NACIONALNA GROUPIE: I bogati plaču na Jarunu

 

‘Da slučajno nisi napisao da se ja slažem da TREBA ODUZET VIKENDICE bogatijim ženama koje zbog sjete, samoće i starih uspomena ne žele u te svoje vikendice!’ naroguši se Katarina Peović

Kad ljeti nastupi sezona kiselih krastavaca, novinari počnu pravit reportaže o tome gdje i kako političari ljetuju. Javio sam se novom licu na političkoj sceni, Katarini Peović. Njezina stranka Možemo na zadnjem hr. rejtingu ostavila je iza sebe Škorinu stranku. Katarinu sam otprije poznavao s Filozofskog. Studirao sam sve dok nisam naglo propao na fakultetu kao Škoro u politici. Katarina je pristala pokazati mi kako ljetuje. Jedini je problem što ona ljetuje u Zagrebu.

“Još bolje. To će pokazat koliko ste vi iz Možemo skromni, dijelite sudbinu najnapaćenijeg dijela hrvatskog naroda. Mogli bi hodat po Jarunu i razgovarat s građanima koji nemaju za more”, rekao sam.

U NEDJELJU SMO SE NAŠLI NA ULAZU U JARUN. Katarina se pojavila u kratkim hlačama. Isticale su bijelinu njezinih neosunčanih nogu. Odšetali smo do prve plaže na malom jezeru. Odmah mi u oči upadne preplanula, dobro očuvana ženska od 46, 47 godina. Inzistirao sam da se spustimo do nje. Predstavili smo joj se, sjeli pored nje. Katarina je brižnim glasom upita kako to da u špici sezone ljeto provodi na Jarunu.

“Sigurno vas kapitalističke banke drže u nekom ropskom kreditu… “

Preplanula ženska odmahne glavom. Kaže da je stečajna upraviteljica, dobro zarađuje. Rastavljena, naravno. Djecu lagano već podigla, nije im više potrebna. Sve nam to ispriča u dahu. Kao i to da ima vikendicu na moru.

“Zašto niste onda na moru?” začudim se.

“Ma, nemam volje bit tamo sama. Preko Tindera se s muškima povežem i niko nije za nikakav dublji odnos, samo seks. Odvodila sam neke i u vikendicu, mislila to će ih ponukat da se malo vežu, budu romantični. Ali samo obave svoje i odu. Bit tamo na vikendici gdje sam provodila mladost, kasnije s mužem i djecom bila svako ljeto, jako mi je tužno. Navečer bezveze hodam po rivi… Moji vršnjaci svi s onim tamo ženama svojim… U Dalmaciji ne puštaju muževe pa makar ih i stoput prevarili.

“Severina je to dobro opjevala u pjesmi: i dok me varaš s tobom lipo mi je”, pokušam bacit foru.

Ženska se slabašno osmjehne, vidjelo se da je umorna od života. Kakav paradoks, pomislim, ja tu na Jarunu klošar koji na moru nemam ni grm da se na njega popišam, slušam njezine jadikovke. Zamislio sam njezinu vikendicu kako uz obalu zjapi prazna. Poput mog želuca i njezinog srca.

“Sad tek shvaćam vas iz Radničke fronte… Ono kad ste rekli da bi bogatima trebalo uzet i podijelit siromašnima. Evo, pogledaj nju, ima a neće… Trebalo bi joj tu vikendicu preko ljeta nacionalizirat i dati je, na primjer, nama piscima na korištenje. Mi barem nešto stvaramo… Ja bih opisivao ljepote Jadrana, a ovako trunem u Zagrebu, pera umočenog u mulj bundečke bare”, ogorčeno ću.

“Da slučajno nisi napisao da se ja slažem da treba oduzet vikendice bogatijim ženama koje zbog sjete, samoće i starih uspomena ne žele u te svoje vikendice!”, naroguši se Katarina.

“Vidi ga, odmah bi otimao… Nije ti palo na pamet ponudit se na primjer da mi povadiš krumpire koje sam u doba korona izolacije posadila u vrtu vikendice. Pa bi ti dala da ljetuješ tamo desetak dana…” preplanula ženska uzrujano se pridigne na laktove.

“Nikad neću vadit krumpire! Ko klinac sam se uvijek skrivao kad su kod mene u Đakovu vadili krumpire. Dok su rođaci i sestra kopali motikama, ja sam skriven čitao Dostojevskog na tavanu. Pisanjem sam se počeo bavit da ne bih morao iskopavat krumpire. Ni po koju cijenu neću to napravit. Neće me nitko vidjet s motikom u ruci, radije ću tu ruku ispružit na prošnju… Ali kopat, vadit krumpire neću, mogu ih samo pečene jest ako me netko pozove na ručak!”

“Tebi je ispod časti fizički radit? Po čemu si ti bolji od radnica Kamenskog?” Katarina je sad već otvoreno pokazivala animozitet prema meni.

“Nemoj ti meni Kamensko, vadi ti krumpire! Uostalom, radni narod je i pozvao glazbenike da vade krumpire ako zbog korone ne mogu zaradit glazbom. I ti si bila glazbenica, svirala bas u Maksmetu. Ali sama si rekla da ti je bilo prenaporno… Sva ta tramakavanja po turnejama… Pa si nakon hladovine na Filozofskom postala saborska zastupnica. Odabrala si najlagodnije zanimanje u državi. Kao i tvoj kolega s Filozofskog, Raspudić. Sad se više ne morate zajebavat s ispitnim rokovima, slobodni ste sve do jeseni!” naučio sam se braniti nakon prošlotjednog katarzičnog susreta s generalom Gotovinom.

ŠUTKE, U NABRUŠENOJ ATMOSFERI, Katarina i ja nastavili smo sve do nudističke plaže na drugoj strani jezera. Tamo zateknemo književnika Igora Mandića, golog kao od majke rođenog. Pitam ga kako to da nije na Brijunima? Šta ga Šerbedžija više ne zove kao gosta teatra Ulisiz? Samo je dišperno odmahnuo rukom. Spustim pogled ispod njegovog vitkog struka. Uzbuđeno kažem:

“U romanu s ključem ‘Forsiranje romana-reke’ Dubravka Ugrešić vas je opisivala u liku mizoginog književnog kritičara i navela da imate maleni penis. A sad vidim je to teška laž. Eto, te feministkinje s Filozofskog misle da će muškarca slomit ako napišu da ima mali penis, to je njihov jalov pokušaj kastracije”, pakosno pogledam Katarinu Peović.

“Što zapravo hoće te žene…” naceri se Mandić.

“Ovo”, uprem kažiprstom prema njegovu međunožju.

Katarina dlanom pokrije oči, ljutito se pokupi s plaže.

“Vi iz Možemo možete Mandiću kao zaslužnom piscu dati neku od Titovih bivših kuća na Brijunima. Kad se to već nije sjetio premijer Plenković… Sad je moderno mirit se sa Srbima, a Mandić im je prvi otišao pružit ruku mira prije 20 godina, kad se za to pribijalo na stup srama!” dovikivao sam za Katarinom, zadovoljan jer sam skupio dovoljno materijala za tekst u sezoni kiselih krastavaca.

Komentiraj