PRAIZVEDBA U KEREMPUHU: ‘Šarmantno pogrešne zablude’ vrlo ozbiljno utječu na svijet oko nas

Satiričko kazalište Kerempuh najavljuje praizvedbu predstave ‘’Teorija zavjere”, u petak, 16. travnja.

Predstava “Teorije zavjere” autorski je projekt redateljice Marine Pejnović i dvojice mladih dramaturga, Filipa Jurjevića i Marina Lisjaka. U predstavi igraju Linda Begonja, Dražen Čuček, Josip Brakus, Matija Šakoronja i Bernard Tomić koji se prvi put priključuje Kerempuhovu ansamblu. Scenografiju je radila Marina Pejnović, kostimografiju Vedrana Rapić, glazbu Josip Maršić, suradnik za pokret je Pravdan Devlahović, oblikovatelj svjetla Ivan Štrok, a autor videa Deni Ključarić.

Predstava se bavi mehanizmima teorija zavjere i potpadanja pod utjecaj lažnih vijesti predstavljenih kao ultimativne istine. “U teorijama zavjere je načelno riječ o raznoraznim mehanizmima kojima, uz intenzivno posredovanje medija, taj splet ‘šarmantno pogrešnih zabluda’ vrlo ozbiljno utječe na svijet oko nas. Najčešće ih se nastoji ironično pripitomiti i svesti na banalnosti, recimo ‘ljude guštere’ ili ‘ravnu ploču’, ali kad se malo odmaknemo od prvoloptaških doskočica, nazire se poprilično stvarna i društveno istinski problematična pojava. Stoga smo na uzorku od pet teorija – koje međusobno variraju po intenzitetu, relevantnosti, posljedicama ili rasprostranjenosti – probali ispitati kako se to odražava na suvremeno vrijeme i pojedinca kojeg one napadaju”, kaže Filip Jurjević.

“Teorija zavjere” autorski je projekt troje umjetnika, kako je došlo do ideje za jednu ovakvu predstavu i suradnju Marine Pejnović, Marina Lisjaka i Filipa Jurjevića? Marin Lisjak kaže: “S obzirom na to da su i ideja i projekt rezultat Marinina interesa za obrađivanjem ključnih tematskih snopova našeg društva, možemo samo po sjećanju trbuhozboriti njezine rečenice. Tako da odgovor parafraziramo, ali ako se, ukratko, periodom do 2010. pozabavila postavljanjem ‘Bilježnice Robija K’, gomila relativno aktualnog materijala – od 2010. naovamo – ostala je nepokrivena. Teorije zavjere su se načele kao dovoljno fleksibilan okvir pomoću kojeg smo nastojali napipati stanje trajne izloženosti internetskom divljanju i histeriji. Kerempuh je otvorio prostor da se autorskom timu pridruže mladi, neafirmirani dramaturzi, Filip i ja smo dotad već odradili par projekata zajedno pa smo imali tu sreću da smo joj stigli na preporuku. Ideja je, dakle, Marinina, a mi smo joj se u jednom trenutku pojavili kao korisni sugovornici. Predstavila nam je projekt, ukratko pobrojala šlagvorte koji su je na početku procesa interesirali, a onda je uslijedilo nekoliko mjeseci zajedničkog istraživanja, skupljanja podataka, motiva, odabira konkretnih tema i raspisivanja, dok nismo pronašli zajednički jezik oko toga što nam je pojedinačno, a što u globalu, bilo važno obraditi.”

Publici će glumačka postava uglavnom biti poznata kao postava ‘’Robija K’’ – Josip Brakus, Matija Šakoronja, Linda Begonja i Dražen Čuček. Za potpuni set nedostaje Filip Detelić koji je u ranijoj varijanti čak i bio u podjeli, ali se zbog pandemijske logistike nastojalo rasteretiti i osigurati ansambl pa je njegovo mjesto zauzeo slobodnjak Bernard Tomić.

“A ako je pitanje zašto baš oni, a ne neki drugi, ta odluka nije bila ‘autorska’, ‘ciljana’ ili rezultat mukotrpnog promišljanja tko bi idealno odgovarao ‘šmeku’ teksta, nego nam je naprosto unaprijed rečeno s kime ćemo razviti projekt. Da ne bi bilo zabune, niti nam je time išta uskraćeno niti je riječ o nekom ‘izvanjskom nametanju’, stvar je bila više protokolarna i nitko se na to nije previše obazirao. Pogotovo jer smo dobili iskušane ratnike koji su se već ohoho dokazali i bez kojih ovaj proces svakako ne bi nalikovao onomu što će se u konačnici vidjeti na pozornici. To je uglavnom i sretna okolnost jer je, bez obzira na razlike u temperamentu, poetička razilaženja ili autorske pristupe procesu iz tog mnoštva nastajao sve precizniji i zanimljiviji materijal. Vrlo smo intenzivno pregovarali oko pogađanja mjere, teksta, formalnih i sadržajnih rješenja na sceni, tematskih podinteresa, lajtmotiva – oko kojih se i dalje produktivno ne slažemo – tako da je priča o njihovu izboru čak pinkicu manje zanimljiva od onoga s čime smo na kraju završili”, pojasnio je Lisjak.

Komentiraj