Iako su kazališta i druge kulturne ustanove tijekom cijele prošle godine bili otvoreni, gotovo cijelu godinu radilo se u ograničenom kapacitetu i za manji broj publike. Mnoge predstave koje su bile predviđene za repertoar u kazalištima bile su odgođene ili otkazane, što je postao problem najviše za umjetnike koji nisu dio ansambala kazališnih kuća. Njih je pandemija koronavirusa najviše pogodila, ostali su bez primanja, bez posla, što ih je potaknulo na nove ideje i prilagodbu. Osim što su postojeće umjetničke organizacije radile puno više produkcija, manjih predstava s jednim ili dvoje glumaca, korona je natjerala mnoge glumce, redatelje, dramaturge i druge kazališne umjetnike da pokrenu vlastite poslove, osnuju umjetničke organizacije kako bi mogli barem nešto raditi i osigurati si egzistenciju. Osim toga, pandemija je potaknula i živost kad je riječ o novim lokacijama – te udruge, organizacije, ali i samostalni umjetnici svoje predstave izvode na novim, otkrivenim nekazališnim lokacijama. Nacional je istražio kako izgleda ta neinstitucionalna kazališna scena, koja je življa nego ikad ranije.

Ministarstvo kulture i medija profesionalnu kazališnu djelatnost u 2021. financiralo je s 23 i pol milijuna kuna. Tom iznosu treba dodati i novac koji Ministarstvo izdvaja za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, za koje je u 2021. osiguralo 52 milijuna kuna, uključujući program, administraciju i upravljanje. U Ministarstvu su pojasnili da su kroz različite mjere i nove ad hoc natječaje tražili načine kako dodatno pomoći najugroženijim umjetnicima – samostalnim i samozaposlenim umjetnicima čiji projekti i angažmani su otkazani, a produkcijski kapaciteti bitno smanjeni:

„Za redovno financiranje putem Poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi RH, financirano je 87 nezavisnih skupina (privatnih kazališnih družina), u iznosu od 1.726.600 kuna. Većina financiranih predstava je realizirana, a manji broj je odgođen za realizaciju u 2022. godini. Kroz Poziv za poticanje poduzetništva u kulturnim i kreativnim industrijama, za 21 projekt nezavisnih kazališnih skupina izdvojeno je 1.022.550,00 kuna, a 2.021.756,00 kuna odobreno je za 57 projekata nezavisnih kazališnih skupina, samostalnih umjetnika i nezavisnih profesionalaca kroz Javni poziv za programe razvoja novih kulturnih i edukativnih sadržaja i digitalne prilagodbe u 2021. godini. Uistinu, hrvatski umjetnici trudili su se nastaviti raditi i u zaista teškim okolnostima što svjedoče i podaci da je bilo 59 izvedenih premijernih predstava, da je 14 odgođenih premijera i samo tri otkazane predstave. Kazališta su bila otvorena sa smanjenim kapacitetom gledališta, no Ministarstvo je održalo kontinuitet financiranja kazališne djelatnosti i potpore premijernim predstavama javnih i privatnih kazališta u okolnostima pandemije osiguravajući veliku fleksibilnost prilikom pravdanja sredstava. Zbog epidemioloških mjera i smanjenog broja gledatelja, brojna kazališta i kazališne družine suočene su sa smanjenim prihodima i brojem izvedbi, sa smanjenim ili ukinutim sredstvima potpore lokalne samouprave. Uz potporu premijernim predstavama Ministarstvo je prvi put podržalo reprizne izvedbe premijernih predstava kao mjeru podrške u okolnostima pandemije.“

Glumice Irena Tereza Prpić i Tena Nemet Brankov, uz redateljicu Kristinu Grubiša (u sredini), predstavu ‘Svinje’ Boom!teatra izvode na novoj lokaciji, u mjesnom odboru u Voćarskoj 71 koji su uredili za kazališne predstave. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO, Lara Varat

S obzirom na to da se predstave nezavisnih umjetnika održavaju u novim prostorima, ministrica Nina Obuljen Koržinek kaže da je potpuno prirodno da su izvedbene umjetnosti u stalnoj potrazi za novim prostorima koji bi najbolje odgovorili ideji projekta, što je i tradicija i praksa izvedbenih umjetnosti već dugi niz godina. Zbog njihove raznorodnosti, pojašnjava, Ministarstvo ne može podržavati takve lokacije, no financiranjem produkcije takvih izvedbi može ih omogućiti.

Kad je Grad Zagreb u pitanju, gdje je produkcija i najbogatija, kažu da Gradski ured za kulturu godišnje raspisuje Poziv za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba za koji se novac osigurava iz proračuna Grada. Jasna Tomažić, pročelnica za kulturu, kaže:

„Pravo podnošenja prijava na ovaj Poziv imaju javne gradske ustanove kulture, umjetničke organizacije, samostalni umjetnici, udruge i druge pravne osobe koje obavljaju djelatnosti iz područja kulture i umjetnosti, pa tako i nezavisne kazališne skupine. Tijekom pandemije i nakon potresa Gradski ured za kulturu izašao je u susret svim nezavisnim umjetnicima tako da im je ustupio korištenje gradskih prostora bez naknade.“

Alen Biskupović, teatrolog i prodekan za studijske programe Akademije za umjetnost i kulturu Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku, pojasnio je način na koji se kazališna scena posljednjih godinu, dvije morala snaći. Kaže da osnivanje kazališnih družina u kriznim uvjetima nije ništa novo, nepoznato niti iznenađujuće:

„I do sada su u povijesti glumci reagirali na slične načine kada bi došlo do velikih kriza koje su remetile normalno funkcioniranje kazališta. Primjeri su mnogobrojni i sežu od Shakespeareovog doba, kada bi se zbog opasnosti od širenja kuge zatvarala kazališta pa bi družine obilazile mjesta u kojima zaraze nije bilo ili bi zbog hladnoće bili prisiljeni ići na gostovanja u toplija mjesta ili bi, pak, zbog nekih kriza unutar kazališta glumci preuzimali glavnu riječ te postajali pisci, redatelji i glumci. Druge europske države su i inače imale brojne kazališne družine i iznimno dobro razvijen sustav koji takvo djelovanje i potiče. Europska unija kontinuirano potiče i financijski subvencionira djelovanje različitih umjetnosti pa tako i kazališnih, pogotovo tražeći neke nove izričaje pa ne iznenađuje brojnost takvih družina širom Europe. Je li u ovom trenutku pandemija doprinijela značajnijem porastu broja družina teško je reći bez ozbiljnijeg istraživanja. Sigurno je jedino kako je takav oblik glumcima, koji nisu zaposleni u državno subvencioniranim kazalištima, zasigurno predstavljao barem pokušaj preživljavanja, iako je pitanje koliko je taj pokušaj bio uspješan.“

Biskupović kaže i da pojava ‘’ulaska’’ kazališta na nove lokacije ili ‘’izlaska’’ iz tradicionalnijih također nije nova. Povijest nam, ističe teatrolog, u ovom slučaju pokazuje kako su prostori kazališta oduvijek bili raznovrsni pa smo tako kazališta imali u amfiteatrima, na trgovima, koralima, dvorištima gostiona, teniskim dvoranama pa sve do zgrada namjenski građenih za potrebe kazališta:

„Ono što je danas možda novo jest potreba ritmiziranja urbanih sredina, pri čemu brojni umjetnici alternativne prostore igranja upravo nalaze u napuštenim gradskim prostorima. Time ostvaruju nekoliko funkcija – dobivaju prostor, rješavaju gradu problem napuštenih prostora, a time sukladno i nekakvu subvenciju. Osim toga, takvi prostori često nose važnu simboliku koja se može praktično uklopiti u poetike i estetike takvih družina. Što se tiče kazališnog prostora, kazalište je svako mjesto na kojem izvođač nešto izvodi za nekoga te ne može, ne smije biti i nije ograničeno zadanim prostornim obrascem.“

Predstava ‘Umorne priče’ A. G. Matoša u režiji Ive Srnec Hamer i produkciji Empiria teatra, čija je članica i cijenjena dramaturginja Dina Vukelić. FOTO: Dan Šercar, Luka Mjeda

S obzirom na to se neke predstave igraju za jednog gledatelja – poput projekta Jerka Marčića ‘’Personal Guru’’ u Uraniji – riječ je o avangardnim projektima koji se možda ne bi inače izvodili, pa je Biskupović pojasnio otvara li kriza i prostor veće kreativnosti:

„Ponovno to ne smatram novošću niti pretjeranom kreativnošću. Od postanka kazališta ono je i postoji gdje god ima barem jedna osoba koja predstavu gleda. Slažem se da je to možda neuobičajeno, ali u kazalištu smo se sretali i s puno neuobičajenijim stvarima. Ono što se može smatrati kreativnošću je način na koji kazalištarci, kao i svi mi, preživljavaju ove dvije godine financijski, fizički i psihički. Sve sudionike kazališne izvedbe treba pohvaliti na silnom trudu, volji i radu koji su u ove dvije godine posebno ulagali u ovim teškim, pandemijskim vremenima. Načini proba su im bili ograničeni, procesi rada prekidani, premijere odgađane nekoliko puta, radilo se malo online malo uživo, morali su igrati za nekoliko desetaka osoba u kazalištima koja primaju nekoliko stotina, suočavali su se s osobnim tragedijama vezanim uz pandemiju… Kada uzmete u obzir sve to, zapravo je bilo dobro, kako je moglo biti.“

Da su neke umjetničke organizacije osnovane baš zbog krize koja je nastupila u kazališnoj umjetnosti i kulturi općenito, dokazuje i Empiria teatar. Kako kaže dramaturginja Dina Vukelić, nakon uspješnih suradnji na više projekata, redateljica Iva Srnec Hamer i ona razgovarale su o mogućnosti vlastitog teatra koji se temelji na istraživačkom pristupu, intermedijalnosti, uporabi digitalnih medija, a posebno na što većoj uključenosti publike kao sukreatora djela:

„Poznavajući rad u institucionalnom kazalištu i izazove opstanka na nezavisnoj sceni, htjele smo otvoriti umjetnički prostor za sadržaje kakvi nama nedostaju, a kakvi također nedostaju i našoj zajednici. Iva Srnec Hamer, ravnateljica i producentica teatra, službeno je pokrenula Empiriju u svibnju ove godine. Kao što ime teatra sugerira, zanima nas istraživački proces koji se temelji na autentičnim iskustvima, odnosno njihovoj razmjeni i uvažavanju te angažmanu gledatelja i sudionika naših projekata. Rad na nezavisnoj sceni, osim samostalnosti i kreativne slobode, omogućuje nam sigurnu oazu i međusobno povjerenje kada preispitujemo osjetljive teme, poput socijalnih problema, klasnih razlika, statusa marginaliziranih skupina, krize ili mentalnog zdravlja. Korona-kriza zapravo je poslužila kao dodatan poticaj za stvaralački rad. Iako je ovo najizazovnije vrijeme za izvedbene umjetnosti, znamo da umjetnost ima najviše smisla u teškim vremenima i kompliciranim uvjetima. Umjetnost je uvijek odgovor na sadašnji trenutak. Istovremeno, ona je otpor i utjeha. Zato nismo posrnule, nego smo upregnule zajedničke kreativne snage, smišljale strategije i prilagođavale se ovim nelakim okolnostima pandemiji usprkos.“

Glumci Daria Lorenci i Tarik Filipović nedavno su održali zagrebačku premijeru predstave ‘Da sam ptica’, u režiji Arije Rizvić i produkciji Fiji grupe. FOTO: Dorijan Šipuš

U koprodukciji s Eurokazom radile su predstavu ‘’Umorne priče’’ Antuna Gustava Matoša, u kojoj su to djelo, piščev cinizam i otpor prema svijetu doveli u korelaciju s egzistencijalnom krizom koju prolaze ljudi uslijed pandemije, ali i opće društvene i ekonomske situacije u našoj zemlji. Realiziran je i multimedijalni projekt ‘’Znam kako ti je’’ Beatrice Kurbel u kojemu se ispituju mogućnosti uporabe platforme Zooma u izvedbenim umjetnostima. U suradnji s glumcima Denisom Bosakom i Katarinom Šestić razradile su interaktivan edukativan format ‘’Lektira koja ne živcira’’ te su napravili malu turneju po hrvatskim gradovima.

Kad su u pitanju lokacije, Dina Vukelić kaže da izazov nezavisne organizacije koja nema svoj vlastiti prostor jest dogovoriti lokacije na kojima se izvode predstave:

„Empiria teatar, srećom, ima partnere koji su nam ustupili prostore za probe i izvedbe – od Centra za kulturu Novi Zagreb, Pogona Jedinstvo, Centra za kulturu Maksimir i Kazališta Mala scena pa sve do osnovnih i srednjih škola gdje se održavala ‘Lektira koja ne živcira.’ U vrijeme krize potrebno je snaći se i preživjeti. A kada se osvijesti težina situacije u kojoj se svi nalazimo, dolazi do kreativnih rješenja, novih ideja, planova i strategija koje nam to omogućuju. Otkako traje pandemija, radim i više nego što sam radila prije. Postoji izvjestan prkos prema pandemiji i krizi koji potiče na pripremu novih projekata, pisanje, stvaranje, dramaturški rad, produkciju i edukaciju, pa i okušavanje u novim formama i profesionalno usavršavanje. A postoji i posebna zahvalnost što imamo umjetnost kao medij preko kojeg možemo izraziti naše probleme. Prkos nam je on omogućio da – neovisno o svim preprekama i poteškoćama – radimo i stvaramo. I sve što se događa dokaz je da će izvedbene umjetnosti opstati, ma kakvo god bilo novonormalno stanje.“

Glumica Lada Bonacci u predstavi ‘Zadnja prije nego odem’ koju izvodi u Zagrebačkom plesnom centru, a financira je u najvećoj mjeri sama. FOTO: Tara Ivanišević

Mlada redateljica Kristina Grubiša radila je dosad s dvije umjetničke organizacije – Boom!Teatrom i PUK Putujućim kazalištem koji predstave izvode na različitim lokacijama. Kako kaže, to su inicijative kazališnih entuzijasta koji u okrilju vlastitih kazališnih skupina žele stvoriti prostor za slobodnije istraživanje i kazališni rad:

„Boom!Teatar karakteriziraju predstave koje osim što su smještene na zanimljivim lokacijama poput Zvjezdarnice Zagreb, Mjesnog odbora Voćarska i Muzeja Iluzija, često nastaju kao autorski projekti. PUK Putujuće kazalište postavlja klasične i suvremene dramske tekstove koji dopuštaju glumcima detaljnu analizu, svojevrsni glumački laboratorij za istraživanje. Prednosti takvih skupina su mogućnost veće i slobodnije komunikacije u zajedničkom radu, jer se obično radi o malim skupinama gdje svatko iz tima obavlja više uloga. Prije pandemije takve vrste skupina su se većinom smatrale alternativom naspram gradskih kazališta, ujedno i zato što su često njihove predstave bile smještena na netipičnim lokacijama. Danas, zbog posljedica potresa i korone imamo priliku vidjeti kako i neka od većih kazališta izabiru opciju alternativnih prostora kako bi realizirali svoje projekte. Takva situacija je potakla kazališne umjetnike na adaptaciju i iznimno me raduje vidjeti snalažljivost kolega u ovakvim uvjetima da održe kazališnu scenu živom.“

Ministarstvo ili Grad, ističe Kristina Grubiša, putem natječaja za financiranje projekta omogućili su pokrivanje osnovnih troškova produkcije, što je za takve projekte od velike važnosti. Dosta stvari rješava se uz pomoć solidarnosti sponzora i donacija, ali već kada projekt prođe na natječaju mogu ‘’odahnuti’’ jer je osiguran novac za početak rad:.

„S Boom!Teatrom predstavu SVINJE, koju sam režirala, uspješno smo postavili u Mjesnom odboru Voćarska 71. Prostor prethodno nije bio namijenjen održavanju kulturnog sadržaja, ali smo ga uz pomoć sponzora uspješno osposobili za održavanje kazališne predstave. Nekonvencionalni kazališni prostori mi predstavljaju izazov i nude mi više mogućnosti za kazališnu igru između glumaca i publike. Sam prostor, ambijent, doživljavam jednakim kazališnim elementom, ‘likom’ koji djeluje u predstavi. Predstavu ‘Paklena naranča’ smjestila sam u prostor tvornice Katran, u čijem kontekstu je postala mliječni bar Korova iz djela. U procesu smo ponovnog postavljanja ‘Paklene naranče’ kao samostalne predstave u okviru Katrana, i produkcijski su nam se otvorila mnoga nova pitanja koja trebamo riješiti. Općenito, proces dogovora lokacija proizlazi iz konceptualnog rješenja, nakon čega cijeli autorski tim radi na tome kako planirano možemo izvesti.“

Katarina Grgić iz umjetničke organizacije RadioTeatar pojasnila je moguće razloge sve većeg broja takvih udruženja. Kaže da društveni i pravni oblik umjetničkih organizacija pruža odličnu priliku za osvježenjem nezavisne scene te za istraživanjem, razvojem i afirmacijom vlastitog umjetničkog izričaja:

„Vrlo je pristupačan i omogućuje i onim umjetnicima koji se nikada nisu susretali s produkcijskim, administrativnim i sličnim poslovima da uz malo truda razviju svoje malo kazalište. S druge strane, uz široku ponudu sadržaja i svojevrsnu hiperprodukciju premijera u Hrvatskoj, a pogotovo Zagrebu, potrebno je dugoročnije planiranje ovakvih udruženja kako bi se smanjio trend neodrživosti predstava u smislu nemogućnosti plaćanja reprize od karata. U ovom pandemijskom razdoblju osjećamo veliki pritisak za produkcijom novih sadržaja zbog ograničenja broja publike, a time i manjih prihoda od ulaznica. Većim brojem aktivnih umjetničkih organizacija se moguće i dijele subvencije na više priprema premijera pa su budžeti za svaku pripremu manji te umjetnici odlučuju smanjiti i broj autorskih suradnika, a otežano repriziranje nas motivira i da smanjimo broj izvođača.“

U produkciji RadioTeatra izvodi se predstava za djecu ‘Ratovi svjetova’. FOTO: Mia Cvitković

Kaže da se najznačajnija pomoć svih financijera započela provoditi odmah na početku pandemije, u obliku uviđajnosti u odgađanju provođenja programa zbog zaraza suradnika ili sličnih izvanrednih okolnosti. Jedna od pozitivnih reakcija institucija na nove uvjete kazališne produkcije je, ističe, osvještavanje problematike održivosti predstava i motivacija umjetničkih organizacija da smanje godišnji broj premijera i rade na repriziranju postojećih predstava.

RadioTeatar temelji svoju prepoznatljivost na predstavi ‘’Hörspiel: mala igra za slušanje (i gledanje)’’ Pavlice Bajsić. Ova predstava putuje Hrvatskom i regijom već osam godina, a dobila je i svoju njemačku inačicu praizvedenu u berlinskom Ballhaus Ostu, ‘’Aether uber Berlin’’ te je dobitnica nagrade na Marulićevim danima:

„U suradnji s Multimedijalnom kolibom nastavili smo produkciju festivalskog ciklusa ‘Plan za bijeg’ koji će se uskoro održati devetu godinu zaredom. U posljednje tri godine producirali smo dvije nove premijere: ‘Ratovi svjetova’ za djecu te ‘Soundtrack za film koji nije snimljen’, s kojom smo izašli u svibnju. U 2021. smo započeli novi festivalski ciklus intimnog radija u hodu ‘RadioWalk’, nastavljamo produkciju audioknjiga, a veliki napor, ali i veselje, ulažemo u distribuciju svojih postojećih projekata.“

Lokacije RadioTeatar traži po projektu pa su u posljednjih nekoliko godina sklopili suradnje s različitim prostorima kao što su Urania, Kinoteka i Centar mladih Ribnjak, a provode i programe na Medvednici, na ulicama i trgovima. Katarina Grgić kaže da trenutno scena izvedbenih umjetnosti na neki način trpi i nelagodu u publici izazvanu velikim brojem ljudi, što motivira umjetnike da ispoštuju sebe i svoju okolinu, a ujedno i temelj koji moraju zadržati, a to je živo kazalište. Potrebno je, smatra, više otvorenosti i inovacije za postizanjem tog željenog formata u ovo doba, ali je svejedno nastao niz kreativnih ideja i sadržaja za koje vjeruje da će se i nastaviti razvijati nakon ovog pandemijskog razdoblja. Da bi se maksimalno smanjili troškovi, neki samostalni umjetnici rade posve sami, što znači da rade autorske projekte. Lada Bonacci autorica je i izvođačica nekoliko predstava, a uglavnom radi sama. Već se dugo, kaže, bavi autorskim kazalištem i situacija s koronom joj je samo dala prostora da dobro promisli o sljedećem projektu:

„Tako je nastala moja predstava ‘Zadnja prije nego odem’. Zagrebački plesni centar mi je produkcijski uskočio s prostorom, tehnikom i svojim zaposlenicima a sve ostalo sam sama financirala. Kada kažem financirala mislim na snalazila se, jer nemam otkud financirati svoje projekte. Nijedan moj autorski rad nisu financirali Grad ili Ministarstvo, ne zato što mi oni ne žele dati novac, već zato što se ne prijavljujem na te natječaje. Ne zato što ih bojkotiram, već zato što moji autorski projekti nastaju uglavnom neplanski i u trenutku, odnosno kada osjetim da je vrijeme za nešto ‘izbaciti’. Imam u planu sljedeći samostalni autorski projekt, ali ovaj put ću biti pametnija i tražiti novac jer ne želim da mi itko od mojih suradnika više poklanja svoj rad, trud i vrijeme. Do sada sam radila dva samostalna projekta – ‘Stand up’ i ‘Zadnja prije nego odem’. Trenutačno pišem seriju koja se temelji na predstavi ‘Zadnja prije nego odem’ i razrađujem idući kazališni autorski projekt. Situacija s koronom mi je dala vrijeme da budem sa sobom, da vidim što sebi krivo radim i kako da si pomognem.“

Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija. FOTO: Luka Stanzl/PIXSELL

Kad su lokacije u pitanju, Lada Bonacci snalazi se kako može. U MSU-u je igrala predstavu ‘’Krupni kadrovi’’ Silvije Marchig, svoj stand up u Vinylu, a ‘’Zadnja prije nego odem’’ u ZPC-u i u Kunstu:

„Lokacije dogovaram sama, ‘lovim krivine’ i slobodne datume, a što se financiranja tiče kada je Vinyl bio u pitanju tamo se prostor kompenzirao pićem od publike jer se sve događalo u kafiću, a Kunst sam platila sama, odnosno novcem od ulaznica koje je publika kupila. Hvala publici. Za isplatiti sebe nije mi ostalo uglavnom ništa. Ne zato što je cijena prostora ogromna, već jer je teško dovući publiku u nove prostore i to usred ove situacije s pandemijom. Svaki novi izvedbeni prostor u gradu je bogatstvo i za grad i za umjetnike. Što više to bolje, ali treba ulagati u te prostore i marketing tih prostora. Ako je netko od umjetnika učinio nešto da se u gradu stvori novi prostor za izvedbe, Grad bi trebao pokucati na ta vrata i pitati kako se tim ljudima može pomoći. Nije poanta da nam Grad i Država otvore kesu i bacaju novac po nama, već da s nama surađuju i počnu nas doživljavati kao partnere i suradnike. Svašta su umjetnici sposobni, ali ih uglavnom nitko ništa ne pita, nego bace te mrvice pred njih i kažu ‘Evo ti, budi sretan da si i to dobio i da te nisam ošamario.’“

Iako radi sama pa tako troškove svede na minimum, Lada Bonacci od svog rada u kazalištu ne može živjeti. Kao samostalna umjetnica kaže da je stalno u krizi i anksioznosti i tako već petnaest godina: „Meni kriza nije ništa novo, već prirodno stanje koje je ponekad plovnije, a ponekad malo više tonem. Ja sam oduvijek radila više poslova jer se od glume ne da živjeti. Godinama sam radila kao stalna vanjska suradnica u produkcijskoj kući Factum, bila sam asistentica produkcije na dokumentarnim filmovima i bavila se autorskim pravima na arhivu i glazbu. Kada sam tamo prestala raditi i bacila se samo na glumu, došla je pandemija. U pandemiji sam počela prevoditi s engleskog jezika i trenutačno je to moj glavni izvor prihoda. Idu stvari na bolje, ali ovaj je posao, ako niste stalno zaposleni, život u krizi. Mi smo ostavljeni ‘na cjedilu’ jer nije poanta da nama itko samo daje novac da napravimo projekte koje onda ne možemo prodati. Jer, na kraju krajeva, to je novac poreznih obveznika ove zemlje, već da se na temelju kriterija naš rad vrednuje i da oni koji se brinu za kulturu ove zemlje počnu surađivati s nama. Razgovarati, pitati, tražiti od nas nešto, a i mi od njih. Ali ovo je zemlja bez ikakvih kriterija pa nitko od nikoga ništa i ne očekuje osim da svi skupa ‘ne talasamo’. Ja ima strašan otpor prema tome, ja stalno ‘talasam’ i ne mogu si pomoći.“

Osim slobodnih umjetnika, nove izvore prihoda, ali i drugačije načine rada, traže i oni umjetnici koji već imaju posao. Producent Mario Gigović jedan je od osnivača organizacije FIJI grupa koja je dosad realizirala dva iznimno uspješna projekta – predstavu ‘’Predsjednici&ca’’, nastalu u koprodukciji s Gradskim satiričkim kazalištem Kerempuh iz Zagreba i predstavu ‘’Da sam ptica’’, nastalu u koprodukciji s Ustanovom FESTUM iz Umaga. FIJI grupa nema problem s pronalaskom prostora za igranje, što uvelike olakšava ‘’prolaznost’’ projekta kod publike. Gigović kaže:

„FIJI grupu osnovali smo nastavno na naše višegodišnje prijateljstvo i druženje – Tarik Filipović, Lejla Filipović i ja. Radimo na razvoju različitih projekata, a jedan od njih su upravo i kazališni projekti, za koje je u kreativnom smislu Tarik, svojom umjetničkom osobnošću, pokretačka autorska snaga. Krenuli smo s produkcijom vlastitih projekata, nismo ograničeni samo na izvedbene umjetnosti, djelujemo u kreativnim i kulturnim industrijama, kako u segmentu kreativne produkcije, tako i području edukacije i konzultantskih usluga. Kada je riječ o našem radu i djelovanju u periodu korona-krize, zaista vjerujemo da kazalište može prebroditi sve izazove, kako je to bilo i kroz povijest, stoga smo i tijekom ovog perioda producirali spomenuta dva projekta, koja već imaju više od 50 izvedbi. Budući da u profesionalnom životu djelujemo i na drugim planovima, nismo koristili subvencije Grada ili Ministarstva kulture i medija. Međutim, smatramo da su navedene mjere, prvenstveno kao neki oblik socijalne potpore, bile dobrodošle te da su mnogim umjetnicima pomogle barem da prežive ovaj izazovni period. Ono što moramo naglasiti jest da smo predstave financirali kroz sponzorstva i donacije privatnog sektora. Smatram da su projekti koji otvaraju nove perspektive u području scenskih i izvedbenih umjetnosti potrebni. Kada sagledavamo povijest kazališta, vidimo da su i neki projekti koji su smatrani avangardom u prošlosti, postavili temelje suvremenog kazališta kakvo poznajemo danas.“

Alen Biskupović, prodekan za studijske programe Akademije za umjetnost i kulturu