Vrebao sam iz Konjušnice pjevača Đimija Stanića i njegovu Barbaru, upravo su se punih vrećica vraćali s utrinske tržnice. Konjušnica je neslužbeni naziv za bife Utrina. Ta birtija ima dugu tradiciju, otvorena je davnih sedamdesetih. Šljakeri bi se ovdje zorom napojili konjakom i onda odlazili u jugoslavenske tvornice naradit se kao konji.

Ne vjerujem da je bilo prikladnijeg kafića za pozvati Đimija Stanića i Barbaru na piće. Stali su sa mnom za mali, polukružni šank, isti onaj iz sedamdesetih. Đimi Stanić ikona je Utrina. Čak su mu i mural naslikali na trafostanici ispred njegove zgrade u Šišićevoj. Kao i mnogi umjetnici, Đimi se nije uspio othrvati zovu politike. Prošle godine Barbara i on postali su članovi Domovinskog pokreta.

“Đimi, prije svega htio bih čestitat na uspjehu Domovinskog pokreta na izborima. Postali ste treća najjača stranka u državi! To zaslužuje jedan gemištek!” mahnuo sam prema gazdarici Veri.

“Ni to nikakav uspeh, uspeh bi bil da smo pobedili”, Đimi je purgerski rezignirano odmahnuo rukom.

“Kaj pričate, pa vi i jeste pobedili. HDZ bez vas ne bu mogel sastavit vladu. Vaša bu stranka sastavila vladu s HDZ-om, a to znači da ste pobedili na izborima”, pokušao sam i ja govorit staropurgerski.

“Dost je ovoj državi HDZ-a i SDP-a! Domovinski pokret ni s kim ne treba u koaliciju, sam se mora izborit za vlast!” Đimi se trgnuo iz purgerske rezignacije.

“Joj, vi sad govorite baš kao da ste kauboj Đimi koji hoće sam u gradu pobijedit najveće, zloglasne bande. Čujte, politika vam nije vestern film. Tu se traži timski rad, mudrost, poniznost. Domovinski pokret mora držat za jaja HDZ, nabit im u facu što više svojih uvjeta, dobit što više ministarstava… Al ovde se samo pije, a niš se ne priča. Vera, di su ti gemišti?” prozvao sam gazdaricu.

Vera nam je napokon stavila gemište na šank. Dohvatili smo čaše.

“Joj, Đimi, znaš da od gemišteka uvek dobiješ žgaravicu. Ko od onih sendviča kaj su nam u izbornoj noći u stožeru posluživali oni smeđi dečeci, oni Nepalci. Bolje si ti popij musolinija jednog”, zabrinuto će Barbara.

Na spomen musolinija gazdarica Vera se ozarila. Rekla je da musolinija ovdje nitko nije naručio još od Titove smrti.

“Je, tad su svi po birtijama nazdravljali umro Tito, živio musolini”, u svom stilu našalio se Đimi.

Vera je u čašu natočila dva prsta sirupa od malina i onda to pomiješala s bijelim vinom. Dobri, stari klasični musolini. Kad smo se osvježili musolinijem i gemištom, nastavio sam raspredati o raspodjeli ministarstava u novoj vladi:

“Domovinski pokret ne smije se zadovoljiti da dobije Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo branitelja. Da bi se mladi Hrvati uzdigli na novu razinu treba nam kultura, vi to Đimi najbolje znate. U Jugoslaviji su nas Srbi pokoravali svojom kulturom, odnosno nekulturom. I sad to nastavljaju, preko one Prijovićke i ostalih. A Tompsona ne puštaju u Arenu da se poput snažnog gladijatora obračuna sa srpskim lavicama i lavovima…”

“Ste videli kak smo Đimi i ja u izbornoj noći lepo poplesali na Tompsonovu ‘Prijatelji često mislim na vas’”? ubacila se Barbara.

“Jesam. I ja sam u izbornoj noći često mislio na vašeg Đimija… Domovinski pokret mora od HDZ-a tražit da Đimija Stanića postave za novog ministra kulture. Sadašnja ministrica Obuljen grca u aferi oko Geodetskog fakulteta. A na ovim izborima dobila je manje preferencijalnih glasova od Ave Karabatić. Bruka i sramota. Uostalom, Domovinski pokret ju je prozvao zbog njezina utjecaja na HAVC. Ona postavlja ravnatelja HAVC-a. A tamo je za umjetničkog direktora bio postavljen Dalibor Matanić. Ministrica se, kao Jelena Veljača, niti jednom riječju nije oglasila o ovoj aferi Matanić i zlostavljanju glumica…”

“Vi biste, dečec, hteli da mene postave za ministra kulture? Pa ja bih jedino mogel bit kip u tom ministarstvu. Stariji sam i od Apoksiomena”, opet se u svom stilu našalio Đimi.

“Kaj bi bil star! Ak Bajdem može bit precednik Amerike, možeš i ti bit ministar kulture”, napola ozbiljno će Barbara.

“Je, pa bum se kak i on svako malo moral zatrčavat pred kamerama da uverim ljude da nisam mumija.”

“Ma di si ti od Bajdena, taj više ne vidi prst pred okom. A ti možeš ftaknut konec vu iglu bez očala”, bodrila ga je Barbara.

“Kaj zbilja, gospon Đimi?’’ pitala je gazdarica Vera.

“Je, je, itekak mogu ftaknut… Samo kaj to nije igla nek šilo!” potvrdio je Đimi.

Svi za šankom otkinuli su od smijeha na tu Đimijevu foru s iglom i šilom. A ja sam guslao po svome:

“Onda, Đimi, obećavate li nam da će se Domovinski pokret lavovski borit da vi postanete novi ministar kulture?”

“Je, borili bumo se lavovski, pogotovo ak si popijemo jedan lavov.”

“Ja vas, gospon Đimi, narišem skup s lavom, ak svima naručite po jedan lavov”, s kraja šanka ponudio se slikar Božo koji je između ostalog na zidu Konjušnice jedno vrijeme držao portret Alojzija Stepinca kojeg je naslikao uljem na platnu.

“I morate tu pred svima obečati da ćete kao ministar financirati izdavanje mojih knjiga i održavanje Božinih izložbi po Hrvatskoj. Obojica kroz svoju umjetnost dišemo hrvatski, baš onako kako od knjiga, slika i filmova traži Domovinski pokret”, odmah sam se počeo grebati.

“A ja dišem na škrge… Ovdje je je sve zadimljeno”, požalio se Đimi.

Božo je u džuboks ubacio dva eura i napucao Đimijeve i Tompsonove pjesme. Barbara se požalila jer je u džuboksu bila samo jedna Đimijeva pjesma, ‘’Moja kobila Suzi’’.

“To je himna Konjušnice, al svakako bum tražila da spreme vnutra sve Đimijeve pjesme! Moramo imat sve pjesme od novog ministra kulture!” gazdarica Vera lupila je mokrom krpom po prašnjavom džuboksu.