude. Ta kreativnost je uvijek na visokoj razini kod nas na nezavisnoj sceni.“

Na nezavisnoj sceni je posljednjih godina pokrenuto zaista mnogo umjetničkih organizacija jer se tako projekti lakše mogu prijaviti na natječaje i pozive. Ali ne događa se često da su organizacije na nezavisnoj sceni ujedno i koproducenti, što je slučaj s ovom predstavom. Toga će biti sve češće, smatraju Nacionalove sugovornice. Kad je ova predstava u pitanju, Empiria teatar pružio je producentsku podršku, a Aplauz teatar ustupio je prostor Crnog mačka. Tako je lakše raditi i takve suradnje su poželjne.

‘Nezavisna scena pruža slobodu i kreativnost, ali i ograničava. Sustav melje umjetnike, mirovine su mizerne, a čekanje ispunjavamo hiperprodukcijom’, kaže Rajna Racz

Rajna Racz smatra da rad na nezavisnoj sceni jako iscrpljuje. U tom smislu ističe da trebamo zaboraviti romantiziranu ideju umjetnika koji u najtežim uvjetima najbolje stvara, to je narativ koji umjetnost povezuje s destrukcijom:

„Taj stereotip njeguje se od Akademije i on postoji. Naravno, nezavisna scena pruža ti slobodu i kreativnost, ali zaista i ograničava. Cijeli sustav je takav da umjetnike melje, umjetničke mirovine su smiješno mizerne, redatelj, dramaturg, glumac, svi koji nisu u ansamblu, a to je 80 posto umjetnika, svi konstantno radimo i čekamo, a to čekanje ispunjavamo hiperprodukcijom kako bismo preživjeli. Nije samo problem u tome što većina predstava na nezavisnoj sceni igra svega nekoliko puta, nego je za svaku novu potrebno jako puno energije, da ne kažem novca, da bi se postavila. Ja prije svega želim platiti ljude, mi smo svi školovani za taj posao i moramo biti za njega adekvatno plaćeni. Ali kako također želim da se plate svi moji suradnici, tako snižavam cijenu svoga rada i rada drugih, a ta cijena bi se trebala dizati. I onda zapravo i sama sudjelujem u cijeloj toj kontradiktornosti.“

Dina Vukelić također se dotaknula uvijek prisutnoga problema hiperprodukcije. Kad je u pitanju rad na nezavisnoj sceni, kaže, to je konstanta:

„Nama umjetnicima na nezavisnoj sceni kolege koji su zaposleni zavide zbog slobode koju imamo i ona zaista postoji jer se bavimo temama koje želimo obrađivati s ljudima s kojima to želimo raditi. Ali institucija pruža podršku koja je isto tako jako potrebna, ima sve svoje prednosti. U svakom slučaju, ni u institucijama ni na nezavisnoj sceni honorari za umjetnike nisu adekvatni pa moramo, gotovo pa smo prisiljeni, hiperproducirati.“

Redateljica Rajna Racz dodaje da je sve to začarani krug, ali samo u Hrvatskoj. Opisala je posve drugačiji sustav u zemljama na zapadu:

„U Francuskoj ili Belgiji na nezavisnoj sceni radiš projekt, primjerice, četiri mjeseca, a nakon toga umjetnik jedno dulje razdoblje, najmanje godinu dana, od države dobiva plaću potrebnu za život. To se radi baš kako bi se izbjegla hiperprodukcija. U tom razdoblju umjetnik razmišlja o drugom poslu, o drugom projektu i onda ponovno počinje raditi. To je kod nas nezamislivo, a ono što me posebno pogađa jest stav javnosti da umjetnici parazitiraju na državnom novcu. I dalje postoji ta ideja o umjetniku koji živi u gradskom ili državnom stanu i dobiva lijepu plaću. To se sve promijenilo, toga više nema, to ljudi moraju shvatiti. Mi smo generacija umjetnika koja nikad neće kupiti stan, nikad nećemo moći dignuti kredit, a i dalje nas uspoređuju s ljudima čije su vrijeme i sustav prošli.“

Redatelj Marko Juraga, osnivač Aplauz teatra, otvorio je klub Crni mačak. FOTO: Sandra Simunovic/PIXSELL

Dina Vukelić je dodala da su samostalni umjetnici u nešto boljem položaju od ostalih umjetnika na nezavisnoj sceni. Oni imaju zaštitu u vidu zdravstvenog i socijalnog osiguranja i staža, ali novčanu naknadu ili pomoć ne dobivaju. Ako trebaš bolovanje, kaže Dina Vukelić, trebaš čekati 45 dana da ga uopće možeš otvoriti. A u isto vrijeme jako je teško dobiti status samostalnog umjetnika.

Time se bave i u „Predstavi koju želimo gledati“, o čemu Rajna Racz kaže:

„Bavimo se pravom na bolovanje, na bolest, na mentalnu bolest kojoj sve češće svjedočimo, na porodiljni dopust. Ja kao buduća majka moram raditi do samog poroda jer nisam samostalna umjetnica, puno je tu problema. Društvo te doslovno tjera na to da ne možeš živjeti od svog rada, da si ovisan o drugima. Puno je umjetnika koji se bore s raznim oblicima mentalnih poremećaja, tjeskobe, anksioznosti, pretjeranim očekivanjima. Ali problem je što mi nemamo priliku stati, nemamo uvjete kao drugi. Da ne kažem da si ne možemo priuštiti 50 eura za privatnog psihologa jer deset minuta svakih mjesec ili dva u državnim bolnicama nije dovoljno.“

Kad su lokacije odnosno mjesta za izvođenje u pitanju, to je za nezavisnu scenu ključno, posebno zato što se na unajmljivanje lokacije jako puno troši. Prema novoj kulturnoj strategiji Grada Zagreba, mnogi će se gradski prostori, u kojima djeluju vijeća gradskih četvrti ili mjesni odbori, aktivirati i ponuditi nezavisnoj sceni na korištenje. Dina Vukelić bila je članica radne skupine koja je radila na toj strategiji i kaže da se već sada vide pozitivni pomaci, da je projekcija pozitivna i da je to odličan način da se nezavisnoj sceni izravno pomogne:

„Otvorit će se neki novi prostori za izvođenje, što je sjajno. Već se sad s novim proračunom koji je puno veći za kulturu, vidi taj pomak. Ono što je meni zabrinjavajuće jest negativna percepcija nezavisne scene pa tako u nekim medijima stoji da nezavisna scena sredstva troši netransparentno, što zaista nije istina. Nezavisna scena mora opravdati doslovno svaki cent koji dobije na natječajima. Jedino netransparentno je kada iz svog džepa platimo neku rekvizitu!“

‘Mali prostor Crnog mačka bavi se velikim stvarima. Scena je aktivna cijeloga dana, ili za probe nezavisnih kazališta ili kao prostor za igre’, kaže Marko Juraga

Rajna Racz ističe da je važna suradnja institucija, kulturnih centara i nezavisne scene, cijeli taj krug, da bi se radilo bolje i uspješnije. I rizici su važni. Trebaju se sve institucije odvažiti na rizike, otvoriti svoje prostore koji se ne koriste:

„Možemo uzeti primjer Zagrebačkog kazališta mladih koje ima Učilište koje, pak, ima dvoranu Janje, koja je manjih kapaciteta i idealna za umjetničke organizacije s nezavisne scene. Trebalo bi pozvati te organizacije, dati im prostor i priliku da rade ili sami svoje projekte ili s profesionalnim glumcima u ansamblu. To je pozitivan primjer koji se treba pogurati, a ne da mi s nezavisne scene ‘vučemo za rukav’ i molimo da nam se pruži prilika da radimo. Centar mladih Ribnjak dobar je primjer zato što je raspisao poziv za rezidente i taj primjer mogle bi slijediti i neke druge institucije.“

Unatoč silnim problemima i izazovima s kojima se umjetnici na nezavisnoj sceni suočavaju i bore u svom svakodnevnom radu, Rajna Racz smatra važnim završiti pozitivnom mišlju. Zašto oni to rade, što ih tjera dalje? Zbog entuzijazma, ljubavi, osjećaja da ne postoji ništa drugo što bi trebali raditi nego ovo čime se bave.

„To je predstava koju želimo gledati. Ona se ne bavi ni kazalištem već ljudima, odrastanjem i krizom odrastanja, kao kad od prve zaljubljenosti i ushićenosti prolaziš sve faze, ali nastavljaš dalje. Prelijepe se stvari događaju, možda u pogrešnim uvjetima i na pogrešne načine, ali treba zapljeskati svima na nezavisnoj sceni koji se trude, prekarno rade. Željela bih da se promijeni to mišljenje javnosti, da se vidi koliko truda stoji iza svega što radimo, da se osjeti ljubav koju ulažemo i koliko je znanja, energije, ljudi uključeno u svaki projekt. Željela bih da se to više cijeni kao nešto što je važno u društvu i da svi počnemo shvaćati da to što radimo nije nešto što se radi usput, kao hobi, već da zaista ima društvenu vrijednost i može biti vrijedno za zajednicu, posebno zato što nastaje u teškim uvjetima i probija se, postaje proplamsaj različitih jezika i glasova“.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.