Ako je čitati koloplet pjesama i molitvi, litanija i svakakvih duhovnih tirada koje se množe u pokušaju da se papi Franji „pokaže“ koliko se „u Hrvata“ cijeni i poštuje blaženog Alojzija Stepinca, svjedočimo zanimljivom teološkom i religijskom fenomenu prema kojemu Alojzije Stepinac nije samo jači od „pravih“ svetaca omiljenih u našem narodu – a to su, prije svega, sveti Antun Padovanski i sveti Leopold Mandić – nego je važniji i od same Gospe, a liturgije njemu u čast proslavljaju se važnije nego čak i svetkovina Božića: naime, Božić može u pomoćnom, privremenom objektu, lijevo od Bogoslovije na Kaptolu, ali Stepinčevo „mora“ na trgu i ulici, ispred zagrebačke katedrale, ranjene i u skelama, pa makar lijevala kiša!

‘’Propovjedniče pravednosti, Gorljivi tražitelju pomirenja, Revni graditelju sloge među narodima, Budni čuvaru ljudskoga dostojanstva…’’ Tako idu litanije Stepincu. Prepoznali ste lagano pretjerivanje. Ali to je u duhu s općim pretjerivanjem o Stepinčevoj „mučeničkoj“ smrti, koje se nastavlja. Na mrežnim stranicama Zagrebačke nadbiskupije u petak, 9. veljače 2024., objavljen je članak vlč. Tomislava Hačka, pročelnika Tiskovnog ureda nadbiskupije i vicepostulatora za kauze beatifikacije i kanonizacije, o mučeništvu bl. Alojzija Stepinca. Hačko piše i ovo: „Kroz više od pet godina bio je zatočen u zatvoru u Lepoglavi gdje je strpljivo podnosio osamu i nemalena moralna i fizička trpljenja, koja su mu nepopravljivo upropastila zdravlje. Štoviše, neki drže da je kroz to vrijeme bio i trovan te da je bio izložen po zdravlje štetnom zračenju, što ga je polako dovelo do smrti.“ Pritom se poziva na postulatora kauze Jurja Batelju, koji u knjizi „Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca“ (Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2017.) donosi dokaze po onom narodnom načelu „može da bidne, al’ ne mora da znači“.

Na primjer, nitko nije vidio rendgen-aparat (koji bi bio jako velik) u sobi do Stepinca u zatvoru u Lepoglavi niti igdje u njegovoj blizini. A to ne bi bilo ni izvedivo: s jedne strane je Stepinac imao susjeda policijskog čuvara, a s druge strane je bila soba u kojoj je služio mise, a tamo su s njim uvijek bili svećenici (Bartol Ganza, Stjepan Pavunić, Nikola Borić, Stjepan Gabrić i Jerko Mihaljević); nitko nikada nije ništa vidio ni primijetio niti svjedočio! Rezimirajmo: teze o zračenju su ordinarne laži. I teze o trovanju se lako demantiraju. Ili pak ovo: neki Rifad Pašić, muž svjedokove pokojne tetke Fanike Pašić, za vrijeme događaja pripadnik najprije Ozne, a nakon toga Udbe, za obiteljskim stolom je u prisustvu Zorana Kotnika, a ovaj to svjedoči 18. siječnja 1997. u Nadbiskupskom duhovnom stolu na Kaptolu u Zagrebu, kazao: „Mi smo odlučili da otrujemo nadbiskupa Stepinca koji je bio u zatvoru i sudjelovao sam u akciji njegovog trovanja.“ Kotnik to naziva „samohvalom“. I to bi bio taj ključni dokaz (vidi Batelja, navedeno djelo, prilog III/10).

Ove godine na Stepinčevo, uz važan proglas i crkveni PR, zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, koji na Božić ne izvlači ljude ispred katedrale, u koncelebraciji s gostima i subraćom u hrvatskom episkopatu – na misnom slavlju koncelebrirali su vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić, đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, banjolučki biskup u miru i apostolski upravitelj Banjolučke biskupije Franjo Komarica, vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj Jure Bogdan, sisački biskup Vlado Košić, bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, varaždinski biskup Bože Radoš, križevački vladika Milan Stipić, porečki i pulski biskup Ivan Štironja, zagrebački pomoćni biskupi Ivan Šaško i Mijo Gorski, tajnik Apostolske nuncijature u Republici Hrvatskoj preč. Alvaro Ernesto Izurieta y Sea, generalni tajnik HBK-a (…) redovnički provincijali, kanonici Prvostolnog kaptola zagrebačkog, prebendari Prvostolne crkve zagrebačke i brojni svećenici – dakle, kaže da je Stepinac „povjeren našem sjećanju s blistavim znamenjima mučeništva“.

Opasno je to kada se govori o vrlinama blaženika – koje mi ne osporavamo (!) – uz pretjerivanja i uz nerazumijevanje povijesti. Tako mons. Kutleša kaže: ‘’Blaženi Alojzije je, ratne 1943. godine, u prigodi 15. obljetnice smrti dr. Ivana Merza, izgovorio sljedeće riječi: ‘Europa (…) danas ima prilike ispaštati svoje pogrješke, omalovažavanje duhovne snage Crkve i njezine preporodne vrijednosti. I mi možemo sa sigurnošću reći, ne samo nagađati, da je iz ove strahovite krize u koju je upala, neće spasiti nitko drugi doli svetački likovi što ih je Crkva kroz stoljeća izbacivala na pozornicu ljudske povijesti i još će ih dati’.’’ Treba li? Ha, očito treba: pojasniti nadbiskupu da nakon te 1943. nikakvi sveci nisu spasili Hrvatsku (i Europu) već partizani na čelu s Titom i saveznici, osobito Sovjeti, Britanci i Amerikanci s drugima.

Elem, mantra se o Stepincu kao „najsvjetlijem liku Crkve Božje u Hrvata“, što je rečenica pape Ivana Pavla II. u euharistijskoj homiliji na Hipodromu u Zagrebu 11. rujna 1994. – odnosno, u naslovu pastoralnog pisma nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića „o stotoj obljetnici rođenja sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca“, Zagreb, prva korizmena nedjelja, 1. ožujka 1998. – ali činjenica da kod Hrvata ne postoji raširena pobožnost Stepincu (sada bi, što, Stepinac trebao biti jači od Gospe ili svetog Leopolda Mandića?) neće se promijeniti pretjerivanjima i izmišljotinama. Bilo bi dobro, bilo bi nužno, da se nadbiskup Kutleša opameti.