Tko kaže da Hrvatska ne prati trendove i da se predsjednica Kolinda ne ponaša u skladu s navadama nove generacije svjetskih lidera koji ne mare previše za slobodu medija, ljudska prava, toleranciju prema migrantima ili pravo javnosti na informaciju.

Avangardna, kakva već jest, danima prije no što je Donald Trump izvrijeđao novinara CNN-a, oteo mu mikrofon i zabranio ulazak u Bijelu kuću, na sličnu je ideju došla i naša vrhovna zapovjednica, zgrabivši mikrofon novinaru televizije N1 i to usred prijenosa uživo. Dobro, mora se priznati da Hrvoju Krešiću nije odbrusila da je neodgojen, smeće, loš čovjek, sramota za svoj medij i ljudski rod, kako je to u napadu neobuzdanog bijesa na CNN-ova nesretnika urlao njen američki prijatelj Donald, ali je ipak na proslavi 28. obljetnice Tigrova priredila šou bez presedana, kojeg se ne bi posramio ni neumrli predsjednik Franjo. Doduše, njemu su se intenzivno priviđali zeleni, crni i crveni vragovi, stoka sitnog zuba i jalnuški diletanti prodani za Judine škude, ali to je već bilo u uznapredovaloj fazi bolesti. Prije toga radije je prepuštao svojim moćnim savjetnicima i medijskim egzekutorima da iz javnog prostora eliminiraju nepoćudne novinare i urednike, osobito one s pogrešnim krvnim zrncima i političkim stavovima.

NI MILAN BANDIĆ tih olovnih devedesetih ne bi si dopustio obrušavanja na nesretnike koji ga prate po press-konferencijama, poput onog koje smo doživjeli posljednjih dana: “Otkud vam pravo da vi vodite pressicu? Polako, doći ćete na red, zašto ste nervozni? Niste naučili razgovarati! Goebbels bi vam pozavidio!” Olakotna okolnost je da u pravednom gnjevu ipak nije koristio tuđi mikrofon, već se zadovoljio onim koji je stajao na stolu, a čak nije ni vitlao štakama, s kojima paradira otkad ga je posjetio Arkanov kum iz Jagodine Dragan Marković Palma i otkad ga je odlikovao baćuška Putin, što mu branitelji, čak ni uz oglas sa skupo plaćenom isprikom, i to našim parama, neće tako skoro oprostiti.

Oni koji su dovoljno stari znaju da je čak i u ona mračna autoritarna vremena postojalo nešto neovisnih medija koji su uspijevali preživjeti sve pritiske, pozive na linč, sudske procese i pokušaje kriminalne privatizacije – od Stojedinice, preko Nacionala do Ferala – jer je famozna međunarodna zajednica ipak mogla zagorčati život Franji i njegovoj sljedbi, za što tu istu zajednicu danas zabole uvo. Hrvatska je članica Europske unije, isto kao i Mađarska, i može na svom terenu raditi što joj padne na pamet. Sankcija ionako nema.

U MEĐUVREMENU NOVINARSTVO u ‘Rvata preživjelo je teška i turbulentna vremena, koja su postala nešto lakša u zlatno doba procesa integracije u EU, kada je svaka vlada barem pokušala sačuvati formu i privid slobode medija. Ma koliko mu išla na jetra prokleta piskarala koja su zabadala nos u koruptivne posliće premijera i HDZ-ta kao takvog, ni Ćaća Sanader nije, zbog srama pred Europćanima, smio ukidati emisije na HTV-u, gasiti radiopostaje ili prijetiti novinarima. On je to činio mnogo elegantnije – odabranim medijskim mogulima i njihovim korporacijama osiguravao je ekskluzivne intervjue i omogućio širenje carstva za sitne pare i bez plaćanja poreza. Oni su mu takvu velikodušnost vraćali tekstovima u skladu s vječnim hitom Hladnog piva “kad se stisnem uz tvoje toplo dupe, meni je super!”

Nije se teško sjetiti pojedinih još živućih novinara koje je svaki režim volio, a čiji bi tekstovi počinjali s neizbježnom rečenicom: “Kada smo premijer i ja u njegovu dnevnom boravku ispijali Whiskey iz 1940., zlatnožute boje, premijer mi onako usput reče… “

I ZOKA MILANOVIĆ VOLIO JE KORISTITI USLUGE, pa i naslovnice, istog izdavača, a Andrej Plenković prebacio se na njihove korporativne nasljednike. Dočim se predsjednica i vrhovna zapovjednica oslanja na usluge opskurnih lokalnih televizija, s čijim ustašofilnim zvijezdama njeguje direktnu komunikaciju preko društvenih mreža. I tako svojim primjerom šalje poruku naciji do čijih joj je vrijednosti i mišljenja doista stalo. Naravno, do vrijednosti obožavatelja “Bujice”, emisije koja promovira opasne, ksenofobne, nacionalističke, revizionističke i radikalno desne ideje, baš onakve kakve su i dovele do svjetskih ratova. No to je zanemarila u strasnom zagrljaju s Macronom na obljetnici završetka Prvog svjetskog rata u Parizu. Onim istim Macronom koji je, svjestan paralela s tridesetim godinama prošlog stoljeća, upozorio da se demoni prošlosti bude i da su “svijet u kojem živimo oslabile mnoge krize i povrat niskih strasti nacionalizma, rasizma, antisemitizma, ekstremizma”. I dok je Kolinda bila zaokupljena svojim modnim izričajem osmišljenim za tu priliku, znakovito je progovorio i o domoljublju koje je protivno nacionalizmu. Odnosno, “nacionalizam je njegova izdaja!” Sva sreća da je Jakov uživao na ručku s prvim damama pa vjerojatno nije stigao primijetiti da su te poruke upućene i njegovoj zakonitoj.

Zanimljivo je kako i Andreja Plenkovića, koji kod kuće može progutati baš svašta, pa i ploču s ustaškim pozdravom na ulazu u Jasenovac, obuzme zabrinutost za europske vrijednosti čim kroči izvan granica Lijepe Naše: “Populizam koji sve više raste u Europi, sije strah i prijeti političkoj arhitekturi unutar EU-a. Moramo se boriti protiv poruka populista koji nude strah i populistička rješenja, a ne prava rješenja ni na europskoj niti na nacionalnoj razini”, grmio je na stranačkom kongresu Europskih pučana u Helsinkiju, gdje su se brojni predstavnici europskog političkog vrha također kleli u obranu liberalne demokracije, neovisnosti sveučilišta i pravosuđa, slobode govora, borbu protiv antisemitizma, bla bla bla. Donesena je i Rezolucija o Europi kroz koju su poslane dosta jasne poruke odmetnutim desničarskim vođama, poput Viktora Orbána koji je sve to slušao sa smiješkom. A kako i ne bi, kad mu je jasno k’o dan da ga se Pučani odreći neće iz prostog razloga – jer im trebaju njegovi zastupnici Fidesza u Europskom parlamentu. Dakle, ni među Europćanima licemjerju nikad kraja.

I ZATO, UNATOČ MAKLJAŽI OKO MARAKEŠKE KONFERENCIJE, na koju se još uvijek ne zna tko će ići, kao i podrugljivom komentaru o padu njezina rejtinga zbog marakeške avanture na HDZ-tovom Facebooku, predsjednica, baš kao i Orbán, može biti sasvim mirna oko kandidature za sljedeće predsjedničke izbore. HDZ je treba i nema nikog boljeg, a dok je tako, formalno će je podržati. Hoće li joj neformalno podmetati klipove, to je se tako i onako ne dotikavle, jer je neumornim zalaganjem osigurala podršku krajnje desnice i njenih moćnih udruga. A sve to u okrilju stranke koja navodno utjelovljuje umjereni desni centar u ‘Rvata. Toliko o populizmu protiv kojeg se naš anemični Andrej tako odlučno bori. Ali ne u svojoj kući.

UZ TAKVU VLAST I JOŠ GORU OPOZICIJU, ne čudi što smo od ulaska u Europsku uniju kao društvo otišli nekoliko desetljeća unatrag, a premijer koji se pravi da nije odavde, ne primjećuje kako mu netko drugi kontrolira medije i javno mnijenje. Opsjednut jedinim ciljem – a to je ostanak na vlasti pod svaku cijenu, iz nekog čudnog razloga smatra da će imati koristi od takozvanog javnog servisa, po mišljenju mnogih pretvorenog u katoličku džamahiriju i utvrdu povijesnog revizionizma. Ili od opskurnih lokalnih televizija, u koje ulazi sumnjivi kapital još sumnjivijih centara moći unutar i izvan Hrvatske, među kojima se lik i djelo Ante Pavelića visoko cijene. I zato od srca preporučujem Plenkoviću da pogleda predstavu “Pisma Staljinu” Teatra Planet Art.

Ne zato što mislim da ima slične ambicije kao drug Džugašvili, već zato da u svojoj kuli bjelokosnoj osvijesti u kojoj su situaciji slobodnomisleći intelektualci, umjetnici, pisci i novinari koji su u Rvackoj 2018. postali persona non grata. Što znači da su njihovi tekstovi i njihov rad nepoćudni u javnim institucijama i moćnim medijskim korporacijama, a oni sami grcaju na rubu egzistencije. Dok se premijer u Helsinkiju bori protiv populizma, a predsjednica otima mikrofone novinarima. Pa preuzmite, dame i gospodo, iz HDZ-ta napokon sve mikrofone i pokažite svoje pravo lice. Mikrofon je vaš!