NACIONALNA GROUPIE: Uskrsna ispovijed u doba korone

Miklenić mi se smijuljio s prozora: ‘Htio si se po narodski ispovijedat pa ti, evo, narod odmah daje i pokoru. Dobra strana korone’

Krvave glave zastao sam na Kaptolu ispred zgrade na kućnom broja 8. Omanja je to jednokatna zgrada novouređene, svijetlo-ljubičaste fasade. Tu se nalazi redakcija Glasa koncila. Iznemoglim glasom zazivao sam glavnog urednika Ivana Miklenića. Izvirio je kroz prozor na kupolici. Zbog te kupolice izbočene na katu, zgrada me podsjećala na neku uglađenu, gornjogradsku damu s jednom dojkom. A Miklenićeva lijepo zaokružena glava učinila mi se poput zamamne, omanje bradavice na toj fino oblikovanoj dojci. Epidemija korone traje već tjednima, kafići i klubovi ne rade, žene eventualno viđam samo na blagajni u Šparu. Nije onda toliko čudno što me čak i zgrada Glasa koncila podsjetila na golu ženu.

“Što vičete? Nije ovdje pučka kuhinja”, progovorila je ta dojka baš kao ona divovska sisa što leti po nebu i priča s ljudima u Vudi Alenovom filmu “Sve što ste željeli znati o seksu, a niste se usudili pitati.”

“Ne trebam hranu, trebam ispovijed.”

“Ne držimo ispovijedi dok traje korona”, odsiječe Miklenić.

“Ne mogu s grijehom koji sam počinio dočekat Uskrs.”

Nabrzinu mu, isprekidano i u grču ispričam kako sam maloprije stajao pored katedrale. I dok sam odozdola, iz mravlje perspektive, promatrao toranj oštećen u nedavnom potresu, opet je tlo zatresao jedan od onih manjih potresa koji već danima drmusaju Zagreb nakon onog velikog, jakog potresa. S tornja se odlomio kamenčić, pao mi na glavu, čelo mi raskrvario.

“Znam zašto me Bog posredstvom crkve pogodio kamenom. Moram to što brže ispovjedit. Inače se neću usudit proći Ilicom u strahu da me Bog ne zgnječi s jednim od onih natrulih dimnjaka koji su nakon potresa rasklimani kao zubi u nagnjilim, paradentoznim desnima nekog starog alkosa.”

Tek sad sam vidio da Miklenić u ruci drži ogromni mač. Oštricu je na prozoru prskao antiseptičkim sredstvom. Na moj upitni pogled, mrzovoljno mi pojasni – Marko Perković Tompson poslao je taj mač na Kaptol da mu ga pred Uskrs svetom vodicom posveti sam kardinal Bozanić.

“Ako možete Tompsonu posvećivat mač, možete i mene ispovjedit. Pa kolege smo kolumnisti, ja u Nacionalu pišem.”

“Ako to napravim opet će ljevičarski mediji pokrenut hajku da se Crkva jedina ne pridržava pravila Nacionalnog stožera protiv korone.”

“Fra Ćiro Lovrić je rekao da su oni u Livnu pred Uskrs ispovijedali čak i kad su im Turci i Srbi bili za vratom… Ispovjedite me s prozora tu na ulici, narodski kao nekad.’’

Uzdahne. Hajde, neka mu kažem što sam to zgriješio. Prekrižim se. Otpočnem: “Moja stara susjeda iz prizemlja. Ne samo da joj ništa nisam pomagao sad kada zbog epidemije ne može mrdnut iz stana. Nego sam joj jučer još i…”, zastanem.

“Ispovijedi do kraja kad si već počeo, nemoj se bojati.”

Pored mene je na pločniku upravo prošla neka penzićka s cekerom. Nastavim:

“Crveni križ toj mojoj staroj susjedi svaki dan u manjerka ostavi ručak pred vratima. Ona ne otvara nikome da je slučajno ne zaraze. Ja zbog redova i stajanja ispred više uopće ne ulazim u dućane. A ni restorani ne rade. Danima nisam ništa toplo pojeo. Tako mi je fino zamirisalo to varivo iz Crvenog križa jučer dok sam ušao u zgradu. Nisam mogao odolit. Baš kao što je Adam ubrao jabuku iako je znao da to vodi u prokletstvo, tako sam ja pograbio susjedin ručak sa štrucom kruha, odnio ga u stan. Sve pojeo, okrajkom kruha poumakao manjerku, kapi gulaša nije ostalo.”

Penzićka zastane. Vrati se do mene. U bijesu me praznim cekerom opauči po ionako natučenoj glavi.

“Srami se, lešinaru odvratni! Za to što si napravio ja bih te po prijekom sudu dala objesit u Maksimiru na ono isto drvo na kojem su partizani četrdesetpete objesili Milu Budaka!”

Trljao sam bolno tjeme. Miklenić mi se smijuljio s prozora.

“Ajde, nastavi… Htio si se po narodski ispovijedat, pa ti, evo, narod odmah daje i pokoru. Dobra strana korone. Dala ti je priliku da osjetiš kako se prvotnim kršćanima bilo ispovijedat otvoreno pred svom svojom kršćanskom braćom. Možda je idealna prilika da se ponovo uvede taj ranokršćanski običaj.”

“Pa uvodi ga već na neki način vlada. Ako smiju pratit mobitele građana, to je kao da se građani svaki dan ispovijedaju pred svima.”

“Ne mudruj. Nastavimo.”

Šutio sam.

” Da ti pomognem… Jesi li sagriješio bludno?”

Penzićka je mrko stajala pored mene. Ponovo je, kao Raskoljnikov sjekiru, podigla ceker da me njime jedanput ili dvaput, ovisno o težini grijeha, isklepa po glavi. Iscijedim iz sebe:

“Dao sam si da mi ovaj jedan poznanik, ajtijevac Oleg Maštruko posebnim printerom isprinta u prirodnoj veličini fotografiju ministra Beroša. U samoći izolacije počeo sam ljubit tu fotku kao što su nekad cure iz južnih provincija pohotnim usnama vlažile postere Bon Džovija istrgnute iz Brava.”

Penzićka prezrivo otpuhne. To nije nikakav grijeh. Ministar Vili Beroš i njoj je jako privlačan. Odahnem. Penzićka spusti ceker, nastavi prema Dolcu. Novi lagani potres zatrese Kaptol. Mikleniću ispadne mač iz ruke. Vodoravno padne, drškom me opali po glavi.

“Evo, Bog ti je izrekao pokoru za tvoje grijehe… Tompsonovim mačem dao ti je po glavi. Sad idi i ne griješi više. Mač ne dodiruj. Poslat ću časnu Melaniju po njega”, uzrujano će Miklenić.

Ali meni se od svih tih božjih udaraca poremetilo u glavi. Podigao sam mač.

“Koliko je Tompsonova Bojna Čavoglave pobila srpskih neprijatelja u ratu, toliko ću ja Tompsonovim mačem pobit virusa korone u ovom zlom zraku na Kaptolu! Krvlju kovida isprat ću svoje grijehe”, vitlao sam mačem, sjekao nevidljive neprijatelje oko sebe kao Kurosavin poludjeli samuraj.

Komentiraj