NOVINAR NACIONALA među sedmoricom novinara koji su potakli njemački Ustavni sud na raspravu o tajnoj službi BND

MASOVNO PRESRETANJE KOMUNIKACIJA i nadzor stranih državljana bila je glavna tema rasprave na njemačkom Ustavnom sudu nakon što je podnesena tužba o ocjeni ustavnosti Zakona o BND-u

U njemačkom gradu Karlsruheu prošlog ponedjeljka i utorka vodila se javna rasprava o ustavnoj tužbi protiv Zakona o saveznoj obavještajnoj službi BND koja je privukla mnogo pažnje u njemačkim, ali i u drugim europskim medijima. Riječ je o važnom pravnom procesu na njemačkom Ustavnom sudu koji može donijeti značajne promjene kod prestretanja elektronskih komunikacijama stranih državljana. Ustavni suci pažljivo su dva dana slušali argumente koje su iznosili pravni zastupnici podnositelja tužbe, odnosno organizacije Novinari bez granica i sedam stranih novinara i odvjetnika, među kojima je i novinar Nacionala Blaž Zgaga. S druge strane bili su voditelj ureda njemačke kancelarke Angele Merkel Helge Braun i direktor BND-a Bruno Kahl te pravna ekipa njemačke vlade.

Tema rasprave bila je masovno presretanje elektronskih komunikacija, prisluškivanje telefona, poruka SMS-a i nadzor interneta koji u svijetu provode sve obavještajne službe, što je 2013. razotkrio zviždač i nekadašnji djelatnik američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) Edward Snowden. Kada bude donesena, ovo će biti prva presuda njemačkog Ustavnog suda o tajnim radnjama BND-a nakon više od 20 godina.

Poslije velikog skandala tijekom kojeg je otkriveno da u masovnom presretanju komunikacija slično kao i NSA sudjeluje i BND, u Njemačkoj je osnovano parlamentarno istražno povjerenstvo, a nakon završetka istrage povjerenstvo je donijelo odluku da BND nema dovoljne zakonske osnove za presretanje i prisluškivanje u inozemstvu te je zato u njemačkom parlamentu u prosincu 2016. usvojen amandman na zakon o BND-u kojim su legalizirane ove obavještajne radnje koje je njemačka tajna služba do tada radila bez valjanog zakona.

Tim su amandmanom zastupnici u njemačkom parlamentu zabranili presretanje komunikacija njemačkih novinara jer to može utjecati na njihov rad, a to se prije svega odnosi na osobito povjerljivo komuniciranje s novinarskim izvorima. S druge strane, presretanje komunikacija svim stranim novinarima ostalo je potpuno neograničeno.

Odluka njemačkog Ustavnog suda bit će vrlo važna, a već sama odluka da se održi javna rasprava pokazuje da podnositelji tužbe imaju velike šanse da njihova tužba bude i prihvaćena. Ustavni sud raspisuje javne rasprave samo u slučajevima za koje suci smatraju da su od izuzetne važnosti. Na primjer, u 2018. godini njemački Ustavni sud primio je više od 3000 ustavnih tužbi, ali je javne rasprave raspisao u samo dva predmeta. To je i jedan od razloga za veliku nervozu koja je prisutna u krugu njemačke vlade i BND-a jer vlada strah da bi u slučaju prihvaćanja tužbe mogao doći u pitanje i opstanak BND-a.

Ustavnoj tužbi koju koordinira berlinska nevladina organizacija Društvo za civilna prava (Gesellschaft für Freiheitsrechte) mnogo je pridonijelo otkriće Nacionalovog medijskog partnera u Europskoj istraživački suradnji (EIC), uglednog tjednika Der Spiegel čiji su novinari 2017. otkrili da je BND od 1999. nadzirao komunikacije najmanje 50 novinara i medija, uključujući i velike medijske kuće poput britanskog BBC-a.

Ustavna tužba podnesena je na amandman koji je u njemačkom parlamentu usvojen u prosincu 2016., a kojim je BND dobio zakonske ovlasti za presretanje i prisluškivanje u inozemstvu

Upravo je diskriminacija kod presretanja elektronskih komunikacija na osnovi državljanstva jedan od najvažnijih pravnih razloga zbog kojih su više njemačkih organizacija za ljudska prava i strani novinari uložili ustavnu tužbu protiv Zakona o BND-u. Prema važećem zakonu BND može prikupljati i obrađivati digitalne sadržaje i podatke o prometu bez ikakvih posebnih razloga. Drugim riječima, BND može presresti i koristiti svaku e-poštu, SMS ili telefonski poziv koji su poslali ili upućivali stranci koji žive u inozemstvu. Istodobno, BND uopće nije ni pod kakvim nadzorom. Uvjeti pod kojima se može provoditi nadzor vrlo su nejasni i širokog opsega pa tako BND ne treba sudski nalog prije nego što krene nadzirati komunikaciju, a ne postoji ni efikasno, neovisno praćenje presretanja elektronskih komunikacija. S druge strane NSA i britanski GCHQ imaju barem neki sudski nadzor tajnih sudova.

Podnositelji tužbe tvrde da baš iz navedenih razloga zakon predstavlja prijetnju novinarima i njihovim izvorima. Velika je vjerojatnost da upravo priroda njihova rada čini novinarsku komunikaciju s kolegama i izvorima „zanimljivom“ za BND, ali podaci koje ta služba presreće ne moraju nužno ostati u agenciji, već se oni mogu prenijeti na ostale međunarodne obavještajne službe. To predstavlja izravnu prijetnju novinarima i zviždačima i predstavlja rizik za temeljna i ljudska prava širom svijeta te za nezavisno i kritičko novinarstvo. Pravni zastupnici podnositelja tužbe na sudu prošloga ponedjeljka argumentirali su da BND strateškim presretanjem elektronskih komunikacija svim stranim državljanima, novinarima i odvjetnicima narušava 10. članak njemačkog ustava, prema kojem je „privatnost korespondencije, pošte i telekomunikacija neprikosnovena.”

Pravni zastupnik podnositelja tužbe, profesor Matthias Bäcker, u raspravi je istaknuo da bi zaštita privatnosti komunikacija trebala važiti i za strane državljane. Bäcker se osvrnuo na izjavu službenika BND-a pred njemačkim parlamentarnim istražnim povjerenstvom otvorenom zbog Snowdenovih otkrića o NSA, u kojoj je taj službenik rekao da komunikacija stranaca u inozemstvu “predstavlja otvorenu metu”. Ta je izjava problematična jer nadzor elektronskih komunikacija ugrožava rad novinara i njihovu prekograničnu suradnju, upozorio je ustavne suce Christian Mihr, izvršni direktor njemačkog ogranka Novinara bez granica, organizacije koja je prošle godine imala 1,6 milijuna poruka, a nedavno je objavila Iran Leaks u kojima su otkriveni interni dokumenti iranskog Ministarstva pravosuđa koji pokazuju sistematični progon novinara i smaknuće više od 800 novinara u Iranu od 1979. godine. „Za BND strani novinari su meta za presretanje komunikacije, a to može imati zastrašujući učinak na moguće zviždače, čime se i ograničava mogućnost slobodnog i kritičkog novinarskog istraživanja u svijetu“, dodao je Mihr.

Direktor BND-a Bruno Kahl iznio je potpuno suprotne argumente, ali je prvo objasnio da BND, za razliku od drugih stranih obavještajnih služba, objedinjuje tri službe: vanjsku obavještajnu službu, vojno obavještajnu službu i tehničku obavještajnu službu. Prema Kahlu, BND sastavlja izvješća za njemačku vladu o događajima u svijetu i tako sakupljenim informacijama sprječava opasnost. Njegove riječi je potvrdio šef ureda kancelarke Angele Merkel Helge Braun. On je rekao da odluke njemačke vlade koje ponekad treba donijeti u nekoliko sati, ovise o objektivnim izvještajima BND-a, kao što su bili izvještaji o Iranu ili Libiji. Braun je rekao i da se u vrijeme sve jačeg nacionalizma, njemačka vlada ne može osloniti samo na informacije stranih službi jer su ona ponekad izmanipulirana ili nepotpuna te su zato podaci koje prikuplja BND važni za temeljna područja sigurnosti. Braun je kao primjere naveo slučajeve otmica, terorističke situacije, cyber-napade te je kazao da sve to zahtijeva obradu podataka u skladu s trenutnom pravnom situacijom.

Šef ureda kancelarke Angele Merkel tvrdi da je zakon potreban jer se u vrijeme sve jačeg nacionalizma, njemačka vlada ne može osloniti samo na informacije stranih službi jer su one ponekad izmanipulirane

Tijekom javne rasprave više sati se raspravljalo o pitanju mogu li se stranci, bez obzira na to gdje žive na svijetu, osloniti na njemačka temeljna prava ako vide da su njihova prava povrijeđena postupcima njemačke države? Njemačka vlada tu je tvrdnju odbacila uz argument da temeljna prava podliježu načelu teritorijalnosti. Profesor Joachim Wieland, član pravne ekipe njemačke vlade, tvrdio je da temeljna prava vrijede za njemački narod te da se ne može obećati svima na svijetu da se mogu osloniti na njemačka temeljna prava. Dakle, komunikacija stranaca u inozemstvu ne može se uvrstiti u područje zaštite njemačkog ustava. Međutim, njemački ustavni suci nisu izgledali potpuno uvjereni, a jedan je sudac rekao da BND ne može slobodno raditi sve što želi vlada te se upitao: „Pa gdje je prag, gdje su granice?” Direktor BND Kahl odgovorio je: “Mi smo aktivni u inozemstvu, to je naš kriterij.”

Predsjedavajući prvog vijeća Saveznog ustavnog suda Stephan Harbarth naglasio je da se ovaj pravni spor vodi „na raskrižju razvojnih tendencija koje su presudne za naše vrijeme“. Pri tome je mislio na međunarodne sukobe i napetosti koje se sve više događaju u digitalnom prostoru, a zbog kojih se stalno postavlja pitanje, kako uskladiti sigurnost i osnovna ljudska prava. Predstavnici podnositelja ustavne tužbe nakon rasprave su bili vrlo zadovoljni i optimistični i očekuju odluku kojom će Ustavni sud ograničiti obavještajne radnje BND-a. Bijan Moini iz Društva za civilna prava objasnio je za Nacional da su jako zadovoljni jer je sud nagovijestio da će slijediti njihove zaključke o nekim od najvažnijih pitanja:

„Prije svega, BND će trebati poštovati temeljno pravo na privatnost elektroničke komunikacije stranaca u inozemstvu. Morat će uvažavati prava ljudi za koje je važna povjerljivost komunikacija, kao što su novinari ili odvjetnici te će za prijenos podataka sakupljenih u BND-u u drugim zemljama trebati zadovoljiti daleko više standarde nego što je to slučaj danas. Uz to trebat će ojačati i neovisni nadzor na tajnim presretanjem komunikacija. Naravno, dok ne dobijemo presudu nećemo sigurno znati kako će odlučiti ustavni sud, ali već je jasno da smo puno postigli.“

Ustavnu tužbu su krajem 2017. godine podnijeli Društvo za civilna prava i nekoliko partnerskih njemačkih organizacija kao što su Novinari bez granica, Sindikat njemačkih novinara (DJU), Njemački savez novinara (DJV) i novinarske mreže n-ost i Netzwerk Recherche. Pored njemačkog ogranka Novinara bez granica potpisnici tužbe su azerbajdžaska novinarka Kadija Ismajilova, dobitnica alternativne Nobelove nagrade, doajen izvještavanja na području nacionalne sigurnosti u Velikoj Britaniji i bivši dugogodišnji novinar Guardiana Richard Norton-Taylor, meksički istraživački novinar Raúl Olmos, makedonski istraživački novinar Goran Lefkov, nizozemski novinar Paul van Gageldonk, njemački odvjetnik za ljudska prava koji živi i radi u Gvatemali, Michael Mörth i novinar Nacionala Blaž Zgaga.

Diskriminacija kod presretanja elektronskih komunikacija na osnovi državljanstva jedan je od najvažnijih razloga zbog kojih su više njemačkih organizacija za ljudska prava i strani novinari uložili ustavnu tužbu

O raspravi na Ustavnom sudu prošlog tjedna izvještavali skoro svi vodeći njemački mediji. Za njemački Deutsche Welle Blaž Zgaga je objasnio da je nepotrebno da tajne službe nadgledaju rad ljudi koji djeluju u javnom interesu: „Mislim da smo mi, novinari, na pravoj strani. Pa zašto bi nas špijunirali?“. Po njegovu mišljenju, istraživački novinari imaju dovoljno težak posao i bez toga. „Postoje brojni pritisci, prijetnje i pravna pitanja“, izjavio je, dodajući da sustavno nadziranje komunikacija još otežava novinarski rad jer se mnogi potencijalni izvori previše boje kontaktirati s novinarima. Uz to je spomenuo da se više puta u novinarskoj karijeri tijekom istraga dotaknuo njemačkih državnih interesa: „Svatko tko malo bolje poznaje najnoviju povijest na ovim prostorima zna da su obavještajne službe Slovenije i Hrvatske obučavali, koordinirali i u neko vrijeme vodili njemački obavještajci.”

Zgaga je za Nacional dodatno objasnio da je u istrazi trgovine oružjem 90-ih godina objavio ekskluzivne informacije o tome kako je Njemačka dala velike kredite Sloveniji i Hrvatskoj s kojima su te novonastale države kupovale velike količine oružja, najviše u Rusiji i drugim istočno-europskim državama. Da je Zgaga vjerojatno pod nadzorom njemačkih obavještajaca može potvrditi i istraga iz 2017. o tome kako je šesta najveća korporacija na svetu Volkswagen, koja je djelomično u vlasništvu savezne vlade Donje Saske, prenijela 17 milijardi eura imovine u Luksemburg i stvorila vlastitu poresku oazu. Priču je podijelio s Der Spiegelom i u isto vrijeme je objavljena u osam medijskih partnera EIC-a, uključujući i Nacional.

Njemački ustavni suci nisu izgledali potpuno uvjereni u argumente njemačke vlade o nadzoru stranih državljana, a jedan je sudac rekao da BND ne može slobodno raditi sve što želi vlada

S druge strane, Zgagu je sudski progonilo slovensko državno odvjetništvo te je oslobođen na sudu za navodnu izdaju vojne tajne kada je u 2000. otkrio tajnu suradnju slovenskih vojnih obavještajaca i američke obrambene obavještajne agencije DIA protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije koja je bila protivna slovenskim zakonima. Tada mu je prijetilo najviše pet godina zatvora, a u razdoblju uoči i nakon pretresa njegova stana i ureda primijetio je da je pod intenzivnom prismotrom. Kada je nekoliko godina kasnije tražio uvid u svoj dosje od slovenske obavještajne agencije (SOVA), poručili su mu da taj dosje ne postoji.

I druga velika afera koju je Zgaga otkrio u rujnu 2008. s finskim kolegom Magnusom Berglundom pokazuje da je vrlo vjerojatno „osoba od interesa” za mnoge obavještajne službe, uključujući i BND. Dvojica novinara su razotkrili veliko podmićivanje prilikom kupnje oklopnih vozila Patria, a nekoliko tjedana poslije objave tadašnji slovenski premijer Janez Janša izgubio je s minimalnom razlikom vlast na parlamentarnim izborima. U kasnijim sudskim postupcima Janša i njegovi suradnici bili su osuđeni na svim redovitim slovenskim sudovima na zatvorske kazne zbog više milijuna eura mita, sve do odluke slovenskog ustavnog suda koji je, slično kao u slučaju Ive Sanadera, ukinuo osuđujuće presude te je tražio ponovno suđenje do kojeg nije došlo jer je nastupila zastara. Zgaga je tada primio toliko ozbiljne prijetnje da je neslužbenim kanalima reagirala čak i finska vlada koja je tražila od slovenskih vlasti da osiguraju njegovu osobnu sigurnost. S druge strane, Zgaga je javno upozoravao i na podmićivanje Patrije u Hrvatskoj, gdje je prema nalazima finske kriminalističke istrage završilo najmanje 1,5 milijuna eura mita, a među osumnjičenim navodnim primateljima mita bili su Stipe Mesić i Franjo Gregurić.

Da je nadzor elektronskih komunikacija u cijeloj regiji realnost i da su nadzirane i komunikacije hrvatskih državljana pokazuje i skandal u Sloveniji koji je otkrio ljubljanski Dnevnik 2007. Tada je iz SOVA-e procurila informacija da je u centru Ljubljane osnovan poseban centar za presretanje komunikacija za koji je tehničku opremu i dio ljudstva dao BND, dok je drugi dio ljudstva i osiguranje pružila SOVA. „Centar još danas djeluje na Bavarskom dvoru, preko puta zgrade Telekoma Slovenije, na mjestu gdje je položen glavni telekomunikacijski kabel između Zapadne Europe i Balkana“, objasnio je Zgaga.

Odluka njemačkog ustavnog suda u ovom vrlo važnom predmetu koji može osnažiti ljudska prava u digitalnom svijetu očekuje se za nekoliko mjeseci.

 

 

Komentiraj