Na današnji dan 1916. godine umro je pjesnik bosanskih planina i krepkog života svoga kraja, pisac koji je bio oduševljen jednostavnošću narodnog jezika i narodnim životom te postao pjesnikom krajiških pejsaža i krajiškog života.

Mjestimično u svojim pripovjetkama i naročito u političko-socijalnim satirama, on postaje propovjednik slobode i društvene pravde, zaštitnik ubogog bosanskog seljaka.

U Davidu Štrpcu u „Jazavcu pred sudom” snažno je i psihološki točno uobličio tip lukavog i prituljenog bosanskog seljaka, koga vara i pljačka tuđinska vlast i domaći zelenaši. David Štrbac nije samo bosanski seljak, već seljak uopće, vječno varan i vječno iskorištavan seljak koji je svjestan svoga očajnog položaja i traži pravdu, Iako je on dat u komičnom okviru, on ipak izaziva duboko saučešće, suze kroz smijeh.

SUDAC: Ama, šta je tebi, budalo? Oklen si? Kako se zoveš?
DAVID: Ja se zovem, slavni sude, David Štrbac, selo Melina, kotar Banja Luka, okružlje Banja Luka, a zemlja, mislim glavati gospodine, da će biti Bosna. Kućna mi je lumera 17. Tako me slavni sud piše i tako mi pozovke šalje.
SUDAC: Dobro, dobro, Davide. Vidim da znaš red. A šta ti je to u toj… No, kako se to zove?
DAVID: Vreća! Vreća se ovo zove, a ovo u vreći, ovo se jazavac zove.
SUDAC: Jazavac! Šta ćeš s jazavcem ovdje?
DAVID: Tužim ga slavnom sudu jer mi je izio čitavu njivu kuruza. Tužim ga i tužiću ga što se dalje i teže more!
SUDAC: O-ho, ljudi, ljudi! Što još čovjek neće doživjeti u ovoj budalastoj Bosni! Jazavca tužiti! E, ovo je prava budala, budala nad budalama.