“Kako čudno: moramo predati naše satove, džepne nožiće, ruske rublje… S nama se tako čudno postupa, a na putu smo kući. Zašto tako kad će nam sada biti dopušten povratak kućama!?” – takve rečenice zapisao je bojnik Siolsky u svom osobnom dnevniku. Nadnevak: 22. travnja 1940. Bilo je to posljednje što je u svom dnevniku zapisao Siolsky. I posljednje što je napisao u životu.

Poljski časnik, ruski zarobljenik, tog zadnjeg proljeća u svom životu i posljednjeg dana u svom životu transportiran je iz logora na kolodvor u Gniezdowu te otpremljen u šumu kod Katina. Tamo su mu ruke tankim konopcem vezane straga, doveden je do već otkopane jame i ubijen hicem iz revolvera u potiljak. Pažljivo je položen u jamu, ali ne iz pijeteta, s glavom prema dolje položen je na ostala svježe okrvavljena trupla tako da zauzme što manje prostora. Na tisuće ubijenih časnika slagano je poput sardina u više masovnih grobnica.

Pokolj u Katinskoj šumi zlokoban je događaj koji je umnogome pridonio razotkrivanju lica Sovjetskog Saveza pod Josifom Visarionovičem Staljinom. Desetljećima je velik dio javnosti bio uvjeren da je riječ o zločinu za koji je odgovoran Staljinov NKVD, ali i nacisti. No prava je istina da je jedini krivac za zločin nad više od 21.000 poljskih časnika i vojnika nova vlast u sovjetskom dijelu podijeljene Poljske. Bio je to sovjetski način “konačnog rješenja” za Poljake, likvidacija elite tog naroda u koju su spadali inteligencija i časnici.

Sovjetski savez je 13. travnja 1990. priznao odgovornost za zločin u Katinskoj šumi.