Ovaj vikend sam malo plijevio vrt. Obećao sam da ću to s vremena na vrijeme učiniti gospodinu Todoriću. On mi je u zamjenu velikodušno ustupio svoju potleušicu na Šestinama. Barem sam tako naivno mislio.

Dok sam se iz vinograda vraćao kući, na svom trijemu sam spazio neku prikazu, šetala je gore dolje s petrolejskom lampom u ruci. Gazda, pomislio sam.

“Kojim dobrom?” doviknuo sam iz tame; želio sam se uvjerit da je to zbilja Todorić.

“Nije dobrom, vrijeme je, sinko, da ti i ja malo popričamo.”

“Recite, što vas ovako kasno dovodi u ovaj zabačen kraj?”

“Nije zabačen! Udaljeni smo jedan od drugog tek 100 metara zračne linije. Nadam se da to znaš cijeniti.”

“Itekako”, odvratio sam.

Krenuo je razgledavat potleušicu. Spazio je drva. S tim adutom slavodobitno mi se obratio:

“Lijepo si sve uredio. Očito ti se sviđa ovdje. Vidim, skupio si čak i drva za ogrjev. Znači, misliš tu prezimiti.”

To je bila istina. Dovukao sam ta drva nakon što ih je oluja ljetos počupala iz zemlje i omogućila mi besplatan ogrjev. Uvijek u svakom zlu neko dobro. Gazdin glas mi pak nije slutio na nikakvo dobro:

“Slušaj, sinko, u situaciji sam gdje nemam izbora…”

Svjetlost petrolejske lampe prolazila mu je licem. Nastavio je zloslutnim glasom:

“Od idućeg tjedna morat ću ti naplaćivat stanarinu. Ja sam uvijek bio poslovan čovjek. Studenti po Zagrebu traže smještaj i spremni su za to platit bogatstvo”, pomilovao je bradu. Zadovoljni smiješak razlio mu se licem. Po njegovu govoru tijela shvatio sam da je vrag odnio šalu. Ovaj me došao opelješit.

“Sto eura i brvnara je tvoja”, šakom je kaubojski udario o stol.

“100 eura!” zgranuto ću.

Kad sam malo došao sebi, rekao sam:

“Ja sam ubogi hrvatski pisac i kolumnist. Odakle meni sto eura mjesečno? Pa jel vidite koliko je sve bolesno poskupilo. Jedva imam za hranu… I pokoje piće.”

“Ako nećeš ti, hoće studenti!” neumoljivo će Gazda.

“Znam, gospodine Todoriću, da vam se u ovom trenutku to čini kao veliki novac, ali ti vaši studenti… Itekako razmislite. Ja se dobro brinem za vašu nekretninu, a današnja mlađarija ne zna cijenit ništa. Ovdje bi se od jutra do mraka drogirali. Vinograd bi zapustili, ne bih se čudio da u njemu zasade marihuanu. Zamislite da mediji doznaju da su u vašem vinogradu pronađene biljke marihuane. Možete se pozdravit s kandidaturom na izborima i rušenjem Plenkovića.”

“Pusti ti tu brigu meni, itekako znam nanjušit bilo kakvu drogu… Sto eura, dečko, ispod toga ne idem. Toliko će mi možemovci nabit porez na nekretninu. Čuo si, spremaju se s nama koji imamo nekretnine obračunat kao nekad njihovi voljeni boljševici s kulacima. Nije ni meni lako. Puno teže nego tebi.”

“Ne fantazirajte.”

“O čemu ti uopće trebaš brinuti? A ja, šta mene sve čeka…”, zavapio je pogleda uprtog u zvjezdano nebo nad Šestinama.

“Trideset eura?” skupio sam snage i izustio.

“Ne dolazi u obzir! To mi nije dosta ni za taksene marke, a sud samo što nije počeo! Razapinju me na sve strane!”

Učinio mi se ranjiv. Tu sam vidio priliku da ga smekšam. Sjetio sam se kako je moja baka Anka znala smiriti mog dida kad bi pijan vitlao sjekirom i tjerao je iz kuće. Skuhala bi mu čaj od maka. Dida bi se smirio već nakon prvog gutljaja. Čaj od maka posluživala mu je i kad bi mu trebala iskamčiti dio penzije. Čaj od maka značio je mir đakovačkim ženama. Tajnu maka moja baka prenijela je na moju staru. Stara je pak to starom stavljala u čaj da stari navečer u krevetu, onakav bazdeći po šljivovici i luku, ne naskače na nju. Čaj od maka čak je opjevao i najpoznatiji vinkovački panker Satan Panonski: “Čaj od maka baš je džaba/Zasijala stara baba/Čaj od maka baba sije/Nema murije (fiksa se i smije)’’.

“Jeste možda za šalicu čaja?” pokazao sam gazdi na hrpu bilja koje se sušilo na trijemu.

“Da, baš bi mi godilo malo čaja, nešto sam prehlađen.”

Ušao sam u potleušicu, zakuhao vodu na pećici. Uz sušeno bilje, stara mi je svakog ljeta slala čahure čistog maka da se opustim kad dobijem loše kritike za knjige. Čekao sam da voda provrije i svakom ubacio pet čahura maka u šalicu.

S dvije šalice čaja vratio sam se na trijem. Na jednoj je bila okrhnuta drška, a na drugoj je pisalo: The Boss. Tu sam pružio Gazdi.

“To vam vaša mama šalje čaj?” pomirisao je tekućinu.

“Da, pravi domaći, slavonski čaj. Uklanja sve boli, čak i duševne. Meni ga je mama uvijek spremala kad u životu ne bih imao nikakve radosti.”

“Mama vam je lijepa?” pijuckao je čaj.

Sa svakim gutljajem glava mu je sve više padala, a usne se sve više širile u blaženi osmijeh. Kao De Niro u ‘’Bilo jednom u Americi’’ kad mu Kinez doda lulu s opijumom. Sad ili nikad, rekao sam sebi, pa ga blagim glasom upitao:

“Onda, može li ipak trideset eura?”

“Ma, može… Može sve!” odgovorio je.

Teškim, tromim pokretima ustao je sa stolice. Krenuo je natrag u svoju vilu pod Sljemenom. Morao sam mu pomoći, pridržati ga za ruku dok je koračao prema autu gdje ga je čekao vozač. Zastao je na malenoj, krivudavoj stazi koja je vodila prema izlazu iz vinograda. Zagledao se prema Ciboninu tornju u daljini.

“Vidi, Agrokorov toranj… Kako lijepo, crvenkasto svijetli ono A na njemu”, blaženo je rekao.