Bero se od slučajno odabrane marionete pretvorio u nesmjenjiva diktatora koji se popeo na mozak i najtvrdoglavijim podržavateljima poput Rajka Ostojića, a osobito ZLATKA KOMADINE koji je, čini se, napokon odustao od svog tragično lošeg projekta

Kim Il-sung, Mao Ce-tung, Vladimir Putin pa čak i Ćaća Sanader nisu ni do koljena SDP-ovu malom diktatoru Davoru Bernardiću-Beri. Andrej Plenković može mu samo zavidjeti na izdržljivosti, jer njegova pozicija na čelu HDZ-a nije ni izbliza tako čvrsta i betonirana kao Berina. Dapače, anemični premijer mora se na dnevnoj bazi boriti s demonima u vlastitoj stranci, titrati jastrebovima, taktizirati s predsjednicom, dodvoravati se biračkom tijelu u Bosni i Hercegovini i pisati pisma europskim institucijama, tražeći promjenu izbornog zakona u toj nama susjednoj zemlji, a ne hrvatskoj prčiji. Morao je čak prijeći granicu pristojnog diplomatskog komuniciranja i izvrijeđati bivše visoke predstavnike EU-a u Sarajevu – Carla Bildta, Paddyja Ashdowna i Christiana Schwartz- Schillinga – koji su poslali pismo šefici europske diplomacije Federici Mogherini ocijenivši nedopustivim da službeni Zagreb osporava izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva. Učinio je to Plenki puno odlučnije i bezobraznije no što se obraća, na primjer, promotorima ustašizacije, protivnicima Istanbulske konvencije ili svojim pulenima u Saboru poput Željka Glasnovića, poručivši Europćanima da “penzioneri očito ne razumiju što se događa s Hrvatima u BiH”. Vjerojatno iz očajničkog poriva za samoodržanjem, dao je i podršku nebuloznoj inicijativi Zagrebačkog sveučilišta da se višestruko osuđivanom predsjedniku hercegovačkog HDZ-a Draganu Čoviću dodijeli počasni doktorat.

MORAO JE ZUBIMA BRANITI i svoju bivšu odabranicu na čelu Ministarstva gospodarstva Martinu Dalić, za koju je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, baš kao i za njegovog miljenika, financ-ministra Zdravka Marića, zaključilo da su povrijedili načela obnašanja javne dužnosti u slučaju donošenja lex Agrokor. Dok će o premijeru osobno tek odlučivati. Što neki njegovi ljuti oponenti, na čelu s Milijanom Brkićem-Vasom, čovjekom kojega u posljednje vrijeme uglavnom nema, jedva čekaju. Pristao je i da mu takozvanu javnu televiziju pretvorenu u katolibansku utvrdu kontroliraju Karamarkovi ljudi, da mu Ministarstvo gospodarstva vodi nekadašnji stranački neprijatelj Darko Horvat, a Ministarstvo zdravstva ideološki antipod Milan Kujundžić. Prihvatio je i da u Povjerenstvu koje radi na novom Zakonu o pobačaju sjede mahom zagovornici ukidanja tog davno stečenog ženskog prava, iako se on osobno kleo da će poštovati odluku Ustavnog suda i da medicinski siguran pobačaj neće biti zabranjen u Hrvatskoj. Savinuo je kičmu i pred mađarskim imperatorom Viktorom Orbánom i suprotno većini europskih pučana, dao mu podršku u Europskom parlamentu ne bi li isposlovao Hernádijevo izručenje i svidio se njegovim obožavateljima unutar vlastitog biračkog tijela. Učinio je on mnoge ustupke mangupima u svojim redovima, poput Steve Culeja, ostavši gluh i slijep za gadosti koje radi i izgovara na saborskim raspravama i izvan njih, dok je Darka Milinovića trpio na čelu Ličko-senjske županije sve dok mu nije organizirao demonstracije s četiri autobusa nezadovoljnika pod prozorima HDZ-ta. Nije se usudio ni zakonom zabraniti poklič “za dom spremni” ili nedajbože ukinuti pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad komemoracijom u Bleiburgu koja se redovito pretvara u ustaški dernek, osuđen od susjedne Austrije i njene Katoličke Crkve. Morao je čak naučiti plesati šokačko kolo i organizirati sjednicu Vlade u navijačkim dresovima u znak podrške hrvatskom nogometu koji ga, ako ćemo pravo, pretjerano i ne zanima. Eto, tako je teško našem Andreju da se održi na vlasti u stranci koja ga od početka doživljava kao strano tijelo.

Iako ni Beru veliki dio članova SDP-a nikada nije doživljavao kao vođu ljevice, a još manje opozicije kao takve, ma kakvu glupost izvalio, ma koliko se blamirao pred javnošću, ma koliko isprazne političke manevre izvodio – od slikanja s glavicom zelja do satiričnih ispada na temu “Di su pare?” i ma koliko svojih anonimnih intimusa postavio na važne stranačke funkcije, za njega opasnosti nema. Sve do sada nije mu padalo na pamet činiti neke kompromise ili razmišljati o tome kome bi se u stranci mogao zamjeriti ili tko bi mu mogao zabiti nož u leđa. Nekim čudom svi njegovi najglasniji stranački protivnici – od Miranda Mrsića preko Bojana Glavaševića i Zdravka Ronka do Milanke Opačić – pobjegoše glavom bez obzira, ili u nezavisne ili kod velikodušnog Milana Bandića. O Tomislavu Sauchi koji je odlučio spašavati vlastito dupe od hrvatskog pravosuđa u redovima HDZ-ta, da i ne govorimo. Ukratko – nema te unutarstranačke grupacije pobunjenika ni pritiska javnosti koji bi tvrdoglavog profesora fizike bez trunke političkog talenta mogli prisiliti da siđe s trona, pa makar socijaldemokracija u Rvata zajedno s njim potonula na razinu statističke pogreške. Tko zna, možda mu je to zapravo i cilj? Koja se to tajna snaga krije iza dječačkog lika s rumenim obrazima i francuskom bradom ala Njonjo, otkud mu energija da stoički trpi sve žešće kritike i negira rezultate svih relevantnih anketa o rejtingu stranke i svome, teško je shvatiti. No mora se priznati da treba imati puno glumačkog talenta i više nego konjske živce kako bi se s nehajnim osmijehom uvjeravalo novinare da se o njegovoj smjeni na posljednjoj četverosatnoj sjednici Predsjedništva SDP-a nije uopće razgovaralo, već da su zapravo drvili o SDP-ovu programu poljoprivredne politike i borbi za ravnopravnost žena. Mo’š si mislit’! Uostalom, kako da se ozbiljno shvati njegove besmislene istupe u Saboru i još besmislenije presice na kojima se solidarizira sa sindikatima, pljuje Zakon o udomiteljstvu ili nudi SDP-ov Zakon o pobačaju, kada ga, osim na listi negativaca, nitko ni ne percipira.

I tako se Bero od slučajno odabrane marionete pretvorio u nesmjenjiva diktatora koji se popeo na mozak i najtvrdoglavijim podržavateljima poput Rajka Ostojića, a osobito Zlatka Komadine koji je, čini se, napokon odustao od svog tragično lošeg projekta. Čovjek je spor i dugo mu je trebalo, a o njegovoj osobnoj odgovornosti za pat-poziciju u SDP-u već su ionako napisani kilometri tekstova. No sada kada se Zlatko napokon dosjetio jadu i odlučio zatražiti izglasavanje nepovjerenja Beri na sljedećem Glavnom odboru, bit će kasno da se kaje. Bit će kasno i za SDP. Zato što zapravo više nikoga i ne zanima gadljivo stanje u kojem se našla stranka, a njihove jalove pokušaje resetiranja i smjene Davora Bernardića javnost s jedne i druge strane političkog spektra ionako odavno smatra lakrdijom.

SVE TO BERI, koji kao što je poznato živi u paralelnom svemiru, budući da očito drugog života nema, ne dopire do mozga. Možda bi umjesto drugarskog uvjeravanja da ode, trebalo primijeniti neku novu taktiku, omogućiti čovjeku da se malo zabavi, ponuditi mu neki dobar džoint, pozvati ga na neki raskalašeni tulum ili poslati na kružno putovanje svijetom kako bi osvijestio da postoje i neke druge životne radosti osim beznadnog jahanja na grbači stranke koja ga neće. Idealno vrijeme za to su beskrajni zimski praznici koje je svojim kolegama zastupnicima omogućio dobrohotni predsjednik Sabora Gordan Jandroković Njonjo. Vjerojatno ponukan saborskom makljažom dovedenom do usijanja, uz nove metode Mostove političke borbe koja sve više nervira vladajuće. Počele su padati i teške riječi do sada nepoznatog HDZ-tovog rekordera u putnim troškovima Ante Bačića Baće, poput “pametan si za popizdit, čobane jedan!” na koje su se najviše uvrijedili pošteni čobani.

AKO USRED SVEGA TOGA preostali SDP-ejci u saborskim klupama ne vide koliko su tragikomični kada traže ostavku Vlade, a nisu u stanju smijeniti malog diktatora koji ih dvije godine vuče prema ponoru, bolje im je da se s praznika nikada i ne vrate. Do koje mjere idu sitnosopstvenički interesi onih koji Beru drže na vlasti, pokazat će debakl na europskim izborima na kojima će ih, po svemu sudeći, preteći populistički anarho-desničari iz Živog zida. Gigantski kip neumrlog predsjednika Franje koji je, za razliku od Bere, bio veliki diktator kako u stranci, tako i izvan nje, svemu tome okrenuo je donji dio leđa omotan u ležerni haljetak. Na užas struke i poreznih obveznika grada Zagreba. No mrzili ga ili voljeli – iza njega je ostala država, dok će iza Bere ostati spaljena zemlja na Iblerovom. Ni kamena na kamenu niti stranke neće biti. A kamoli fontana.

Komentiraj