Petar Štefanić je rekao da bi on još procunjao po šumi prije nego krenemo prema Sloveniji. PO SVAKU CIJENU htio je naći migranta i odvući ga u svoju emisiju Pressing za koju mu je ponestajalo zanimljivih, aktualnih gostiju, a triput tjedno se emitirala

Po grbavoj, šumskoj stazi hodao sam oprezno korak po korak kao akrobat na žici. Kod auta parkiranog u dubini šume čekali su me novinari Petar Štefanić i Samir Mila, i voditeljica HTV-ovog Dnevnika Diana Roko. Nisu mogli vjerovat da sam fakat kupio čitavo pečeno janje, baš toliko se isprsio.

Dotapkao sam do njih, Diana je otvorila prtljažnik. Štefanić i Samir kroz celofan su mirisali janjetinu. Samir se žalio da zbog vlage i mirisa šume ne može u punini osjetit miris janjetine, neka maknem celofan da je izravno pomiriše.

“Nema šanse, neću je znat ponovo ovako zamotat pa će se ohladit. Mrzim hladnu janjetinu. Pretprošli tjedan sam je hladnu jeo na gruntu kod Filipa Šovagovića i smučilo mi se. Ko da karton žvačem.”

Štefanić je rekao da bi on još malo procunjao po šumi prije nego krenemo prema Sloveniji. Po svaku cijenu htio je naći migranta i odvući ga u svoju emisiju Pressing za koju mu je ponestajalo zanimljivih, aktualnih gostiju, a triput tjedno se emitirala. Samir je krenuo za njim. Na glavi je imao sombrero što ga je dobio glumeći Meksikanca u nekom spotu. Štefanić i on bili su pljunuti Zagor i Čiko u ophodnji Darkvudske šume. Ja sam s Dianom ostao kod auta. Na metar od nas spazili smo poskoka. Uzdignuo se iz lišća i zurio u Dianu kao kad kobra hipnotizira plijen.

“ŽELIM GA DOTAKNUT… ” promrmljala je ona i mjesečarski krenula prema poskoku. Bio je to biblijski prizor. Diana i ja kao Adam i Eva u rajskom vrtu, zmija nas iskušava, ali za razliku od povodljivog Adama ja je kamenom i glasnim povicima potjeram i spasim sebe i Evu, odnosno Dianu. Uznemireni mojih kričanjem, Štefanić i Samir su se vratili do auta.

“Prije ćemo u šumi naći Štrumpfove nego migrante. A ako su i bili tu negdje, ti si ih potjerao tim svojim urlikanjem zbog obične zmijice. Ima u tome nešto frojdovsko… To što se toliko bojiš poskoka. On te možda podsjeća na falus… Panično ga tjeraš od sebe da te ne suoči s tvojom pravom seksualnosti”, Štefanić je spremio mikrofon natrag u torbu.

“To mi je od previše čitanja Zagora u djetinjstvu. On i Čiko spavali su zajedno u krevetu, a Zagor se klonio žena. Mislio sam da je to normalno. Pa da, Srbi su nam na ekavici doturali Zagora u Hrvatsku, htjeli su da svi mi mali Hrvati postanemo gejevi kad odrastemo i da tako u nama ubiju ratnički duh. Čak im je to donekle i pošlo za rukom.”

Sjeli smo u auto. Štefanić na suvozačko sjedalo do Dijane, Samir i ja otraga. U vožnji sam Dianu nažicao šifru od njezinog interneta, pa sam na mobitelu grozničavo krenuo kuckat status na fejsbuku: “S kolegama novinarima sam u šumi u Lici… Otkrili smo užas… Migranti su svojim tajnim, crnomagijskim, istočnjačkim vještinama ovladali hrvatskim poskocima i te zmije sad napadaju hrvatske žene, hipnotiziraju ih i odvlače duboko u šumu gdje ih onda dočekaju razgoropađeni migranti. Jedva sam kolegicu novinarku spasio od hipnoze jednog takvog poskoka… “

Samir je taj moj objavljeni status pročitao na glas. Štefanić se zgražavao.

“Ej, stari, iz kojeg si ti šipražja ispao… Znao sam da ste vi pisci, umjetnici poremećeni, ali ovo… Zašto to radiš?”

“TAKVI STATUSI MI POVEĆAVAJU BROJ LAJKOVA, čitanost mi se upeterostručila. Uskoro ću, ako ovako nastavim, moć živjet od reklama na fejsbuku”, gledao sam kako mi svake sekunde stiže novi lajk pod status. Samir je iz tapervera izvadio štrukle od sira koje im je za put ispekla Štefanićeva mama. Bile su toliko dobre da sam se sav obeznanio od užitka. Iz Štefanićeve torbe izvukao sam plavi mikrofon s natpisom N1. Opipavao sam ga, čvrsto stiskao.

“Baš ga je smirujuće držat u ruci, kao oni gumeni koluti protiv stresa. Sad razumijem zašto je predsjednica uzela takav isti mikrofon vašem reporteru Krešiću iz ruke… Daj, probaj ga ti, Diana… Sto put je veći od vaših HTV-ovskih, a opet nekako spužvast, savitljiv, tako ugodan u ruci…” pružio sam mikrofon prema Diani.

Štefanić mi ga je istrgnuo iz šake i počeo opet brstit po frojdovskim, falusoidnim teorijama.

Prošli smo slovensku granicu. Vozili smo se još dvadesetak kilometara prema Ljubljani. Onda sam Dijani rekao da stane uz jednu livadu. Samir je prvi izašao, otvorio prtljažnik, nije mogao dočekat da proba janjetinu. Ubrzo smo začuli njegov krik.

“Nije janje… “

Dok smo nas troje izlazili iz auta, iz prtljažnika je iskočio tamnoputi, oniži tip s ruksakom na leđima. Rukovao se sa mnom, a onda požurio preko livade prema šumi. Štefanić me zumirao prodornim, plavim očima.

“Čekaj, je l’ se ovo stvarno dogodilo! Ti si u HTV-ovom autu prošvercao migranta u Sloveniju! Pa kakvo je ovo šipražje… “

“Napravio sam dobro djelo. Šta, ti si neki trampovac? Ne želiš puštati migrante preko granice?”

“ZNAČI IZMISLIO SI DA IMAŠ DJEDOVU KLET u Sloveniji di ćemo jest janjetinu! Kako sam glup, kako sam uopće mogao povjerovat da bi Svirac častio janjetinom i imao ikakvu klet!” Samir je bacio sombrero s glave i krenuo ga u bijesu gaziti.

“Restoran s janjetinom bio je zatvoren… Na terasi sam sreo tog Alžirca, tražio je vodu i onda smo… Pustimo sad to, vodim vas u ono mjesto di je odrastala Trampova Melanija na lokalne specijalitete!” zašuškao sam eurima.

“Čekaj, ti si uzeo tom migrantu lovu da ga prevezeš u Sloveniju!”

“Stavio mi je u džep… Uostalom, bavimo se jebenim novinarstvom di su honorari sve manji… Pa evo, nas se četvero naguralo u HTV-ovski auto da uštedimo za teren… Zašto usput ne bi prevezli kojeg migranta i podebljali si dnevnice… Pa i puno bogatiji Hrvati od nas to stalno rade.”

Šutke smo se vratili u auto i na gugl mepsu potražili rodno mjesto Melanije Tramp.

Komentiraj