Etnički nacionalizam je nespojiv s kršćanskim pogledom na Boga i čovječanstvo, stoga desničarske ekstremističke stranke i one koje se umnožavaju na rubovima te ideologije ne mogu biti mjesto djelovanja kršćana, istaknula je Njemačka biskupska konferencija (DBK) u jednoglasno usvojenoj izjavi u četvrtak, 22. veljače, izvijestili su katholisch.de i Vatican News. „Širenje desničarskih ekstremističkih slogana – posebice rasizma i antisemitizma – također je nespojivo s trajnom ili dobrovoljnom službom u Crkvi“, napisali su biskupi. Crkva odlučno odbacuje sve oblike ekstremizma: „Oni su neodgovorna prijetnja općem dobru i liberalnom poretku. Desni ekstremizam trenutno predstavlja najveću ekstremističku prijetnju našoj zemlji i Europi.“

U deklaraciji se posebno spominje desničarska stranka AfD. U toj stranci dominira etničko-nacionalistički stav: „AfD oscilira između stvarnog desnog ekstremizma, u koji Ured za zaštitu Ustava smješta neke udruge na državnoj razini i stranačku mladež, i desnog populizma, koji je manje radikalan i fundamentalan. Desni populizam je ta svjetlucava oštrica desnog ekstremizma kojom je ideološki nabijen.“ U oba slučaja, kažu njemački biskupi, stereotipne ogorčenosti koje se iskazuju prema izbjeglicama, migrantima, muslimanima i sve više prema Židovima dobivaju sve više maha.

U izjavi se izričito pozdravljaju prosvjedi za demokraciju u proteklih nekoliko tjedana: „Svatko tko izrazi svoj otpor makinacijama desničarskih ekstremista iz demokratskog, slobodnog i ljudima prijateljskog duha, zaslužuje podršku i poštovanje svih nas. Dobro je da su brojni kršćani toliko predani i uključeni u zalaganje za ljudsko dostojanstvo, ljudska prava i demokraciju.“

Ideologija desnog ekstremizma bitno je drugačija od pogleda Crkve. Dok desničarski ekstremistički stavovi temeljno teže izolaciji i isključivanju te relativiziraju jednako dostojanstvo svih ljudi, za Crkvu je fokus na nepovredivom dostojanstvu osoba: „Ono se temelji na tome da su svi ljudi stvoreni na sliku Božju i osnova je ljudskih prava. Ljudsko dostojanstvo početna je i završna točka kršćanskog pogleda na čovječanstvo.“

Politički koncepti koji se temelje na kulturno homogenom vlastitom narodu i koji solidarnost prepoznaju samo unutar tog etničko-nacionalno shvaćenog naroda, stoje u suprotnosti s katoličkim socijalnim naukom: „Politički, vjerski ili rasno progonjeni ljudi i ratne izbjeglice moraju i dalje biti primljeni u našu zemlju. Za Crkvu pojam općeg dobra uvijek ima univerzalni horizont. Stoga se zalažemo za multilateralnu suradnju i solidarnost – na razini Europske unije kao i u svijetu.“

Unatoč oštrom razgraničenju od desnog ekstremizma, biskupi su otvoreni za dijalog s ljudima koji su „prijemčivi za ovu ideologiju, ali spremni razgovarati“: „I o radikalnim tezama treba razgovarati, ali ih treba i razotkrivati.“ Jasno protivljenje desnom ekstremizmu ne znači da se postojeći gospodarski i društveni problemi – primjerice, u provedbi socijalne pravde ili integracije migranata – mogu umanjiti ili zanemariti, nastavlja se u izjavi biskupa. To bi samo dodatno nahranilo desnu marginu. „Ali svi pristupi rješenjima moraju odgovarati čovječnom etosu koji je pod utjecajem kršćanstva i koji definira temelje naše države i društva u Njemačkoj. Ljudsko dostojanstvo, ljudska prava, posebice zaštita života od njegova početka do njegova prirodnog kraja, kao i solidarnost, njegove su temeljne sastavnice“, napisali su.

Isključivi nacionalizam je od Crkve osuđena pojava. Nacionalizam hipostazira, na neki način, svoju naciju (to je otprilike u istom smislu kao Hitlerov nacizam), bezobzirno želi dominirati drugim nacijama smatrajući nacionalni egoizam i moć nacije dobrom koje se samo po sebi razumije i u ime kojega se mogu gaziti sva ostala dobra bilo svoga bilo drugih naroda.

Nacionalizam je, s rasizmom, u enciklici pape Pavla VI. Populorum progressio (26. ožujka 1967.) optužen kao jedna od zapreka koje stoje na putu izgradnje pravednijeg svijeta. I Koncil je našao za shodno upozoriti vjernike da se čuvaju „pretjeranog nacionalizma“ (Dekret o misijama, čl. 15, 6), a Pavao VI. je i inače rekao o nacionalizmu nezavidnih riječi.

Problematika s kojom se u vezi javlja nacionalizam još uvijek ne silazi s dnevnog reda u današnjem svijetu. Teološko mjesto nije domovina. A ako nisam dovoljno uvjerljiv, evo što je napisao Ivan Pavao II: „Kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštovano kako bi njegov navještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku.“ Locus theologicus suvremene hrvatske teologije, ako se želi biti u znaku vremena, mora biti borba za istinu. Naše društvo tek traži (doduše, to traje malo predugo) svoj novi duhovno-etički oslonac bez kojega se ne može formirati ni istinski demokratska i pravna država ni opće dobro. Građani, vjernici, su zbunjeni. U ovom času je prijeko potrebno mijenjanje praktičnih političkih predodžbi i političke kulture širokih slojeva naroda. Meni jedna stvar nije jasna: ako ovo mogu napisati njemački biskupi, zašto se tako ili slično ne izjašnjava hrvatski episkopat? Zašto prešućuje sve češće ispade rasizma prema migrantima i stranim radnicima? Zašto se ne oglašava o ustaškom pokretu? Zašto još nema odgovarajućeg dokumenta o genocidu koji su nad Srbima počinili Hrvati katolici? Pitanja ima mnogo, i što je pitanja više to je šutnja hrvatskih biskupa veća.