Nakon ministra Banožića i šefa HEP-a Barbarić, zbog privatnog grijeha, poklonio je Andreju Plenkoviću svoju smjenu odavno ‘zasluženu’ poslovno-političkim aferama. Ali AP nema razloga previše slaviti. Na rubu je živaca zbog EU istražitelja, a potpuno je ‘poludio’ zbog nastavka seljačkih prosvjeda. Toliko da je mirne prosvjednike optužio za esktremizam, zloupotrebljavajući tajne službe. A medije optužio da daju prostor ‘ekstremistima’. U što je pretvorio prosvjednike nakon što je propao pokušaj da ih se nagovori na prekid prosvjeda.
Andreju Plenkoviću još jednom se posrećilo.
Nedugo nakon što mu je Mario Banožić svojim izazivanjem prometne nesreće s tragičnom posljedicom sam ‘namjestio’ za smjenu.
Koju je premijer, kao i obično, do tada vrdoglavo odbijao napraviti.
Iako je bilo jasno da je sada već bivši ministar obrane skrivio štošta.
A i da je potpuno nesposoban za ministarski položaj.
Sad je konačno Plenković odlučio smijeniti Franu Barbarića, prvog čovjeka HEP-a.
Za razliku od Banožića Barbarić nije bio ministar, ali je mnogo ozbiljniji ‘igrač’.
Koji premijeru može nanijeti mnogo više političke štete, ako to pokuša učiniti.
Kao što je dao naslutiti ranijom izjavom da bi Plenković mogao s njim dugo kartati.
Ako ga odluči smijeniti.
Aludirao je time naravno čak i na Plenklovićevu kaznenu odgovornost.
Sad ćemo vidjeti, je li ta prijetnja bila ozbiljna.
Ili jednom…kasnije.
U svakom slučaju Plenković nije dirao Barbarića.
Bez obzira na jasnu prijetnju i ogroman, ako ništa drugo a onda bar politički teret.
Nastao vrlo ozbiljnim aferama u HEP-u i oko njega.
Na smjenu se Plenković odlučio tek nakon što je protiv Barbarić podignuta kaznena prijava.
Zbog nelegalne gradnje.
Tako je Plenković dobio mogućnost odraditi još jednu smjenu čovjeka koji mu je politički uteg.
Ali opet zbog privatnog krimena.
Koji nema veze s poslom.
Niti politikom.
Barem ne izravne.
U svojoj deluziji Andrej Plenković je bezgrešan
Pa se premijer može i dalje praviti da su oni koje je smijenio zapravo dobro radili svoj posao.
I da on nije pogriješio s njihovim izborom na za državu važne pozicije.
Niti ima bilo kakvu odgovornost za ono što su ti ljudi napravili.
Ali to je priča u koju vjerojatno niti sam Plenković ne vjeruje.
No toliko je zaljubljen u svoju umišljenu političku veličinu da ga uopće nije briga za stvarnost.
On živi u nekom svom, paralelnom svijetu.
Što ne bi bio problem da je Andrej Plenković nekakav umjetnički osobenjak.
Nažalost, nije.
Premijer je.
I to već sedam godina.
Pa sve što on radi izravno utječe na naše živote.
U svojoj deluziji on je bezgrešan.
Što razumije kao opravdanje za svaku bahato vrijeđanje inteligencije onih koji ne veličaju njegov lik i djelo.
Stoga je posve očekivana njegova izjava da Frane Barbarić nije smijenjen zbog oporbe.
Jer, HDZ-ovska vlast, tvrdi Plenković, ništa ne radi zog bilo čijeg utjecaja.
“Mi ne radimo stvari zbog oporbe”, reče on samouvjereno.
Nema veze što je na kraju Barbarića smijenio, kao što je oporba već ranije zahtijevala.
Zbog mnogo većeg grijeha nego što je ilegalna gradnja.
Na zaštićenom području uz more.
‘Titranje živaca’ na najjače prelazi u paniku
Jer Plenković je samoga sebe uvjerio da može što god hoće.
I do kada hoće.
A pritom ne mari niti za logiku, niti za moral, niti za zakone.
Osim kad mu ‘idu na ruku’.
Ipak postaje sve više nervozan.
Manje zbog obavljenih smjena.
Mnogo više zbog toga onoga što bi EU tužitelji mogli pronaći o korištenju EU fondova.
I ulozi nekih od njegovih najodanijih i najvažnijih formalno podređenih suradnika.
Te načina na koji se odvija nastavak priče o Agrokoru.
Kao i ‘kostiju’ iz ‘ormara’ DORH-a.
I mogućnosti da neprobojna ‘omerta’ uskoro postane šupljikava.
Ne samo kad je riječ o Franu Barbariću.
To dodatno pojačava Plenkovićevo ‘titranje živaca’.
Koje već prelazi u paniku.
Pa je iznio optužbu da su se u prosvjede svinjogojaca nezadovoljnih zbog mjera u borbi protiv afričke svinjske kuge uključili “pripadnici ekstremističke skupine”.
Koje su, kaže, identificirale sigurnosne službe.
Time je ozbiljno ‘podebljao’ svoju tvrdnju od prije nekoliko dana.
Da su prosvjed organizirale neke stranke.
Ne bili li zaradile političke bodove prije izbora.
Nije prvi put da Andrej Plenković kao ‘asa iz rukava’ izvlači – ekstremiste.
Na koje se ne usudi čak niti ‘podviknuti’ kad iznose svoje ideje u javnom prostoru.
A neke i provode.
Kad god imaš zgodan povod – izmisli ekstremiste
Ali će, bez pardona i dokaza, ekstremistima nazvati bilo koga.
Ako mu se to čini politički oportunim.
Otišao je premijer čak i dalje.
Tvrdnjom da su se u prosvjede uključili “pripadnici jedne od dviju ekstremističkih skupina koje su identificirale sigurnosne službe”.
Nakon što je prije nekoliko godina zabranio prosvjedna okupljanja pred Vladom i Saborom Andrej Plenković bi sada zabranjivao prosvjede općenito.
Ali svjestan je da to baš kako to ne bi prošlo.
Pa je odlučio prosvjednike proglasiti ekstremistima.
Barem one koji mu tog trenutka najviše idu na živce.
Zloupotrebljavajući pritom sigurnosne službe.
I ne propustivši dodatno izdramatizirati čitavu priču tvrdnjom da postoje čak dvije ekstremističke skupine kojima se bave ‘službe’.
Naravno, ne bi Plenković bio to što jest da je tu stao.
Ma kakvi.
“Ključni predstavnici tih ekstremističkih skupina dobivaju prostor u eteru nekoliko televizija s javnom koncesijom ili onih koji djeluju kao da jesu javni, a nisu”, ustvrdio je Plenković.
Čovjek koji žudi istovremeno biti bespogovorno slušan dok se divi samome sebi.
Koji će mrtav-hladan mirne prosvjednike proglasiti ekstremistima.
Nakon što je njegova minstrica razgovarala s njima.
Unatoč tvrdnji da to neće učiniti.
Nakon čega ipak nisu pristali zaustaviti prosvjede.
Da bi na kraju samoproglašeni glavni urednik Hrvatske optužio medije da ekstremistima daju prostor.
Onim istima s kojima je vlada pregovarala.
Ali ih nije uspjela ‘slomiti’.
Što ih je, po Plenkovićevom dekretu, po hitnom postupku od prosvjednika pretvorilo u ekstremiste.
Komentari