Vehabovićev glas odjeknuo je paviljonom: ‘Šta si ti umišljaš!? Da ću se borit za desničara koji populističke izložbe o nogometu otvara u kockastom dresu! I još svoje podređene tjera da oblače iste takve dresove! Isti si kao one KAPITALISTIČKE GAZDE U KONZUMU zbog kojih blagajnice moraju navlačit te dresove! Pa Srđovci su sve redom moji prijatelji, dijelimo iste ideale!’

Da se sklonim od novog vala vrućine, ušao sam u Umjetnički paviljon pogledat novi postav izložbe Zlatana Vehabovića nazvane “Tamno bijela zemlja”. Gledajući slike na kojima su grubim, skoro pa socrealističkim potezima naslikani grozomorno pusti pejzaži Sjevernog pola, osjetio sam kako mi se hladnoća uvlači u kosti i rashlađuje me bolje od klima uređaja. U tom pustom paviljonu osjećao sam se kao Eskim kojeg je njegov narod izgnao, pa luta po Sjevernom polu.

NA ČUVARSKOM STOLCU u kutu ugledao sam Marina Ivanovića, ravnatelja Umjetničke galerije u Dubrovniku. I on je djelovao nekako snuždeno, melankolično, bilo mi je čudno što on uopće u ovo ljetno doba radi u Zagrebu. Kroz kratak, neveseo razgovor, saznao sam da je neku ruku prognan iz Dubrovnika. Bivša ravnateljica dubrovačke Umjetničke galerije žalila se na sudu u Splitu na Ivanovićevo imenovanje ravnatelja Umjetničke galerije i sud je prije neki dan donio presudu u njezinu korist. A pripadnici pokreta “Srđ je naš”, takozvani Srđovci iza kulisa su mu kuhali kašu. Proželi su me dvojaki osjećaji: proljetos kad me Ivanović ugostio u Dubrovniku bio sam ljubomoran na njegov status, mojih je godina, a suvereno vozi đip, ima najskuplje, strukirane sakoe, svilene šalove, dizajnirane okvire naočala i uz to stoluje najpoznatijom dubrovačkom galerijom, preko tajnice u ured naručuje delicije iz restorana na Stradunu. A, gle ga sada… Šćućurio se sa škatuljicom kikirikija u ruci i zgužvanim novinama u džepu sakoa poput nekog generala kojeg je Mesić prijevremeno umirovio i kojem je, nakon slavne prošlosti, jedina budućnost smrt. Ali nije da sam baš samo likovao nad njegovom propašću, bilo mi ga je i istinski žao, pogotovo što me obećao ponovo na jesen ugostiti s mojom novom knjigom u Dubrovniku, a očito sad od toga neće bit ništa.

“Vidiš kako su te ti agresivni Srđovci sjebali, a ti si još jednom od njihovih najisturenijih članova, Marku Ercegoviću postavljao izložbu fotografija. Mislio si da ćeš ih tom dubrovačkom diplomacijom umirit, a oni su ti sve vrijeme radili o glavi. Trebao si ih gazit dok si mogao”, ozlojeđeno ću. Ivanović je iz džepa izvadio zgužvani primjerak Dubrovačkog lista i pokazao mi članak s masno otisnutim naslovom: “Dubrovački Dalić vratio Umjetničku galeriju građanima”. ČLANAK NIJE BIO POTPISAN, ali sam po stilu pisanja iskusnim okom procijenio da ga najvjerojatnije napisala urednica Arteista, Dubrovkinja Anita Ruso. Članak je Ivanovićevo vođenje Umjetničke galerije usporedio s Dalićevim vođenjem hrvatske reprezentacije koju je na Svjetskom prvenstvu doveo do srebrne medalje. Tek sad sam zapazio da Ivanović ispod sakoa ima identičnu bijelu košulju kakvu je na Prvenstvu nosio Dalić.

“Mediji te mogu srušit, ali ne i vratit na poziciju”, vratio sam mu novine.

“Znam. Zato sam i ovdje… Vehabović mi je rekao da ga čekam tu u paviljonu”, Marinu su na trenutak živnule oči.

“Govoriš ko da čekaš Van Dama koji ćete spasit, ne kužim…”

Ivanović se tjeskobno osvrnuo oko sebe, a onda u poluglasu izustio:

“Ti nisi bio na otvorenju ove izložbe… Bandić ju je otvorio. U govoru, istaknuo je Vehabovića kao najinteligentnijeg slikara. Bandić je napokon otkrio Vehabovićev moćni realizam.”

Onda je promrmljao kako je Vehabović donedavnog Bandićeva omiljenog slikara apstrakcije, Vatroslava Kuliša stjerao u drugi plan.

“Opet se realizam pokazao toliko nadmoćniji nad apstrakcijom. Uvijek sam tvrdio da je Vehabović sto put bolji od svih tih apstraktnih slikara… Toliko sam se veselio što ću postavit njegovu izložbu u Dubrovniku…”

“Moćnici vole realizam dok god ga mogu upregnuti u svoja kola, čim im se slikar poput podivljalog konja počne otimat, otjeraju ga u štalu apstrakcije.”

Kao da me prečuo, Ivanović je nastavio u svom filmu:

“Na otvorenju se čulo da je Bandić od Vehabovića naručio da u naglašeno socrealističkoj maniri za zastor u HNK naslika kompoziciju koja će prikazivat dolazak Nesvrstanih na Sjeverni pol. Tako bi se Bandić iskupio u očima ljevice zato što je dopustio preimenovanje Titova trga… Pa bi mu dali podršku na predsjedničkim izborima.”

“Okej, znam, Bandić je moćan u kulturi Zagreba. Ali kako on tebi može pomoći u Dubrovniku?”

NA TO SE UMORNO OSMJEHNUO, podsjetio me na nedavno objavljenu vijest o Bandićevim donacijama gradskog novca kulturnim manifestacijama po svim mogućim hrvatskim regijama. A onda je naglo ustao i požurio prema središtu paviljona. Osvrnuo sam se i na ulazu ugledao visoku, vitku Vehabovićevu siluetu, držao se kao neki sultanov vojskovođa. Prostrujilo mi je da je pjesnik Ervin Jahić Bandiću napisao pjesmu naslovljenu “Posljednjem sultanu, umjesto pisma.” Gledao sam kako se Ivanović povija u ramenima, tiho i zabrinuto govori nešto Vehaboviću, baš kao neki dubrovački diplomat koji sultanova vojskovođu pokušava nagovoriti da odustane od napada na Dubrovnik. Da bi onda Vehabovićev glas odjeknuo paviljonom:

“Šta si ti umišljaš!? Da ću se borit za desničara koji populističke izložbe o nogometu otvara u kockastom dresu! I još svoje podređene tjera da oblače iste takve dresove! Isti si kao one kapitalističke gazde u Konzumu zbog kojih blagajnice moraju navlačit te dresove! Pa Srđovci su sve redom moji prijatelji, dijelimo iste ideale! Misliš da si stekao moju naklonost time što si mi htio postavit izložbu u Dubrovniku?”

Slomljenog, išibanog Ivanovića odveo sam “Kod Pere Ustaše” da povrati snagu specijalitetima restorana. Na njegov račun, jer Dubrovčanin može izgubit poziciju, ali novac nikada.

Komentiraj