Nemirna prošlost sarajevske Hagade, srednjovjekovnog židovskog rukopisa

U zagrebačkom Arheološkom muzeju otvorena izložba „Tri života Sarajevske hagade“

Sarajevska hagada je židovski srednjovjekovni rukopis koji je nastao na sjeveroistoku Španjolske sredinom 14. stoljeća, a od kraja 19. stoljeća čuva se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. U širem se smislu hagade, koje su se počele pojavljivati kao zasebne knjige u Europi u ranom srednjem vijeku, odnose na židovske liturgijske tekstove koji se čitaju tijekom obrednog obroka Sedera, na početku obilježavanja židovskog blagdana Pesaha. Time se obilježava oslobađanje Izraelićana iz Egipta, nakon četiri stotine godina zarobljeništva. Sarajevska hagada koja se smatra jednom od najljepših knjiga ove vrste, obavijena je finom mistikom, a dodatnu enigmu predstavlja činjenica da nije poznato što se s njom događalo tijekom Drugog svjetskog rata. Postoji samo nekoliko nepouzdanih legendi koje su vezane uz spašavanje tog rukopisa od iznimne važnosti za duhovnu i kulturnu povijest Židova. Prema jednoj je legendi njemački časnik došao u Zemaljski muzej i tražio da konfiscira Sarajevsku hagadu jer je ona trebala biti dio Muzeja izumrle rase. Kada je časnik tražio tadašnjeg direktora muzeja Jozu Petrovića da mu preda Sarajevsku hagadu, on mu je odgovorio da je istu stvar već zatražio drugi časnik i da ju je njemu već predao. Time ga je natjerao da odustane, a legenda tu staje pa se ne zna što je tobože bilo kada je saznao za podvalu.

To je ispričala bosanskohercegovačka povjesničarka umjetnosti Aleksandra Bunčić, istraživačica na Centru za židovske studije na Harvardu povodom izložbe „Tri života Sarajevske hagade“, izvorno postavljene u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u veljači 2019. Izložba je sada kao gostujuća postavljena u zagrebačkom Arheološkom muzeju. Rasvjetljava i prati put Sarajevske hagade od srednjovjekovne španjolske Kraljevine Aragonije, preko Italije do Sarajeva, a prikazana je 21 stranica iz Sarajevske hagade – visokokvalitetne replike u originalnoj veličini – koje su upotpunjene popratnim legendama s objašnjenjima i arhivskim dokumentima. Poseban segment izložbe čine neka od faksimilskih izdanja Sarajevske hagade, uključujući posljednje tiskano izdanje 2018. čiji je izdavač, prvi put samostalno, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine.

Aleksandra Bunčić obrazložila je koje nedostatke ima ova legenda o Sarajevskoj hagadi u Drugom svjetskom ratu te je ispričala koje još legende postoje o tome.

„Ako imamo u vidu što su nacisti radili u Drugom svjetskom ratu, postaje jasno da su se te stvari rješavale po kratkom postupku. Da su to željeli, našli bi Hagadu, odnosno pokušali saznati gdje je završila. Druga legenda vezana je uz jednog kustosa Derviša Korkuta koji je radio u biblioteci muzeja i bio je orijentalist. On je vezan i uz priču o spašavanju jedne židovske djevojčice u Drugom svjetskom ratu, za što ga je Izrael odlikovao svojim najvećim odlikovanjem, a to je Pravednik među narodima. Prema nekim izvorima, on je Hagadu preuzeo i odnio u selo blizu Sarajeva. Po jednoj ju je verziji priče sakrio u kuću imama, a po drugoj u podištu džamije. Nemamo potvrdu za takvu legendu i samo stanje rukopisa ne pokazuje da je rukopis bio na nekom vlažnom mjestu ili negdje drugdje gdje je mogao biti izložen oštećenjima, s obzirom na to da je u jako dobrom stanju. Treća legenda o spašavanju Hagade u Drugom svjetskom ratu pojavila se u javnost prije pet ili šest godina, kada je unuk jednog od onodobnih direktora Zemaljskog muzeja Vejsila Ćurćića tvrdio da je njegov djed Hagadu zakopao u botanički vrt Zemaljskog muzeja. Razgovarala sam s različitim konzervatorima koji su me uvjerili da to nije moguće i da bi na rukopisu bila vidljiva oštećenja. Sasvim je moguće da je Hagada skrivena među knjigama vrlo bogatoj biblioteci Zemaljskog muzeja.“

Aleksandra Bunčić naglasila je da je značenje teksta Hagade ostalo nepromijenjeno gotovo dvije i pol tisuće godina. „Kada govorimo o povijesti i nastanku hagada, tekst je puno stariji u odnosu na samostalno izdanje u obliku rukom pisane knjige koja se pojavljuje u 14. stoljeću. Hagada kao tekst i knjiga vrlo je značajna jer je podsjetnik na povijest, odnosno oslobođenje Izraelićana iz četiristogodišnjeg ropstva u Egiptu. Iz teksta Hagade čitamo obavezu i dužnost svakog pojedinca da se prisjeti onoga što je Bog uradio za Izraelićane kada ih je izveo iz egipatskog ropstva. Zanimljivost i posebnost Hagade ne očituje se samo u njezinim oslikanim stranicama, nego i u vrlo kompleksnoj povijesti, od nastanka u 14. stoljeću na teritoriju današnje Španjolske, odnosno ondašnje Kraljevine Aragonije, preko Italije gdje je rukopis bio u 17. stoljeću, pa do Sarajeva gdje se nalazi od kraja 19. stoljeća. Da je Hagada bila u 17. stoljeću u Italiji znamo jer je na posljednjoj stranici potpis rimskog cenzora koji potvrđuje da u njoj nema teksta protiv Crkve, iako su postojale određene regulative da se pojedini odjeljci izbrišu. Zbog toga i Sarajevska hagada ima odjeljke koji su izbrisani i vrlo vidljivi kada se gleda ne samo original, nego i faksimilsko izdanje. Rukopis se može čitati i promatrati s različitih aspekata i nije ograničen na samo određenu publiku ili određene vjernike. Svatko može vidjeti njegovu vrijednost, pripadnici drugih religija mogu tražiti sličnosti s njihovom religijom zato što je, primjerice, oslikavanje izvedeno na sličan način na koji se to radilo u kršćanskim rukopisima. Drugi mogu na to gledati kao na objekt koji ima vrijednost kao muzejski eksponat.“

Objasnila je da je vrijednost rukopisa, nakon što ga Jozef Koen, pripadnik sefardske zajednice u Sarajevu, prodao Zemaljskom muzeju prepoznata i postojala je potreba da se izvrši znanstvena analiza rukopisa. Kako kaže, Bosna i Hercegovina tada je pripadala Austro-Ugarskoj pa je rukopis poslan iz Sarajeva u Beč, gdje su znanstvenici izvršili najopsežniju analizu do tada tako da je 1898. izašla dvotomna publikacija posvećena Sarajevskoj hagadi:

„S njom je počeo generalni interes znanstvene javnosti za židovsku umjetnost i iluminirane rukopise jer se do tada smatralo da ne postoji židovska umjetnost zbog biblijskih zabrana o prikazivanju Boga. Što se tiče Sarajevske hagade, ona je u mnogočemu unikatna i jedinstvena. Pripada grupi od samo 15 sačuvanih hagada nastalih u 14. stoljeću na području Iberijskog poluotoka koje pripadaju sefardskom obredu. Sarajevska hagada sadržava najopsežniji ciklus ilustracija koje ilustriraju ‘Knjigu postanka’ i ‘Knjigu izlaska’, dok druge hagade nemaju tako opširne ilustracije i narativne cikluse. Oslikavanje ovog rukopisa bilo je neka vrsta suradnje između naručitelja, religijskog savjetnika, ilustratora i iluminatora koji je radio na oslikavanju pojedinih minijatura. One su prilagođene iz kršćanskog likovnog vokabulara, ali im je dano novo značenje utemeljeno na židovskim legendama. Vrijednost Hagade se ne mijenja, jednako je važna danas kao što je bila u židovskoj zajednici u doba njena nastanka. Njezina uloga može samo biti malo prilagođena u nekim novim okolnostima. Podsjetila bih samo na rečenicu iz Hagade da je dužnost svakog pojedinca da slavi Pesah i da podsjeti buduće naraštaje na priču o izlasku Izraelićana iz ropstva u Egipatu. Hagada je konstantni podsjetnik na kontinuitet židovske zajednice, ona povezuje židovsku prošlost sa sadašnjošću i budućnošću.“

Mirsad Sijarić, suautor izložbe i v.d direktora Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, istaknuo je da Sarajevska hagada kontinuirano pobuđuje interes stručne i šire javnosti od kraja 19. stoljeća, da je bila vrlo dobro promovirana u vrijeme bivše Jugoslavije te da djelatnici muzeja sada nastoje proširiti krug ljudi koji se mogu zanimati za nju:

„Zahvaljujući razumijevanju i konkretnoj financijskoj pomoći ureda UNESCO-a u Sarajevu i veleposlanstva SAD-a u Sarajevu, producirana je izložba o kojoj govorimo, objavljen je najkvalitetniji faksimil Sarajevske hagade koju prati velika studija o njoj, a to je zajednički projekt Muzeja i UNESCO-a. S druge strane, uz pomoć francuskog veleposlanstva u Sarajevu i UNESCO-a, obnovljen je muzejski prostor u kojem se čuva Sarajevska hagada i originalni rukopis je prvi put u povijesti dostupan posjetiteljima Zemaljskog muzeja BiH. Ipak, mi se još borimo da današnja BiH prepozna vrijednosti koje je dobila u nasljeđe, da svoju najstariju i najvažniju kulturnu, obrazovnu i znanstvenu instituciju prizna kao svoju i da se ozbiljno uključi u njen rad, razvoj, održavanje ili barem elementarno financiranje. Najveći i najstariji muzej u Bosni i Hercegovini i najveći muzej na prostoru bivše države kao svoj pravno ne priznaje nijedna razina vlasti u državi. To znači da nije uključen ni u jedan budžet i da funkcionira kao nevladina organizacija.“

Odgovorio je na pitanje što Sarajevu, s obzirom na političko stanje u državi, odnosa Židova i Muslimana i općenito pokušaja ostvarivanja suživota među pripadnicima različitih religija i kultura znači to što se tamo nalazi spis velikog značaja za Židove: „Sarajevo, bez obzira na trenutnu žalosnu političku realnost, a rekao bih i Bosna, ne žele se tako lako odreći svoje tradicije, odnosno ideje jedinstva različitosti čije postojanje, koliko god bilo poljuljano ciklički ponavljanim ratovima, zločinima i istrebljenjima nadživjelo je i nadživjet će naše zablude i razmirice. Ta ideja je živa i njena ukorijenjenost u ovo tlo omogućava opstanak zemlje koja prema mnogim političkim, vojno-povijesnim parametrima i okolnostima više nije trebala postojati. Na romantičnu sliku Sarajeva kao ‘europskog Jeruzalema’ uvijek sam gledao s nemalom dozom skepse, ali nitko nema pravo ignorirati to da u tom gradu stoljećima, jedni s drugim, a ne jedni pored drugih, zajedno stoje džamije, crkve i sinagoge. Većina u tome ne vidi kuriozitet ili kulturološki incident, već prirodno stanje stvari, bogatstvo koje ti je dano da ga živiš, a ne preispituješ.“

Komentiraj