OTROVNA POLITIKA: Rat taština

Ni Plenki ni Zoki nikada nisu osjetili strah za golu egzistenciju, nisu bili ni blokirani ni ovršeni, nisu im isključivali struju ni vodu, nisu ovisili o socijalnoj pomoći ili crkavici od tri tisuće kuna. I zato obojici nedostaje istinska empatija

Kakva korona, kakva ekonomska kriza, kakav oružani napad na Markovom trgu! Nema te situacije u državi na čijem su čelu koja bi dva alfa mužjaka Zokija i Plenkija natjerala na takav intelektualni angažman i intenzivno obraćanje medijima, kao ranjene taštine i neutaživa želja svakog od njih da onog drugog izvrijeđa na najgore. I da baš njegova bude zadnja. Vode se onim „tuk na utuk“ i tako bez kraja i konca.

Dok građani tonu u beznađe, a brojke novozaraženih covidom-19 divljaju, medicinsko osoblje pada s nogu, zdravstveni sustav je pred kolapsom, veledrogerije zbog nabujalog državnog duga prijete obustavom isporuke lijekova, a mali poduzetnici propadaju, njih se dvojica bave jedan drugim. I nikako da prestanu zatrpavati javni prostor niskim udarcima i tračevima iz davnina, usprkos neskrivenom čuđenju inače diskretnog diplomatskog kora.

Obojica ispala iz Granićeva legla u MVP-u, iz nekog čudnog razloga misle da javnost zanimaju pikanterije iz njihovih prethodnih života – jesu li po Europama išli zajedno na kave ili večere, čija je majka bila vojna lekarka a čija nije, tko je zbog navodne anemije kidnuo iz JNA, a kome je pozicija drugog tajnika u Veleposlanstvu u Bruxellesu bila vrh diplomatske karijere, tko je jeo kroasane po Parizu, tko se ponaša kao bully u razredu, a tko je bio arogantni balavac grandomanskih stremljenja. Ima toga još, al’ ne isplati se nabrajati besmislice od kojih svakog normalnog čovjeka boli glava.

A ako već inzistiraju na tome da se vraćamo u prošlost, od čega građani nemaju baš nikakve koristi, istina je vrlo jednostavna – i premijer i predsjednik Republike proveli su mračne devedesete u udobnosti državne službe, vješto izbjegavši sudjelovati u Domovinskom ratu, gradeći svoje diplomatske karijerice. Premda su bili mladi, nikakav domoljubni, ideološki ili revolucionarni naboj nije ih natjerao da svoje sinekure nečim ugroze. I kao što Zoran Milanović sve do dvijetisućite nije pokazivao sklonost SDP-u ili nekom hrabrijem društvenom angažmanu u doba Tuđmanova autoritarnog režima, tako se, bogami, ni Andrej Plenković nije sjetio učlaniti u HDZ sve do 2011. Iako je svojedobno bio šef Granićeve gotovo samoubilačke predsjedničke kampanje. Ukratko, obojica su bili poprilično beznačajne figure u mladoj hrvatskoj demokraciji, koja se razvijala i posrtala bez nekog njihova truda ili upliva.

Najgore je što se više nitko i ne sjeća kako je međusobna makljaža zapravo započela, a neke suvisle primjedbe predsjednika Milanovića na temu nefunkcioniranja represivnog sustava i pravosuđa, upozorenja da zgrade u kojima su smještene najviše državne institucije treba bolje štititi ili poziv na održavanje sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, izgubile su se u bespućima političke gluposti koju do sada ni približnom žestinom nisu iskazivali njihovi mudriji prethodnici.

Eh, da je Milanović dok je bio premijer toliku energiju trošio na donošenje zakona, zabranu ustaških pozdrava i simbola, obrazovnu reformu, komunikaciju sa sindikatima, nevladinim udrugama, umirovljenicima ili zdravstvenim djelatnicima, kao što sad troši na osobni rat s Plenkovićem, gdje bi nam bio kraj. Koliko se sjećam, zbog možebitne boli u preponama i sklonosti ručkovima u Taču tada nije imao vremena za neke dosadne državničke poslove, već ih je mrtav ‘ladan prepuštao svojim mahom nesposobnim ministrima. A sada se kao predsjednik Republike iz dana u dan žili i provodi sate smišljajući pakosne objave na društvenim mrežama, izvlačeći prljavi veš iz Plenkovićeve karijere od prije 25 godina, što može služiti kao potvrda tezama o predsjednikovoj dokolici i besposlenosti. Crne udovice, herojski zečevi, plameni jazavci, magarci, sredovječni gospodari i zlostavljači – gdje, pobogu, Milanović nalazi te metafore? Čita li basne, gleda Disneyjeve filmove, gubi noći uz dokumentarce o životinjskom svijetu i kliničkoj psihijatriji ili se umjesto kokainom, kako je aludirao perfidni premijer, trpa ludim gljivama? I zašto misli da itko može pratiti njegovu struju svijesti i da ga to zanima?

S druge strane, da je premijer, koji je tek nakon šaržera ispaljenog u vrata Vlade konačno shvatio da je društvo radikalizirano, potrošio tu količinu strasti na obračun s mangupima u vlastitim redovima, HOS-ovcima, zadriglim braniteljskim udrugama i katolibanskom utvrdom u koju je pretvoren HTV, da je u svom prvom premijerskom mandatu zauzeo jasan stav i osudio podivljali nacionalizam i povijesni revizionizam, možda danas, sedam godina nakon ulaska Rvacke u EU, ne bismo bili tu gdje jesmo: u radikaliziranoj močvari iz koje glavom bez obzira bježe svi koji mogu. Od toga bi nas trebao spasiti nitko doli Tomo Medved, ministar branitelja iz šatora kojeg je Plenković zadužio da kroz Koordinaciju za sustav domovinske sigurnosti predloži mjere za sprječavanje radikalizacije. Da nije tragično, bilo bi smiješno.

Ukratko, premijeru bi bilo pametnije da je umjesto sazivanja presica na kojima je, između ostalog, nastojao dokazati da su eksplozija nasilja i govor mržnje s krajnje desnice zapravo inspirirani Milanovićevim blebetanjem, a ne ustašofilnom ideologijom koju je četiri godine puštao da se nesmetano razmahuje, sada spustio loptu i pokazao kako se to u Europi rješavaju problemi u komunikaciji. Na primjer, razgovorom u četiri oka, daleko od medija i očiju javnosti. Uostalom, što se mene tiče, mogli su se njih dvojica naći na nekoj livadi i dohvatiti šakama k’o frajeri, da imaju muda. A onda zajedno izići pred kamere i usuglašenim nastupom ohrabriti građane, izbezumljene od crnih rekorda zaraženih, umrlih, otpuštenih.

Problem je, dakako, u tome što oni sami nikada nisu živjeli u rvackoj realnosti, u kojoj je preko milijun stanovnika siromašno ili na rubu siromaštva, dok preko dva milijuna jedva nekako krpa kraj s krajem. Ni Plenki ni Zoki nikada nisu osjetili strah za golu egzistenciju, nisu bili ni blokirani ni ovršeni, nisu im isključivali struju ni vodu, nisu ovisili o socijalnoj pomoći ili crkavici od tri tisuće kuna. I zato obojici nedostaje istinska ljudska empatija, samo što Plenković to bolje skriva jer je lukaviji i slatkorječiviji. I bolje se kontrolira.

Građane, dakako, zabole uvo za njihova belosvetska prenemaganja na račun poreznih obveznika, pa se s pravom pitaju čemu uopće služe preskupe državne institucije kad od njih nemaju koristi. Imaju koristi od učitelja i profesora, liječnika, medicinskih sestara i ostalog potplaćenog zdravstvenog osoblja koje Hrvatskoj kronično nedostaje. A koje na svojim leđima nosi teret epidemije covida-19. Nisam primijetila da su se za njihov status, radne uvjete ili pristojna primanja nešto posebno zalagali Plenković ili Milanović. Niti su se pretrgli kako bi zadržali mlade znanstvenike, liječnike i specijaliste u zemlji koja je skupo platila njihovo školovanje. Uslijed međusobnog vađenja crijeva vjerojatno nisu ni primijetili poziv Hrvatske udruge bolničkih liječnika upućen kolegama u Saboru da se okane politike i vrate u bolnice, tamo gdje im je sada mjesto. Na primjer, u KB Dubravu gdje je situacija alarmantna.

Ne daj Bože da je Hrvatska u stvarnom ratu, a ne u ratu taština ili da nas pogodi neka još veća kataklizma. Narod bi se potpuno obezglavio jer i ovako nema kome vjerovati. Nakon što je izgubio povjerenje u Nacionalni krizni stožer i njegove metode borbe protiv pandemije, s obzirom na to da je nakon dobrog početka pokleknuo pred politikom, izborima, turizmom i Crkvom, građani ne vide ni vodstvo ni vođu, a još manje perspektivu – usprkos spektakularno najavljenoj Nacionalnoj strategiji razvoja Rvacke do 2030., popisu lijepih želja na osamdeset stranica za koji smo iz državnog proračuna pljunuli pišljivih 35 milijuna kuna.

Sredovječni muškarci na čelu države pokazali su svojim ratom taština da nemaju dovoljno političke mudrosti ni ljudske širine za suočavanje s krizom koja nas je snašla. U tome među njima nema razlike – isti drek, drugo pakovanje. Obojica carevi nečinjenja.

Komentiraj