PROJEKT REVITALIZACIJE 2021.: Velesajam – nekad motor industrije, a danas simbol besramnog pokušaja uništavanja baštine

Autor:

16.02.2022., Zagreb - Velesajam.  Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

Luka Stanzl/PIXSELL

Objavljeno u Nacionalu br. 1215, 06. kolovoz 2021.

Projektom ‘Prostori Novog Zagreba 1: Zagrebački velesajam’ želi se Velesajam učiniti gradskim prostorom koji će ponovno proizvoditi i vratiti slavu koju je imao 1960-ih i 1970-ih. Svojim arhivskim fotografijama građani sudjeluju u stvaranju projekta

Projektom ‘’Prostori Novog Zagreba 1: Zagrebački velesajam’’ Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja UIII želi se revitalizirati Velesajam, učiniti ga živim gradskim prostorom koji će ponovno proizvoditi. Zbog toga je filmska građa do koje se došlo u Hrvatskom državnom arhivu nedavno prezentirana u obliku jednodnevne izložbe. Tada su građani dobili poziv da donesu svoje materijale, fotografije, svoju privatnu arhivu o Velesajmu, svojim sjećanjima, a sve to bit će dio velikog projekta koji je predstavila Sonja Leboš, kulturna antropologinja koja se dugi niz godina bavi istraživanjem Zagreba i zagrebačkih kvartova. Ona je i hispanistica koja je inicirala osnivanje spomenute UIII, sa željom da u roku od 10-ak godina pokrene i Institut za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja. Dovršava i doktorsku tezu na temu Zagreb na filmu pa tako piše i o jednom od najvažnijih zagrebačkih kina, nekadašnjem kinu Balkan, danas kinu Europa koje će, vjeruje, uskoro opet biti kino dostojno grada.

Sonja Leboš kaže da se, nažalost, znanje danas sve manje cijeni i da će se to morati promijeniti:

“Mnogi ljudi već uočavaju da širenje lažnih vijesti, manipulacija informacijama i posvemašnje ignoriranje humanističkih, ali i svih drugih znanosti, ne vodi ničemu dobrom. Političari stalno govore kako nema novca, a istovremeno i mala djeca vide njihove nove vozne parkove i druge ekstravagancije, kao i štetne sprege politike i mantre o tzv. razvoju, odnosno privrednom rastu, koja se u Hrvatskoj očituje u uništavanju prekrasnih krajolika apartmanizacijom i ilegalnom gradnjom, kao i rasprodajom javnih dobara i izigravanjem javnog interesa. Ljudi od nečega moraju živjeti i ambicija nam je u sljedećoj fazi našeg djelovanja jedan veliki dio aktivnosti posvetiti našoj prekrasnoj obali i otocima i mogućnostima života i privređivanja koje se neće oslanjati isključivo na rast broja turističkih noćenja, privezanih jahti ili naplaćenih obroka.”

Budući da je Zagreb fokus njezina rada, Sonja Leboš detaljnije je predstavila projekt o Velesajmu. Cilj je, kaže, proizvesti kompleksniji izvedbeni format koji za sada zovu ‘’Opera Commerziale’’, pri čemu su se inspirirali ‘’Operom Industriale’’ izvedenoj u Rijeci prilikom inauguracije Rijeke kao Europske prijestolnice kulture:

“Izložba koju smo priredili u Centru za kulturu Novi Zagreb je bila samo jedan korak u pripremi tog kompleksnijeg formata. Velesajam je urbanološki vrlo zanimljiva struktura, to je grad u gradu, on je proto-struktura Novog Zagreba, naime, upravo urbana struktura današnjeg Velesajma prva prelazi rijeku Savu i uspostavlja uvjete za kasniju urbanizaciju. Zanimljivo je da su upravo Velesajam i današnji Centar za kulturu Novi Zagreb proto-strukture novog socijalističkog grada, odnosno to su prve modernističke strukture južno od Save. Ovaj projekt ima za cilj pobuditi emotivni potencijal građana za brigu o budućnosti grada. Uvjerenja sam da saznanjima o onome što je bilo, učimo i o onom što jest, ali i o mogućnostima onog što tek dolazi, perspektivama i oblicima koje tek moramo konstruirati. U tom smislu, naša buduća suvremena opera bit će prostor susreta starog i novog, emotivnog i racionalnog, umjetnosti i svakodnevice, a sve to, nadamo se, priredit ćemo u jednoj od ili više velesajamskih hala.”

Sonja Leboš podsjeća na činjenicu da je Zagreb bio najveći industrijski centar socijalističke Jugoslavije. Ta činjenica se danas rado gura pod tepih zaborava, ali to je činjenica:

“Zagreb je stoga kroz Velesajam imao mogućnosti stranim partnerima ponuditi najbolje od svoje industrije, ali i industrije cijele Jugoslavije. To je doslovno bilo mjesto na kojem je industrija komercijalizirana, odnosno mjesto prezentacije proizvoda i sklapanja vrijednih ugovora. Danas, kada je grad gotovo posvema deindustrijaliziran, uloga Velesajma mora se ponovo promisliti. U tu svrhu, povezali bismo interpretacije življenog iskustva građana Novog Zagreba s memorijom mjesta u raznim oblicima. Tako smo počeli s istraživanjima filmske građe u Hrvatskom državnom arhivu koja je prezentirana u obliku jednodnevne izložbe u Centru za kulturu Novi Zagreb. S takvom vrstom istraživanja ćemo nastaviti i u sljedećim fazama projekta, no cilj nam je uključiti i građane u obliku dramaturških odnosno scenarističkih, filmskih, glazbenih, plesnih i arhitektonsko-likovnih radionica. Nakon toga, krenuli bismo u fazu produkcije suvremene opere koja bi uključivala rezultate tih radionica, što bi kulminiralo izvedbom te opere 2023. ili 2024. godine, otprilike na 70. rođendan novozagrebačkog Velesajma. Uključivanje lokalne zajednice vrlo nam je važno jer upravo lokalna zajednica Novog Zagreba živi u najbližem dodiru s Velesajmom već dugi niz godina. Uskoro će biti 70 godina Velesajma u Novom Zagrebu, a ova opera mogla bi biti upravo najbolji mogući način da to proslavimo kao zajednica te da ispišemo novi list u povijesti tog prostora, list čiji sadržaj neće odrediti samo jedan čovjek, već veliki broj ljudi. Radionice su zamišljene kao intergeneracijske, što znači da bismo voljeli povezati građane tzv. treće životne dobi koji imaju memoriju o prostoru Velesajma, s mladim ljudima čiji interes za taj prostor želimo pobuditi, s ciljem otvaranja novih perspektiva na njegovu budućnost u čije oblikovanje želimo uključiti širok spektar disciplina. Najviše nas zanima vizualna građa, poput fotografije, ali i memorabilije poput raznih prospekata, izdanja, publikacija, možda i poštanskih marki. No, zanimaju nas i sjećanja te i dalje pozivamo građane da nam se putem naše mrežne stranice jave i sa svojim fotografijama i sa svojim sjećanjima na neke trenutke koje su proveli na Velesajmu.”

‘Tzv. zagrebački Manhattan projekt je u čije se promišljanje nisu uključili građani Zagreba. Urbanizam danas ne može se ni promišljati niti provoditi bez građana’, kaže Sonja Leboš

Sonja Leboš pojasnila je da je o Velesajmu dosad prikupljen niz filmova, počevši od onih najstarijih, iz vremena kada se preteča Zagrebačkog velesajma, tada Zagrebački zbor, nalazio u Martićevoj ulici. Zatim su tu filmovi iz perioda prije 2. svjetskog rata kada se Velesajam nalazio na mjestu današnjeg Studentskog centra, gdje su izgrađeni brojni nacionalni paviljoni velike arhitektonske vrijednosti, među kojima se ističe obnovljeni Francuski paviljon, ali od velike vrijednosti su i Talijanski paviljon – danas je u njemu smješten Teatar ITD – kao i Češki paviljon. U tom je paviljonu danas Multimedijalni centar koji je zbog svoje visoke tehničke opremljenosti nekad privlačio najzanimljivije filmske eksperimentatore. Bili su tu i drugi vrijedni paviljoni, neki su na nesreću izgorjeli, a neki su nažalost uništeni. Antropologinja nastavlja:

Nakon 2. svjetskog rata Velesajam seli u novoizgrađeni prostor u kojem je danas smješten Tehnički muzej, a potom u novoizgrađene paviljone južno od Save. Ono što mi je bilo naročito zanimljivo iz filmova koje smo prikupili iz tog razdoblja filmovi su Hajrudina Krvavca koji nam približavaju futurističko ozračje kakvo je vladalo na Zagrebačkom velesajmu 1956. i 1957. godine. Taj futurizam ogleda se prije svega u tehničkim dostignućima, pa tako vidimo hostese s ogromnim uređajima koji su zapravo prototipovi današnjih mobilnih telefona – starije generacije prepoznat će ih kao walkie-talkie uređaje. Tu su bile i futurističke naprave za kućanstvo: neke su danas standard poput perilica za suđe, a neke su još uvijek ekskluziva, poput usisivača koji se samostalno kreće po stanu. No ako taj futurizam koncipiramo i kao globalnu zajednicu bratskih naroda i narodnosti, vidjet ćemo da su tu prisutni ljudi iz dalekih afričkih zemalja, ali ne kao podređeni subjekti nekih kolonijalnih sila, već kao predstavnici zemalja koje su tek izborile svoju nezavisnost. Pokret nesvrstanosti koji je službeno krenuo nekoliko godina kasnije iz Beograda, imao je svoje preteče i u trgovinskim odnosima koje je Jugoslavija održavala s brojnim afričkim državama, ali i s Kinom ili Indijom. Indija je bila veliki uvoznik jugoslavenskih proizvoda u to vrijeme. O tome jako malo znamo. Kineski paviljon je jedan od rijetkih konstrukcija koju su u Europi sagradili – sami Kinezi. Doduše, danas se možemo pohvaliti još jednom konstrukcijom – Pelješkim mostom, no još uvijek možemo u Zagrebu govoriti o svojevrsnoj atrakciji koja je zapostavljena. Socijalistička Jugoslavija pažljivo je formirala svoj Treći put i koliko god danas to naivno zvučalo, u vrijeme Hladnog rata bilo je vrlo hrabro istovremeno prijateljevati i s kubanskim i američkim predsjednikom, dostignućima oba svijeta odnosno oba bloka i nije se puno država moglo pohvaliti takvom izvanrednom geopolitičkom strategijom. Zagrebački velesajam bio je privredni i komercijalni motor te interkulturalne razmjene i to je svakako jedan aspekt koji mislimo istaknuti u fazama projekta koje će uslijediti.”

Ovaj zahtjevni proces trebao bi preformulirati poimanje Velesajma danas, kao prostora čija slava pripada nekoj nedavnoj prošlosti i čija je struktura nezanimljiva i prepuštena vremenu. Upravo to vrijeme organizatori žele okrenuti u korist Velesajma, pokazujući kako Velesajam ima izuzetno zanimljivu povijest, i to u globalnom kontekstu, kao i da postoje brojni građani koje za Velesajam vežu vrijedne i drage uspomene. Spajati takve uspomene i narative koje ih bude s idejama mladih ljudi o tome što bi Velesajam mogao biti, bit će zanimljiv proces. Velesajam je nekad, dakle, bio simbol urbanizacije i ekonomske moći, a kasnije, pa i danas, podsjetnik na propast modernističkih vrijednosti i njihove materijalne baštine. Zagrebački velesajam, bez obzira na sve, zauzima izuzetno važno mjesto u tkivu i memoriji grada:

“Velesajam je još uvijek simbol i važno mjesto ne samo u modernoj povijesti već i u suvremenoj slici grada. On nikako ne smije postati podsjetnik na propast modernističkih vrijednosti, iako se naravno mnogi trude da se te vrijednosti zatru. No materijalna baština Velesajma, njegovi najvrjedniji paviljoni moraju se održati. Paviljon Ivana Vitića ili onaj Božidara Rašice imaju i moraju imati svrhu. Dobra arhitektura uvijek može dati krov dobrom društvenom ili privrednom programu: takve programe treba osmisliti. Naš projekt želi poslužiti kao spona u tom dogovaranju građana i Grada o tome što bi grad trebao biti. Kada građani progovore s Gradom, odnosno predstavnicima Grada, a to bi prije svega trebali biti urbanisti, konzervatori, pa potom i ekonomski, ali i stručnjaci za kulturu i kulturnu baštinu, materijalnu i nematerijalnu, onda nastaje urbanizam. A to je ono što grad Zagreb danas treba – urbanizam po mjeri suvremenog grada, sa svim njegovim zahtjevima, što se prije svega odnosi na održivu proizvodnju i distribuciju energije i hrane. Koji su to društveni i privredni programi koje je Velesajam ugošćavao tijekom svije povijesti, odgovori na ta pitanja, uvjereni smo, mogu pomoći da se osmisle i društveni i privredni programi budućnosti – grad je prije svega kontinuitet. Potres je svakako jedan brutalan prekid tog kontinuiteta, ali kao što nam pokazuju post-potresna zbivanja nakon 1880., za one najupornije i najinovativnije stanovnike grada, takav prekid može postati kolijevkom novog grada. Nakon tog potresa građani Zagreba osmislili su, naravno, uz pomoć stručnjaka kao što su bili Bollé i Lenuzzi, Donji grad, srce današnjeg Zagreba. Nažalost, danas potreseno i lomljivo srce.”

‘Važno je ponovo uspostaviti veze između privrede i trgovine. Velesajam bi mogao biti hub takvih aktivnosti, a time i lider inovacije velesajamskog grada’, tvrdi Sonja Leboš

Sonja Leboš i Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja imaju viziju o tome kako bi Velesajam trebao izgledati, odnosno koju bi svrhu i ulogu mogao imati u današnjem Zagrebu. Kako je temeljito proučavala djelovanje zagrebačkog Ureda za upravljanje hitnim situacijama, uočila je da je južno parkiralište Velesajma jedno od glavnih zbornih mjesta u slučaju neke velike nevolje, kakva, nažalost, može u svako doba zadesiti Zagreb, ali i sve primorske gradove od Dubrovnika do Rijeke: “Zašto prostori Velesajma ne bi okućili i neku novu inicijativu koja bi se bavila prevencijom i zaštitom, odnosno otpornošću naših gradova na potres, zašto ne bismo ponovno ulagali u inovativnost Zagreba jer, ne zaboravimo, takav duh je i učinio Zagreb najvažnijim industrijskim centrom Jugoslavije. Taj i takav duh želimo probuditi ovim projektom: tvrdoglavi duh Zagreba koji će ojačati i preživjeti ova, za brojne građane, vrlo teška vremena. Deindustrijalizirani grad ne mora značiti siromašni grad, ali važno je ponovo uspostaviti veze između privrede i trgovine, inovacije i razboritih politika, kreacije i održivosti. Mislim da bi prostor Velesajma mogao biti hub upravo takvih aktivnosti, a time i lider u smislu inovacije neke nove vrste vele-sajamskog grada, pa i grada uopće. To se već dogodilo nekoliko puta u povijesti grada, nakon 1880. godine i nakon 2. svjetskog rata, nema razloga da se ne dogodi opet. Koliko god da su vremena teška, ni onda nisu bila lagana.”

Prisjetila se i nekih osobnih uspomena na Velesajam, na djetinjstvo i odrastanje uz uspomene na klizanje na Velesajmu na koje su je roditelji vodili, a kasnije je odlazila i sama. Kaže da se svi koji su rekreativno klizali 1970-ih i 1980-ih sigurno s radošću sjećaju tog zaigranog kretanja i ekshibicija, prvih simpatija, vrtnje ukrug i hvatanja pogleda:

“Sve to i danas bi opet mogla postati velesajamska svakodnevica, iako led nije nesumnjivo najvažnija komponenta – mislim da je najvažnije da se mladim ljudima omogući što više mjesta prije svega za učenje i rad, a potom i za rekreaciju koja mora biti redovna i ne nužno kompetitivna. Ta rekreacija ne mora biti ni isključivo sportska, to mogu biti i foto, filmske ili neke druge radionice, kao i kreativni studiji pa i laboratoriji. Svatko tko je nedavno posjetio Sveučilišnu knjižnicu zna da je pretrpana studentima i da mladi trebaju prostor za učenje i rad. Svatko tko ima dijete koje trenira neki sport, zna da bi Zagrebu dobro došli tereni za razne oblike fizičke aktivnosti a da se ne djecu ne mori nužno natjecateljskim tempom. Jako puno mladih ljudi nema prostor za pokretanje nekih malih obrta ili tvrtki, treba i toga. No, to su samo neke ideje o tome kako velesajamskim prostorima udahnuti život. Kako im vratiti značaj koji su imale prije 65 godina, tome bismo se kao zajednica mogli domisliti do 70. rođendana. Kao što sam napomenula, opera koju zamišljamo mogla bi biti pokretač tog promišljanja, inicijacija procesa koje bi Velesajam učinile inovativnim prostorom koji bi imao značaj u lokalnim, ali i europskim i globalnim okvirima. To nije nemoguće. Dovoljno je odbaciti ironiju i sarkazam u korist suradnje i rada za opće dobro, i puno toga će biti jednostavnije. Možda zvučim naivno, ali optimizam nije nužno uvijek naivan. Možda će neki reći da je povijest svega što se zbivalo u vrijeme socijalizma nevrijedno, jer je Jugoslavija imala i svojih vrlo mračnih strana upravo u tom razdoblju 1950-ih. Bez da umanjujem strahote, želim naglasiti da povijesna distanca ne treba služiti izokretanju činjenica, već sagledavanju istih u širem povijesnom kontekstu. Razdoblje nakon 2. svjetskog rata bilo je izuzetno turbulentno svugdje, vode se antikolonijalni ratovi, započinje okrutno nadmetanje nuklearnim oružjem odnosno tzv. hladni rat, špijunaža, industrijska i vojna, konstantna ugroza mogućnošću novog rata… Sve to treba imati na umu kada se donose povijesni sudovi o jednom socijalističkom projektu kakav je socijalistička Jugoslavija bila, a koji nije bio isti 1948. ili 1957. ili pak 1964. ili 1972. godine.”

Zagreb je kroz Velesajam mogao stranim partnerima ponuditi najbolje od svoje, ali i industrije Jugoslavije. To je doslovno bilo mjesto na kojem je industrija komercijalizirana

Naravno, na spomen Velesajma novija povijest podsjeća nas – a projekt skreće pozornost i na to – i na nedavne pokušaje da se ova vrijedna arhitektonska baština i važan dio gradskog tkiva prenamijeni u tzv. zagrebački Manhattan, kao i na promjenu percepcije prostora koja je potom uslijedila. Sonja Leboš dotaknula se i te najnovije velesajamske ‘’epizode’’:

“Tzv. zagrebački Manhattan je projekt u čije se promišljanje nisu uključili građani Zagreba. Urbanizam današnjice ne može se ni promišljati niti provoditi bez građana kao dionika. Koje su potrebe građana Zagreba jednako je važno pitanje kao i koje su potrebe Zagrebačkog velesajma d.o.o. kao dioničkog društva u vlasništvu grada. Što je velesajamski grad, o tome naravno trebaju govoriti stručnjaci, ali građani tu moraju imati prilike donijeti sud i njihov glas se također treba čuti. Komercijalizacija bez dobrobiti za širu gradsku zajednicu nema nikakvog smisla. Sajamski turizam je izvanredno važan faktor i to je zasigurno segment koji treba promišljati. No, i tu povijest može biti učiteljica. Primjerice, tijekom vrhunca djelovanja Zagrebačkog velesajma, dakle tijekom 1960-ih i 1970-ih, pa i 1980-ih, nije se za goste velesajma, naročito one poslovne, izgradio nikakav smještajni kapacitet. Kao i u vrijeme kada je Zagrebački zbor još bio u Martićevoj ulici, važni gosti Zagrebačkog velesajma bili su orijentirani na hotele poput Esplanade, koji je i izgrađen dijelom za industrijalce koji su posjećivali Zagrebački zbor u Martićevoj ulici gdje su sklapali unosne poslove, a dijelom za putnike Orient-Expressa, poznatog vlaka koji je spajao zapadnu Europu s Orijentom. Spajanje dva Zagreba nikad se nije dogodilo, rijeka još uvijek više dijeli no što spaja grad i možda je vrijeme da o tome promislimo ali, svi zajedno, ili, barem što više građana Zagreba zajedno. Naravno da će tu urbanisti i arhitekti imati konačno slovo, ali kao kulturna antropologinja koja se dugi niz godina bavim upravo urbanološkim pitanjima Zagreba, odgovorno tvrdim – življeno iskustvo grupa građana nije za odbaciti.”

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.