Dana 12. studenog 1955. godine umro je Tin Ujević, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika. Prve zbirke poezije, “Lelek Sebra” i “Kolajna”, objavio je u Beogradu, na ćirilici, kod izdavača Svetislava. B. Cvijanovića. Ujević je radio kao prevoditelj, živio je osamljeničkim i boemskim životom, u Zagrebu, Parizu, Sarajevu, Beogradu… Za svog života Ujević nije dobio niti jednu književnu nagradu. Uopće, za života njegova pjesnička veličina nije prepoznata niti priznata onako kako je danas priznajemo.

Razočaran svakodnevicom Ujević se odrekao pristojnog građanskog života te živio osobenjački i boemski provodeći dane u kavanama i gostionicama. Do Drugog svjetskog rata objavio je antologijske zbirke “Auto na Korzu” i “Ojađeno zvono”. Nakon rata komunističke vlasti zabranile su mu javno djelovanje pa je neko vrijeme radio kao anonimni prevoditelj. Tek 1950. godine, zaslugom Jure Kaštelana, izlazi mu zbirka pjesama “Rukovet” kojom se predstavlja novom naraštaju čitatelja. Svojom posljednjom zbirkom “Žedan kamen na studencu” (1954.) potvrđuje vodeće mjesto u hrvatskom pjesništvu. Osim legendarnih pjesama Ujević je je pisao i zapažene eseje.

Tin Ujević preminuo je 12. studenog 1955. godine. Pokopan je na groblju Mirogoj. Na grobu su mu uklesani stihovi iz njegove pjesme „Igračka vjetrova“:

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.