Ozren Prohić, redatelj i već 25 godina profesor na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, sedam puta prijavljen je za seksualno i psihičko zlostavljanje studenata i studentica ADU-a. Zbog neprihvatljivog ponašanja više od dvije godine bio je suspendiran, a DORH je protiv njega 2021. pokrenuo i kazneni postupak. No optužnica protiv Prohića nije podignuta pa ga je Davor Švaić, dekan ADU-a, u listopadu prošle godine vratio na posao. Ubrzo nakon toga u medijima je objavljena i 23-minutna snimka iz 2017. na kojoj Prohić viče na studentice, vulgaran je i bezobrazan. To je bio povod za „Škandalozno“, veliki prosvjed studenata ADU-a koji su tražili da se Prohiću uruči otkaz, a dekan Švaić ponudio je Akademijskom vijeću ostavku koja nije prihvaćena. No prihvaćen je Švaićev prijedlog da se Prohića ponovno suspendira te mu je izrečena zabrana rada sa studentima na Akademiji, ali bez obzira na to, Prohić uredno prima punu plaću.

Nacional je u prošlom broju objavio i da se spomenuta zabrana rada sa studentima krši, odnosno, da Uprava ADU-a na čelu s dekanom Švaićem ne poštuje odluku koju je sama donijela. Unatoč svemu tome, prošloga petka Akademijsko vijeće izglasalo je povjerenje dekanu Davoru Švaiću za novi mandat na čelu ADU­-a.

No Švaić nije dobio glas jedne profesorice na toj sjednici. Riječ je o Nataši Rajković, cijenjenoj i višestruko nagrađivanoj redateljici, od 2004. do 2018. umjetničkoj ravnateljici Kulture promjene Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, a od 2021. docentici na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. O vrlo teškoj situaciji na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, u kojoj smatra da su šutnja i nedjelovanje ključan problem, Nataša Rajković govorila je za Nacional.

NACIONAL: Davor Švaić ponovo je izabran za dekana Akademije dramske umjetnosti, i to većinom glasova članova Akademijskog vijeća. Smatrate li da to zaslužuje, ima li vaš glas?

Dekan je dobio povjerenje za još jedan mandat i to je bilo na više načina očekivano. Naime, ova neugodna situacija u kojoj se Akademija našla velikim dijelom je izravna posljedica dekanovih odluka te je time razumljivo očekivanje članova Akademijskog vijeća da upravo dekan riješi tu kompliciranu situaciju. Točnije, na izvanrednoj sjednici od 31. listopada prošle godine Akademijsko vijeće jasno je reklo kako od dekana očekuje da riješi tu situaciju. Problem koji vidim počiva na činjenici da ova uprava nije prihvatila potpunu odgovornost za pogrešne odluke koje je donijela pa se bojim da će, umjesto da uistinu riješi situaciju i ispravi prethodno napravljene greške u postupcima, nastaviti vatrogasno djelovati. Ja mu stoga ne mogu dati povjerenje. Općenito, moj je dojam da se u upravljanju ADU-om, u odnosu prema pravilima, proizvoljnost često miješa s umjetničkim slobodama i podmeće pod razumijevanje tobože osebujnih umjetničkih karaktera.

NACIONAL: Na što točno mislite? Na koje odluke?

Kada pogledamo kronološki i činjenično, vidimo da je dekanat sve odluke vezane uz pitanje prijavljenog profesora Prohića samostalno donosio. Od odluke da nastavnika oslobodi rada na gotovo tri godine, a bez zakonskog temelja, pa do odluke da ga vrati na posao bez kontrolne mjere i pripreme kolektiva, a unatoč mišljenjima povjerenstava koja su se tim slučajem bavila. Znači, dekanat je vratio nastavnika na posao i pritom zanemario izdvojeno mišljenje studenata koji su bili članovi etičkog povjerenstva i koji su ispravno smatrali da se u donošenje mišljenja vezanog uz ponašanja prijavljenog profesora trebaju uključiti i prijave na njegovo ponašanje iz prethodnih slučajeva. Posebno zato što su za jednu od njih imali i dokaz u vidu audiosnimke iz 2017. godine. Zatim, dekanat je zanemario i mišljenje povjerenstva Nismo tražile te je to povjerenstvo dalo ostavku. I, konačno, zanemario je mišljenje etičkog povjerenstva koje je utvrdilo tri od četiri prijavljene povrede. To je, prema svemu što se poslije događalo, bila pogrešna procjena i pogrešna odluka dekanata i to je stvarni uzrok problema koji nikako da se konačno riješi. Sve to dovelo nas je do točke da jednu ozbiljnu i osjetljivu situaciju rješavamo pred očima javnosti.

NACIONAL: Koliko mediji i javnost utječu na razvoj situacije na ADU-u? Koristi li to zaštiti žrtava i prevenciji?

Mislim da više koristi nego šteti. Iako ti nemili događaji nisu specifičnost ove škole, jer ima ih svuda i po drugim fakultetima i drugim institucijama, za sve je važno stavljati te teme u fokus. Za razliku od drugih fakulteta, upravo je ADU s prošlom upravom, čiji je dekan Švaić bio član, otvoreno govorio o tim problemima i to tako da ohrabri povrijeđene i oštećene da prijave neprihvatljiva ponašanja i postupke. To povjerenje, koje je očito stvoreno, nije smjelo biti izigrano, trebalo je nastaviti provoditi postupke koji bi slučajeve – od prijave, preko utvrđivanja činjenica do stegovnih postupaka – doveli do kraja. Kraj procesa nisu gromovi i munje, nego su nešto puno jednostavnije: sankcioniranje neprihvatljivih ponašanja i to tako da su posljedice svima poznate, kako ne bi netko drugi ponovio slično. Naime, često kada smo ljutiti očekujemo da i pravda bude ljutita kao mi, ali pravda nije ljutita, nego točna i neprikosnovena. Sve dok se petlja oko toga je li nešto ovako ili onako ili zašto je tako ili onako, ne možemo govoriti da smo stali na stranu žrtava. I to je, po mom mišljenju, najveći problem s ovom situacijom na ADU-u, zbunjeni ljudi koji zbunjuju druge umanjujući nedjela i tražeći krivce za lošu situaciju u kojoj se Akademija našla u onima koji se bore protiv nasilja. Kod transgresija, osobito onih ponavljajućih, ne možemo tražiti kompromise. To su rijetke životne situacije u kojima pred nama stoji jednostavno pitanje ili-ili, tu nema između, tu nema sivog. Kao institucija, kao društvo, mi moramo reći da takva ponašanja ne prihvaćamo i onda se trebamo ponašati dosljedno toj odluci.

NACIONAL: Na istom Akademijskom vijeću donosile su se odluke vezane uz reizbor Ozrena Prohića u redovitog profesora, nakon čega će uslijediti napredovanje u redovitog profesora u trajnom zvanju. Kako to komentirate? Kako je moguće da se ta točka uopće stavi na dnevni red, da se o njoj raspravlja, a on je pod zabranom rada sa studentima?

To je redovita procedura koju svakih pet godina prolazi svaki nastavnik. Na Vijeću smo odlučivali o prihvaćanju članova povjerenstva koje će se baviti utvrđivanjem vjerodostojnosti životopisa i zadovoljava li kolega jasno propisane kriterije – koji se, važno je napomenuti, ne tiču etičkih povreda. Zakonski je moguće da netko bude reizabran ili napreduje bez obzira na etičke povrede jer nisu u pitanju isti kriteriji i jedno ne suspendira drugo. Zvanja se mogu oduzimati zbog težih etičkih povreda, a ne uskraćivati jer ta pitanja nisu opisana u kriterijima rektorskog zbora. Utvrđene etičke povrede rješavaju se stegovnim postupcima i to je posao Uprave, a ne Akademijskog vijeća ili Matičnog odbora.

NACIONAL: Prohić je profesor već 25 godina, od toga se 20 godina govori, i ne samo govori već postoje i prijave, o njegovu zlostavljanju studenata i studentica, verbalnom i seksualnom. Jeste li i u kojoj mjeri upoznati s time, odnosno, jeste li ikada tome svjedočili?

Naravno. S tim smo ovako ili onako upoznati bili svi koji smo imalo surađivali sa studentima tijekom tih 25 godina. Pobuna studenata Božića, Frljića, Kurspahića, uostalom, bila je javna, a kako su oni surađivali s Teatrom ITD dok sam vodila Kulturu SC-a, naravno da sam znala za te prakse i situacije vezane ne samo za tog jednog profesora, nego i, nažalost, druge s odsjeka Kazališne režije i radiofonije. Moram priznati da nisam pojmila razmjere tih ponašanja iz tih priča sve dok se nisam i sama osvjedočila i, uostalom, pretrpjela ponašanja i komunikaciju kojima ne da nije mjesto na sveučilištu, jednoj umjetničkoj akademiji, nego ni u civiliziranom društvu.

NACIONAL: Jeste li otprije poznavali Prohića?

Kolegu Ozrena Prohića nisam osobno poznavala prije ADU-a, a vrlo brzo nakon moga dolaska on je po prijavi udaljen s nastave što sada već traje tri godine. Generalno mogu reći da sam po dolasku na Odsjek bila nemalo iznenađena niskom razinom komunikacije muških kolega i vrlo neformalnim odnosima sa studentima koji su često prelazili granicu prihvatljivog ponašanja, uključivali psovanje, vrijeđanje i druge oblike neprimjerene komunikacije. Više puta sam intervenirala te kako sam i sama u više navrata trpjela verbalno nasilje, o svakoj toj situaciji informirala sam Upravu, a jednog kolegu sam i prijavila povjerenici za uznemiravanje. Da stvar bude bolja, utvrđene su povrede koje je počinio kolega, ali bez ikakvih posljedica za njega. Zato je to uznemiravanje preraslo u osvetničko iživljavanje koje je trajalo gotovo dvije godine i rezultiralo formiranjem ad hoc etičkog povjerenstva Sveučilišta koje je dekanu propisalo nadzor rektora upravo zbog nedjelovanja Uprave.

NACIONAL: Koja je onda točno uloga Sveučilišta? Znači li to da Sveučilište može pomoći riješiti tu i slične situacije?

Na ADU-u sam sada četvrtu godinu, ali na Sveučilištu radim dvadeset godina. Poznajem taj sustav i za razliku od popularnog mišljenja, ne mislim da je Sveučilište kao kompleksna i komplicirana institucija konceptualno loš. Provedbeno, nažalost, nije na zadovoljavajućoj razini, ali po mom mišljenju, s malo više odlučnosti onih koji upravljaju i malo više povjerenja u sustav onih koji očekuju promjene i poboljšanja, Sveučilište može dovesti u red ne samo svoj nered nego i društveni.

NACIONAL: Mislite li da se stvari mogu sustavno popraviti?

Sveučilište bi trebalo pronaći način da dio odgovornosti za neprihvatljiva ponavljajuća ponašanja pojedinaca pretvori u suodgovornost uprave fakulteta, dakle, dekane i prodekane koji bi u slučaju nedjelovanja, zataškavanja ili pogodovanja prijavljenim nastavnicima, i sami snosili sankcije. Tako bi potaknulo uprave da provode postupke do kraja, a ne da iz ovih ili onih razloga izbjegavaju donijeti ozbiljne odluke.

FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako je moguće da dekan Švaić – kako kažu mnogi profesori, a i vidljivo je iz njegovih postupaka – štiti zlostavljača, dakle, profesora koji je sedam puta prijavljen za zlostavljanje? U čijem je to interesu?

Slažem se da postupci i način na koji su provedeni izgledaju kao da Uprava štiti nastavnika kojega je gotovo pa nemoguće zaštititi jer je njegov izgred sada svima poznat i većini društva, srećom, neprihvatljiv. Ipak, nije nužno riječ o svjesnoj i planiranoj zaštiti, nego se radi o nedjelovanju koje nije problem samo ADU-a, nego društveni problem. Za prava se moramo boriti konstantno i kada nam se ne da miješati, kada nas ne zanima, jer nemamo taj luksuz birati bitke. Svako povrijeđeno pravo oko nas ugrožavanje je i nas samih, ali ljudi radije ne čine ništa iz komocije, zamora i iz naivnosti da se sve loše događa drugima. S druge strane, moram reći da je nakon snimke koja je izašla u javnost i prosvjeda studenata bilo realno očekivati da će kolega koji je uhvaćen u nedjelu sam otići sa svojim teretom, ali nije. Time je opteretio Upravu i ADU.

NACIONAL: U kakvom je statusu profesor Prohić i pojavljuje li se na sastancima, kako Nacionalu tvrde neki profesori? Kako izgledaju sastanci na kojima se govori o Prohiću, je li ih uopće bilo?

Status kolege nikada nije formalno-pravno objašnjen. Znamo da to nije “suspenzija” jer za nju nema zakonske osnove. Znači, u zakonu ne postoji suspenzija koja bi mogla trajati ovoliko dugo, a kako točno Uprava službeno Ministarstvu opravdava situaciju u kojoj zaposleniku uskraćuje rad ili ga oslobađa rada, a daje plaću, ne znam, međutim, nama kao članovima Vijeća jasno je rečeno da to nije sukladno zakonu. To je neka mjera koju je donio dekan u cilju zaštite studenata. Po svemu sudeći, ta takozvana suspenzija je prva pogrešna odluka koju je Uprava donijela, jer ako nisu planirali to zaključiti izvanrednim otkazom, trebali su nastavnika vratiti na posao.

NACIONAL: Nacional je u prošlom broju objavio šokantne navode nekih profesora, vaših kolega, prema kojima dekan Davor Švaić krši vlastitu odluku, odnosno, ne pridržava se vlastite odluke o zabrani rada Prohiću sa studentima i studenticama. On itekako s njima radi, ali način je možda još šokantniji. Kako tvrde Nacionalovi sugovornici, Prohić na sastancima na kojima su i studenti komunicira s njima putem videolinka, a dekan i njegovi suradnici te studente pitaju slažu li se s time. Iz straha, studenti pristaju. Kako to komentirate?

I sama sam bila na dva takva sastanka i smatram da ni ja nisam trebala biti dovedena u tu situaciju bez ikakve pripreme i najave, a kamoli studentica. Da budem potpuno jasna, nedopustivo je tako izlagati studente, tražiti od njih da odbijaju ili prihvaćaju nešto u čemu nisu sudjelovali i o čemu nisu odlučivali. Ti sastanci bili su jedna od onih situacija u kojima teatar apsurda postane stvarnost i mogli bismo se istovremeno i smijati i plakati.

NACIONAL: Jeste li vi razgovarali sa studenticama i studentima? Kako oni gledaju na to, boje li se, pristaju li na sve iz straha ili zato što misle da će se ostvariti Prohićeve ucjene da neće nigdje raditi ako ga ne poslušaju? Što vi možete u tom slučaju, porazgovarati s njima, nagnati ih da prijave? Neki su i odustali od ADU-a upravo zbog takvih stvari, zar ne?

Studenti imaju pravo ne snalaziti se u tome svemu, biti zbunjeni i naivni. I neki to jesu jer kad nemate puno iskustva, teško je prepoznati sve obrasce neprihvatljivih ponašanja, posebice zato što većina ekscesnih ponašanja počinje zapravo uspostavljanjem prijateljstva i povjerenja. Čini mi se da studenti ne dobivaju točne informacije. ADU je bio dužan upozoriti studente i upoznati ih s fazama koje prethode krajnjim i ekscesnim ispadima nasilnika. Naime, i vikanju od 23 minute i drugim neprihvatljivim događajima prethodili su odnosi studenata i profesora kojima nije mjesto u obrazovnoj instituciji jer ne održavaju nužnu distancu, nego stvaraju iluziju povjerenja i prijateljstva. Stoga ima studenata koji ne mogu zamisliti da bi se njima takvo nešto moglo dogoditi pa onda traže krivnju u žrtvama i njihovim okolnostima. Imate studente žrtve koji nemaju odgovarajuću zaštitu i brigu, koji po prijavi ostaju sami jer se oko tih slučajeva onda nadviju oblaci tajni, sumnji, nagađanja koja dovode do relativizacije prijestupa i diskreditacije prijaviteljica i prijavitelja. Kada kažem oblaci tajni, mislim na situacije u kojima se neoprezno vrlo brzo započinju otkrivati imena i žrtava i počinitelja te plesti razne interpretacije. Te informacije uprava i tijela koja se bave tim pitanjima trebaju maksimalno kontrolirati. Studentice i studente koji se usude istupiti i prijaviti ponašanja koja smatraju problematičnima, prije svega poštujem jer znam da to nisu lake odluke i očekujem da ih podrže svi oko njih. I na kraju, imate studente koji kolegijalno, nesebično i energično brane svoje kolege i brane društvo od nasilnih i neprihvatljivih praksi, a to je većina studenata Akademije, kao što su i nastavnici većinom na pravoj strani i sigurna sam da bi donijeli ispravne odluke da su ih bili u prilici donositi. U ovom trenutku možemo reći da je cijela Akademija talac loše odluke dekanata koji je, pak, talac loših postupaka jednog ili nekolicine nastavnika. Stvari stoje ovako: nasilnici nanesu štetu prije svega žrtvi, a institucije i upravljači koji ne zaštite žrtve i ne sankcioniraju počinitelje, svima nanose štetu.

NACIONAL: Što vi mislite o studenticama i studentima koji su medijski istupili i organizirali prosvjed, gleda li Uprava ADU-a na njih blagonaklono?

Za razliku od nekih na Akademiji, ja uopće ne mislim da su studenti koji su organizirali prosvjed, sam taj prosvjed, studentice i nastavnici koji javno komuniciraju svoja mišljenja, učinili bilo kakvu štetu Akademiji. Upravo suprotno, ADU treba biti ponosan na svoje studente, na njihovu odlučnost i kolegijalnost, na njihovu zainteresiranost i empatičnost. Pa ti studenti su upravo ona naša budućnost kakvu samo možemo poželjeti. Mi želimo da mladi ljudi brane svoja i tuđa prava, mi želimo da im je stalo do boljeg društva. I treba reći da su ta svijest o ispravnom, društveni interes i briga za osjetljive skupine i žrtve dijelom sigurno i zasluga nastavnika i nastave na ADU-u. Na to trebamo biti ponosni, a ne malograđanski dovoditi u pitanje motive takvog angažmana i kritizirati postupke mladih ljudi kojima je stalo do boljeg društva.

Drugi je problem ADU-a, i opet dio te malograđanske memljive pasivnosti, šutnja drugih koju smo glasno čuli na 23-minutnoj snimci urlanja. Ne možemo se ne upitati kako je moguće da nitko nije rekao ni riječ da bi zaustavio takvo ponašanje? Meni je bilo iznimno naporno slušati tu snimku i sama je ne bih poslušala do kraja, na prosvjedu sam je čula cijelu i tek tada shvatila razmjer tog događaja. Postalo mi je kristalno jasno da to što ja proživljavam slušajući snimku nije doslovno ništa u odnosu na ono što je i kako se osjećala studentica na koju je profesor tako vikao pred svima i ne nalazim ni trunke opravdanja za takvo ponašanje ne samo tog nastavnika, nego i ostalih nastavnika koji su prisustvovali tom događaju. I to je to. Takvom ponašanju nije mjesto na Sveučilištu, ne može se i ne smije. Da budem jasna, svatko od nas može u nekom trenutku života prekoračiti granicu i napraviti nešto neprihvatljivo, ali nitko od nas to ne smije učiniti bez posljedice. Kada osoba ne vlada sobom, oni oko nje dužni su preuzeti odgovornost za njezino ponašanje, zaštititi ugrožene.

NACIONAL: Kako se vi osjećate kao profesorica na akademiji na kojoj se takve stvari događaju, a nema nekog posebnog napretka? Već ste u nekoliko navrata pokušali spriječiti kolege zlostavljače, što ste mogli i što radite? Je li činjenica da ste nekim potezima pokušali utjecati na to da se takve stvari spriječe, utjecala na vaš status na ADU-u, osjećate li to?

Ja imam loš status na ADU-u od samog početka; naime, došla sam natječajem, a ne dogovorom, pa nisam željeni kadar. Misle o meni i da sam histerična, dosadna, naporna žena koja stalno propituje, raspravlja i buni se. I to je meni OK. Ne mogu prešutjeti dobacivanja tipa “takvi su kazališni redatelji” jer je to uvredljivo za sve redateljice i redatelje koji vrijedno rade boreći se s idejama, a ne tako da muče druge. Ne, takvi nisu kazališni redatelji, nego su takvi nasilnici i tome trebamo učiti studente. Ne mogu prijeći preko ušutkavanja i omalovažavanja, mizoginih ispada tipa „ne govorite tako nego ovako“, „gledajte ovamo ili onamo“. Ne mogu prijeći preko narativa u kojima se pozicija profesora smatra pozicijom moći. Moć ima znanje, a sve ostalo u obrazovanju što se tiče moći zloupotreba je moći. I tako dalje. U svakom slučaju, držim se one da je u demokratskom društvu jedino legalno oružje koje imamo logos. I nemam namjeru zašutjeti.