POGLED IZBLIZA: Financijsko kažnjavanje nastavnika bizarna je i opasna ideja

Autor:

09.01.2018., Zagreb - Sasa Lekovic, predsjednik Hrvatskog novinarskog drustva. "nPhoto: Robert Anic/PIXSELL

Robert Anic/PIXSELL

Od 2008. godine, kad je usvojen, Zakon o odgoju i obrazovanju mijenjan je 15 puta. Dvije godine nakon prvog sastanka radne skupine koja je konačno trebala izraditi nacrt novog Zakona odlučeno je da od toga nema ništa. Ide se u još jednu ‘rundu’ izmjena. Koje uključuju financijsko kažnjavanje nastavnika. Srećom, bespogovorno trpljenje učiteljskih hirova je davna prošlost. Nažalost, ‘politička korektnost’ i ‘pozitivna diskriminacija’ u korist školaraca u međuvremenu su se pretvorili u svoju suprotnost. Biti nastavnik danas je kazna.

Iz prosvjetarske sam obitelji.

Jedna moja baka bila je partizanska učiteljica.

Oba djeda mirovinu su zaradili kao učitelji.

Majka je gotovo čitav radni vijek bila učiteljica.

Sve dok nije postala neizdrživo alergična na kredu.

U to vrijeme kad su kreda i ploča bili simboli škola đaci su imali biti ‘kuš’.

Izuzev kad su odgovarali na učiteljska pitanja.

A i tada su morali dobro paziti kako to čine.

Da ne budu proglašeni nepristojnima.

I kažnjeni.

Dok sam bio đak užasno mi je išlo na živce što je autoritet nastavnika bio neupitan do besmisla.

Koliko god kasnije cijenio učiteljski poziv.

Oko toga stalno sam s svađao s majkom.

Neću nikada zaboraviti kako je bila šokirana kad ju je moja srednjoškolska razrednica pozvala na razgovor.

Jer sam se usudio proturječiti direktoru.

Koji me je maltretirao zbog toga što nisam želio postupiti po njegovoj izričitoj zapovjedi.

Da dečki moraju biti sasvim kratko ošišani.

I da ne dolazi u obzir da kosa imalo pokriva uši.

Majka me korila jer – nastavnici se moraju slušati.

Bespogovorno.

Moju prirodnu i potpuno bezazlenu tinejdžersku pobunu smatrala je osobnom katastrofom.

Profesionalnom i roditeljskom.

Čak i kad sam iz predmeta u kojem sam bio odličan poslan na popravni ispit.

Jer sam zadaćnicu označio tako što sam napisao prezime pa ime.

U inat profesoru kojem je bilo važnije da na zadaćnici stoji ime ispred prezimena nego kako je napisana zadaća.

Od neupitnog autoriteta učitelja do učeničke samovolje

Od tog vremena prošlo je pedesetak godina.

Današnjim osnovcima i srednjoškolcima slične priče vjerojatno izgledaju kao ne baš uspješne izmišljotine.

Naravno da je dobro što već odavno takve situacije nisu gotovo pa obrazac učiteljskog ponašanja.

I učenici su ljudi.

Obveze ne smiju biti ponižavajuće za njih.

A imaju i svoja prava.

Nažalost, ‘politička korektnost’ i ‘pozitivna diskriminacija’ u korist školaraca u međuvremenu su se pretvorili u svoju suprotnost.

Danas pravu pobunu, s nekontroliranim posljedicama, može izazvati i najlogičniji mogući nastavnički zahtjev.

Naprimjer da se u vrijeme nastave ne koriste mobiteli.

Nerijetko učenici nekažnjeno čine što im je volja.

Pri čemu gotovo u pravilu imaju neupitnu podršku roditelja.

Stoga ne treba čuditi što neki ‘pretjerano živahni’ vrijeđaju i ponižavaju nastavnike.

Uključujući i fizičko nasrtanje.

Kako umanjiti mogućnost da do takvih situacija dođe?

I kako efikasno ‘interno’ sankcionirati nedopustivo ponašanje?

Prije nego što preraste u problem koji moraju rješavati policija i pravosuđe.

Školski sustav očito nema odgovor na to pitanje.

Kao neodvojivi dio neadekvatno organiziranog i nasilnog društva nije se u stanju boriti s takvim problemom.

Pa se u pravilu poseže za nametanjem novih pravila.

Nastavnicima.

Uz ‘žmirenje’ na činjenicu da niti dotadašnja nisu bila korisna.

Štoviše, neka su i kontraproduktivna.

Finacijsko kažnjavanje nastavnika jest ‘lov na vještice’

Najnovijim pravilima nastavnicima se uopće ne pomaže nego ih se dodatno kažnjava.

Ukoliko budu usvojene izmjene Zakona o odgoju i obrazovanju čiji je nacrt načinilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja.

Nakon 15 ranijih izmjena u isto toliko godina od usvajanja Zakona.

Predviđeno je devet prekršajnih stavki zbog kojih bi se učitelje i nastavnike kažnjavalo novčano.

Iznosom od 200 do 500 eura.

Te čak 10 novih kaznenih stavki za školske ustanove.

Uz 11 postojećih.

Te udvostručenje dosadašnjih iznosa kazni.

Sindikalisti, koji su reagirali na tu ideju koja je na javnom savjetovanju, uopće ne pretjeruju.

Nazivajući najavu tih zakonskih izmjena – lovom na vještice.

Za neke od navedenih prekršaja zbog kojih bi se trebalo novčano kažnjavati nastavnike već postoje mehanizmi kojima se ti propusti sankcioniraju.

Uz to, Ministarstvo znanosti i obrazovanja, naprimjer, želi financijski kazniti čak i predsjednike i članove školskih odbora.

U slučaju nezakonitog ponašanja u radu.

Kao da sankcioniranje nezakonitog ponašanja nije već predviđeno – zakonom.

Nastavnici bi pak trebali plaćati kazne i ako ne zaštite prava učenika ne prijavljujući ta kršenje prava nadležnim tijelima.

Zatim i ako se utvrdi njihova odgovornost zbog neprovođenja mjera sigurnosti na izletima i maturalcima.

Pa i ako izreknu pedagoške mjere učenicima protivno Pravilniku o kriterijima za izricanje pedagoških mjera.

Što je dozvoljeno vlastima zabranjeno je nastavnicima

Financijske kazne su u ovom kontekstu besmislene.

Čak i kad bi bilo moguće sačiniti smisleni ‘cjenik’.

Izuzev ako trebaju poslužiti za zastrašivanje nastavnika.

Najbolniji je ‘udarac po džepu’.

To je ujedno i najefikasniji način kontrole i manipulacije.

Što je s učeničkim ponašanjem?

Pogotovo prema nastavnicima.

Svatko tko ima prava ima i obveze.

Tko je jednom vodio razred na maturalac zna da je to samo po sebi zna biti – kazna za nastavnika.

A i običan nastavni sat u razredu ponekad čak i samo jedan učenik može pretvoriti u ‘bojno polje’.

Među predviđenim financijskim kaznama za nastavnike najluđa je pak ona do 500 eura za nastavnika koji u školi organizira promidžbu koja nije u skladu sa sadržajem obrazovanja.

Što točno nije u skladu sa sadržajem obrazovanja?

Ako istovremeno imamo u školama vjeronauk.

Kojim se u sekularnoj državi promiču neznanstvene teorije.

Pa nije ništa neobično niti da se početak školske godine obilježava uz prisustvo svećenika.

A moguće je da vjeroučitelji(ce) postanu ravnatelji(ce) škola.

Nikoga nje briga što je čitav obrazovni sustav u neskladu s vremenom

No, i bez obzira tko su ravnatelj(ice) upravo te osobe odlučuju o tome je li u redu da netko izvan školskog sustava dođe u razred i govori učenicima.

Kao što je nedavno u jednoj školi uredno lupetao notorni Ivan Pernar.

A to niti izdaleka nije jedini primjer.

Samo posljednji u nizu javnosti poznatih.

Istovremeno, u planiranim zakonskim izmjenama stoji, između ostaloga, da nastavnici za koje se utvrdi osobna odgovornost mogu biti financijski kažnjeni i ako provode nastavu suprotno propisanom kurikulumu ili koriste neodobrene udžbenike.

Ali očito je nevažno što je čitav obrazovni sustav u neskladu s vremenom.

Što se osnovce i srednjoškolce i dalje u velikoj mjeri tjera da ‘bubaju’ gradivo.

Umjesto da budu kreativni.

Što još ima škola koje rade u uvjetima ne mnogo boljima od onih iz vremena ‘krede i ploče’.

Što petnaest godina nismo u stanju donijeti novi Zakon o odgoju i obrazovanju.

Iako za sadašnji same prosvjetne vlasti priznaju da ne valja.

Inače ga ne bi svake godine ‘popravljali’.

A očit neuspjeh ‘popravaka’, uz učenike, i dalje će plaćati nastavnici.

Čak i ‘u kešu’.

 

 

 

 

Napomena: Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Nacionala.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.